Osijek možda misli ozbiljno, ali utakmica protiv Hajduka podsjetila je i na drugu stranu priče. Prošle je sezone momčad Zorana Zekića nakon 19. kola prvenstva imao 35 bodova, a ove sezone ima 34, što sugerira da se ne radi o kvantnom skoku u kvaliteti igre. Isto tako, Osijek daje nevjerojatnih 53 posto golova iz prekida, što je zbilja ogromni postotak.
Od 38 golova koliko je Osijek zabio u prvom dijelu sezone, samo 18 ih je palo iz otvorene igre, dok je ostalih 20 došlo na sljedeće načine: šest iz kaznenih udaraca (najviše u ligi), pet izravno iz slobodnih udaraca (najviše u ligi), pet nakon kornera (zajedno s Dinamom najviše u ligi) i četiri nakon slobodnih udaraca.Takvo nešto ne bi bilo čudno da Osijek izvodi drastično više prekida od konkurencije tako da iz pojačanog volumena onda može iskorištavati jaku stranu u svojoj igri. Međutim, ne izvodi.
Osijek po InStatovim podacima prosječno po utakmici ima 4,4 kornera, a prosjek lige je 4,6; dok, recimo, Hajduk ima 5,8 kornera po utakmici. Ukupno Osijek ima 12 napada iz prekida po utakmici što je tek malo više od prosjeka lige, a od toga 4,3 prekida završe udarcem na gol, što je otprilike prosječni postotak. Međutim, efikasnost je suludo iznadprosječna. Iz tog, ugrubo prosječnog broja Osijek zabija čak 1,1 gol iz prekida po utakmici, što je dvostruko više od prosjeka lige. Na uzorku od 18 utakmica riječ je o impresivnoj egzekuciji standardnih situacija koja je stvarno na najvišoj razini.
Sustav koji je Oreščanin instalirao ima smisla. Igra ima glavu i rep, a mladi igrači se razvijaju i način na koji se Nejašmić nametnuo potvrda je ispravnosti pristupa
Zaključak koji se izvlači iz ovih podataka jest da Zekićev Osijek strašno ovisi o prekidima. Dodatni zaključak je da Osijek postane itekako ranjiv kad mu ih oduzmete, jer to je primarni način na koji dolazi do golova. Pogotovo kad nema Harisa Hajradinovića koji je svojom kvalitetom kompenzirao dosta problema u organizaciji igre.
To je pokazala i utakmica s Hajdukom. Osijek je imao svoju standardnu kvotu prekida, ali koncentriranom igrom Hajduk je donekle iskontrolirao taj segment igre i odveo utakmicu na svoju stranu. Donekle, jer Guti i Gabrijel Boban su imali dobre šanse, ali nisu zabili.
Stoperski problem
Drugi ključni segment koji je Hajduk morao kontrolirati bila je dinamika na boku i povratne lopte u kazneni prostor. Osijek je na taj način izbacio Hajduk iz Kupa iskoristivši manjak treninga koji je tada imao novoimenovani trener Siniša Oreščanin, a Zekić je i ovaj put imao sličan plan. Hajduk je sistemski bio spreman nositi se s tim, ali primjeri takvih situacija iz utakmice daju odličan povod za ilustrirati jedan drugi problem koji Hajduk ima.
Alen Grgić radi kretanje prema lopti kojim izvlači Domagoja Bradarića iz svoje pozicije, onda ga hvata izvan ravnoteže i utrčava iza njegovih leđa u zonu u kojoj Osijek želi napraviti višak kako bi mogao odigrati povratnu. Hamza Barry izlazi u pritisak na loptu, ali Marin Pilj odigrava loptu u pravom trenutku i gura Grgića u prostor gdje do izražaja dolazi problem koji Hajduk ima sa stoperima. Božo Mikulić se nalazi na brisanom prostoru. Niti brani kanal u koji Pilj odigrava, niti izlazi pokriti leđa Bradariću i napasti Grgića, a istovremeno je odlutao toliko daleko da više ne drži Mirka Marića.
Kao što je pokazala utakmica s Dinamom prije zimske stanke, to je pitanje osnova koje se možda najviše manifestira u izgradnji napada. Pitanje igračkih osnova koje Anti Palaversi dižu cijenu i zbog kojih ga traži Manchester City, a osnova koje pojedini igrači nemaju i to onda onemogućuje da sustav igre koje je Oreščanin postavio bude prikazan u punom obujmu.
Kao i na primjerima u utakmici s Dinamom, Darko Nejašmić odlično odrađuje onaj nevidljivi dio posla. To hoće li postati vidljiv ovisi o tome hoće li ga suigrači nadopuniti i potvrditi ono što on napravi.
Osijekovi napadači planski puštaju Hajdukove stopere da vode igru, markirajući Nejašmića i Hamzu jer u njima vide probleme. To je nešto što će se ponavljati jer svim suparnicima je jasno da Hajduk neće niti pokušati izlaziti kroz Mikulića s obzirom na to da on nema tehničku kvalitetu niti dovoljno dobro čita igru. Pozicioniranjem bekova i podizanjem druge osmice visoko u desni halfspace stvara se asimetrija u igri i Ardianu Ismajliju se otvara prilika da unese loptu u igru.
Marić ulazi u pritisak prema lopti, držeći Nejašmića u sjeni i odlično sprječavajući da lopta dođe do njega. Međutim, Nejašmić niti ne želi loptu od Ismajlija niti se demarkira kako bi je primio. Pozicionira se u slijepi kut jer njegova je ideja da Ismajli iskoristi Anthonyja Kalika kao zid preko kojeg će lopta doći do njega, tako da onda može iskoristiti ogromnu rupu koja se otvorila u sredini kao posljedica asimetrične postavke igre. Problem je u tome što je Kalik okrenut leđima lopti i relativno kasno shvaća situaciju, što podiže pritisak na loptu i tjera Nejašmića da stane konzervativnije jer razmišlja o odbijenoj lopti i mogućoj kontri.
Dvostruko teže nego Vuliću
Međutim, te suptilne stvari koje Nejašmić u kontinuitetu pokazuje dobar su indikator da sustav koji je Oreščanin instalirao ima smisla. Igra ima glavu i rep, a mladi igrači se razvijaju i način na koji se Nejašmić nametnuo protiv Osijeka potvrda je ispravnosti pristupa. Stoper i dalje ostaje najveći problem koji treba riješiti, ali napokon igra ima logiku.
“Ovo je nekakva kruna našem stožeru za rad u prošlih mjesec dana, ali treba stišati euforiju”, izjavio je Oreščanin nakon utakmice. “Ne bih isticao nijednog igrača jer je ovo pobjeda cijele momčadi i vizije koju od prvog dana stavljamo pred njih. Momčad je dobila današnju utakmicu. Jedini naglasak je na strpljenju i viziji kojom danas djelujemo te mislim da smo na dobrom putu.”
I upravo to je tu ključ — Hajduku treba strpljenja. Stoperi će i dalje biti problem, mlađi igrači će varirati, a šanse koje su promašili Kalik, Jairo ili Fran Tudor će nekad doći na naplatu. I usprkos tome treba nastaviti raditi bez nepotrebne drame, isto kao što oko ove utakmice ne treba raditi nepotrebni cirkus.
Kad je Zoran Vulić preuzeo Hajdukovu klupu, razlika do četvrtog je bila -6 bodova i do kraja sezone je ostalo 30 kola, odnosno 90 potencijalnih bodova. Dakle, da bi nadoknadio razliku, trebao je nadoknaditi 0,20 boda po kolu u odnosu na konkurenciju. S obzirom da su svi konkurenti u razdoblju u kojem je Vulić bio na klupi uzeli više bodova od Hajduka, Oreščanin je preuzeo klupu kad je razlika do četvrtog narasla na 10 bodova, a do kraja sezone je ostalo 21 kolo, odnosno 63 potencijalna boda. To znači da, ako želi dohvatiti Europu, Oreščanin mora nadoknađivati 0,48 bodova po kolu, a najbrži način da ispravi dvostruko goru situaciju nego što je pred sobom imao Vulić jest da pobjeđuje konkurente u izravnim susretima.
Osijek je na tom putu dobar prvi korak, ali trener je zbilja u pravu kad kaže da nema mjesta za euforiju. Međutim, problem s Hajdukom je što strpljenje i metodičnost obično nisu opcija, postoji samo raspoloženje euforije i depresije. A takvo okruženje za trenera zna biti pogubnije nego loš stoper.
