Klub je nadmašio čovjeka u dvoboju tko-će-prije-do-10 — Real Madrid osvojio je svoju 10. titulu europskog prvaka, treću u Final Four eri, dok će Željko Obradović morati malo pričekati za novo izjednačenje na vrhu vječne ljestvice.
Na tribinama su očekivano vladali bučni crno-žuti, a Žoc je krenuo s istom petorkom kao i prekjučer (Bradley Wanamaker – Marko Gudurić – Nikola Kalinić – Jan Veselý – Ahmet Düverioğlu), dok je Pablo Laso ubacio Fabiena Causeura umjesto Jefferyja Taylora, vjerojatno zato što je ovoga Corey Higgins isprobijao na startu polufinala. Međutim, Causeur nije ništa bolji obrambeni igrač, usto je i niži, što je u kombinaciji s Lukom Dončićem i Facundom Campazzom činilo Realovu vanjsku liniju vrlo ranjivom.
I doista, Obradović nije htio propustiti situaciju u kojoj je Dončić primoran čuvati krilo i stoga se lopta često spuštala na Kalinića, koji je visinsku prednost dobro koristio, iako je riječ o obrambenom specijalcu. Još je veći nered radio Düverioğlu. Turci su u Obradovićevoj momčadi uglavnom bili nužna smetnja, ali ovaj mladi centar koji igra za jordansku reprezentaciju pokazao se još jednim pravim džokerom — odakle ih samo vadi? Potpuno je nadigrao Gustava Ayóna, uguravao ga pod sam obruč i u prvih pet minuta ubacio osam poena za manje Fenerovo odvajanje.
Real je u napadu naletio na zid: Dončić je krasnim individualnim potezima pazio da Fenerbahçe ne ode predaleko, ali lopta nije išla dovoljno brzo da probije elastične linije Fenerove obrane. Sporom igrom teško da se može nauditi Obradovićevom obrambenom stroju. Samo je jedan čovjek mogao sve ubrzati — Sergio Llull. Laso ga je ubacio umjesto Dončića, pridružio mu i Rudyja Fernándeza. Ova retro kombinacija pokazala je dašak stare slave i sreća po Turke da je za to vrijeme još sjedio Jaycee Carroll. Llull nije okolišao već je odmah napadao prvu liniju Realove obrane, dolazio do ruba reketa i, za razliku od Žalgirisovih bekova, na vrijeme se rješavao lopte prije nego bi stiglo udvajanje. Ti su povratni pasovi otvarali malo, ali dovoljno prostora da se uzmu šutovi, koji su možda izgledali preuranjeni ili isforsirani, ali to je Real. Onaj stari Lasov Real koji takve šutove pogađa.
Međutim, nekadašnji je Real na taj način uspješno mogao igrati 25-30 minuta, sasvim dovoljno da samelje suparnika, dok je sada kvaliteta igračkog kadra na nižoj razini. Sada tako može igrati samo na mahove i onda čupavo braniti stečenu prednost. Kada se vratio Dončić, ponovo je zapelo u napadu i Fener je do kraja poluvremena stigao s -8 na +2. Nicolò Melli bio je čovjek koji je iskočio u napadu, šutovima širio reket.
Kako se prelomila utakmica
Ulazak u drugo poluvrijeme pokazao je zašto se mladi Slovenac smatra čudom od igrača. Dovoljno je bilo 15 minuta pauze da shvati u čemu je griješio i drastično promijeni svoju igru. Loptu je vukao mnogo brže, lomio prvu liniju obrane u Llullovu stilu i otvarao šutove suigračima, prvenstveno Causeuru, a i sam odlučnije završavao poput jedne lude trice iz kontranapada.
Fener je opet počeo kašljucati u obrani, a pravi kolaps nastao je ulaskom gorostasnog Waltera Tavaresa, što je uistinu veliko iznenađenje. Centar visok 220 centimetara činio se presporim za ovu razinu igre i predstavljao je veliku slabost u reketu Madriđana, a osim toga inače nije baš snalažljiv oko obruča, zato je u polufinalu dobio tek osam minuta. Međutim, sinoć je dobio gotovo 22. Preplašio je Fenerovu visoku liniju, dominirao u skoku, bez promašaja polagao i dobro dijelio povratne pasove kad bi ga udvojili. Njegovom je pojavom Fenerova obrana sve više popuštala, tako da su prodorima višak stvarali Causeur, Caroll i ostali, ne samo Dončić i Llull, a proradio je i pick & roll.
Luka Dončić je MVP sezone i MVP Final Foura, još otprije je europski prvak sa Slovenijom, a ništa od toga ne bi bio da nije bilo povjerenja njegova trenera
Svejedno, Tavares je i dalje bio rupa u obrani te se Laso kockao držeći ga toliko dugo na parketu. Obradović je spustio petorku, pa je na drugoj strani Melli neumoljivo trpao (28 poena) protiv sporijeg suparnika, bilo šutom ili prodorom, ali ga nije imao tko pratiti. Luigi Datome i Bobby Dixon bili su ugašeni kao ciljane mete Realove obrane, a pokazalo se da ostatak momčadi nema toliki napadački potencijal. Wanamaker nema finoću ni vrhunski pregled igre, već više ide na silu; Kostas Sloukas je prvenstveno glue-guy, a Gudurić je pokazao da još nije ni ‘B’ od Bogdana Bogdanovića, kojeg bi trebao naslijediti. Čovjek se kao starter na čitavom turniru nije uspio upisati u strijelce.
Nejasno je samo zašto je James Nunally na Final Fouru pao na osam minuta u prosjeku, a u sezoni je igrao preko 20 i trpao trice uz 55,4 posto uspješnosti. Možda je on mogao dobiti koju loptu više, jer je Fener bio previše sterilan s vanjskih pozicija da bi mogao pobijediti ovakvog suparnika. Ali treba imati razumijevanja za Željka Obradovića — otišla su mu dvojica najbolja igrača (Bogdanović i Ekpe Udoh), a od njega se očekuje da odgaja pridošlice i niže titule. K tome je i Veselý potpuno zakazao, čak gore nego 2016. kada je bacanja gađao 1/10. Promašivao je zakucavanja i polaganja, krivo se postavljao te bio glavni krivac za Realovu dominaciju u skoku.
Dončić odlazi mirne duše
Real je više-manje kontrolirao susret do same završnice, kada je upao u nevolju jer su zbog pet osobnih izletjeli Llull i Dončić, ali je sačuvao pobjedu u penal-završnici. Ne smije se prešutjeti dvostruki kriterij sudaca (opet taj Luigi Lamonica…) koji je išao na Realovu stranu, pogotovo što se tiče nesportskih pogrešaka. Tužno je da takve stvari postoje na ovakvoj razini; zar je moguće da nema mlađih, talentiranijih sudaca od ovih koji imaju preko 50 na leđima i već desetljećima sude loše?
Ali to ne smije umanjiti uspjeh Madriđana. Zanimljivo, prošle je sezone Fenerbahçe ligaški dio sezone završio tek kao peti, izbacio Panathinaikos u četvrtfinalu pa protutnjao do titule. Real je sada sve to ponovio i još se osvetio Turcima za poraze iz prošlih dviju sezona.
Laso je 2011. preuzeo Real (kao i reprezentaciju Baskije) i potom četiri godine gradio i stvorio momčad koja igrala spektakularnu napadačku košarku te doživjela vrhunac osvajanjem Eurolige u domaćoj dvorani. No, onda je krenuo pad. Momčad se osipala, rezultati su krenuli nizbrdo, a igra je izgubila prepoznatljivu žestinu. Činilo se da je doba Lasovih muchachosa i njihove šuterske rapsodije prošlo svršeno vrijeme, stolica mu se počela klimati. A čovjek je u tišini radio te u samo tri sezone uspio nanovo sve sagraditi: modificirao je igru na starim osnovama i promovirao novu superzvijezdu europske košarke.
Luka Dončić je MVP sezone i MVP Final Foura, još otprije je europski prvak sa Slovenijom, a ništa od toga ne bi bio da nije bilo povjerenja njegova trenera. Sav taj talent ne bi mu pomogao da se namjerio na nekog stručnjaka koji ne trpi neizbježne dječje pogreške, a takvih je mali milijun. I na mnogo nižim košarkaškim razinama treneru nije svejedno gurnuti u vatru golobradog dječaka kada na raspolaganju ima sigurnije opcije.
Laso je imao tu hrabrost i, što je još važnije, imao je viziju.
Dončić je dano povjerenje vratio s kamatama u najkraćem roku. Već mjesecima se priča o njegovom odlasku u NBA, stoga je turnir u Beogradu shvatio kao sad ili nikad. I doveo se u situaciju da može otići mirne duše nakon što je isporučio svoje, s 19 na leđima.
“Imali smo srce, igrali smo s glavom i, oprostite na ovome, ali imali smo i muda i to nam je donijelo pobjedu.” uz široki je osmijeh rekao u kameru. Izgledao je tako ispunjeno i bezbrižno. Očigledno se ne opterećuje usporedbama s velikanima iz prošlosti niti previše glavu razbija brigama tko će ga uzeti na skorašnjem draftu. Dončić je usprkos zahtjevnim okolnostima uspio ostati čvrsto na zemlji, u potpunosti fokusiran na parket i to je bilo presudno za Realovu decimu.
