Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hazardov posljednji ples

Njegova individualna kvaliteta presudila je finale Europa lige

Zadnja izmjena: 30. svibnja 2019. PAWEL KOPCZYNSKI

Eden Hazard je svojim plesom spasio kontroverzno finale Europa lige na drugom kraju svijeta. U oproštajnoj utakmici u Chelseajevu dresu na Olimpijskom stadionu u Bakuu bilo mu je potrebno svega 20 minuta da uzme stvari u svoje ruke, zabije dva gola, namjesti još jedan i kaže “Zbogom!”. That’s all folks, došlo je vrijeme za promjene. Na usputnoj stanici svog puta prema Madridu Belgijac je odbio dopustiti da ga savlada ambijent koji je prestižno finale odjenuo u ruho prijateljske utakmice i simultankom na otvaranju drugog poluvremena donio Mauriziju Sarriju prvi trofej u karijeri.

Ali put do trofeja, ma koliko to konačni rezultat sugerirao, nije bio jednosmjerna ulica za Hazarda i društvo. Pasti bez borbe jednostavno nije fraza koju Unai Emery poznaje. Španjolski stručnjak je par puta uoči finala ponovio kako Arsenalu želi vratiti borbeni duh izgubljen u posljednjim godinama vladavine Arsènea Wengera.

U skladu s tim, momčad koja je pretrčala najviše kilometara ove sezone u engleskoj Premier ligi utakmicu je otvorila mnogo agresivnije od svog suparnika.

Algoritmi napredne statistike ne poznaju utjecaj velikih igrača na rezultat. Sinoć smo imali priliku svjedočiti plesu jednog od njih

Emeryjeva ideja bila je da Chelseajevu obranu veže rasporedom s dvojicom napadača koji bi napadali prostor iza njenih leđa, čime bi u sredini terena dobio igrača viška i na taj način lakše kontrolirao događanja na terenu. Izbor je pao na formaciju 3-4-1-2, čime su stvoreni preduvjeti za taktičku bitku na bokovima. U sudaru s formacijom 4-3-3, generalno je suparnik taj koji profitira od dodatnog igrača uz aut-linije, ali Emeryjeva odluka da zaigra s dvije špice i hrabrost da gura Seada Kolašinca i Ainsleya Maitland-Nilesa u završnicu napada omogućila je Arsenalu da dominira susretom.

Arsenal u završnicu napada dolazi sa sedmoricom igrača. U strahu da iskakanjem na bokove ne otvore kanal u zadnjoj liniji i tako omoguće dodavanje u prostor, Chelseajevi bekovi César Azpilicueta i Emerson ostaju privučeni suparničkim napadačima. Mesut Özil uvlačenjem iza Hazardovih leđa stvara višak na strani gdje je lopta, što njegovoj momčadi omogućava da privuče pozornost suparnika, da bi preko Granita Xhake akcija završila slobodnim igračem na suprotnoj strani. Tijekom prvog poluvremena Arsenal je na ovaj način stvorio par ozbiljnih situacija za Kolašinca, ali izostalo je završno dodavanje bosanskohercegovačkog beka.

Fenomenalnih 20 minuta

U analizama Chelseajevih utakmica tijekom sezone često smo skretali pažnju na probleme u koje momčad upada nakon što suparnik markiranjem isključi Jorginha iz igre. Geometrija Emeryjeve momčadi i njena orijentacija na markiranje čovjek-na-čovjeka pri igranju obrane imala je za cilj zatvoriti sredinu terena i prisiliti Chelsea da napade gradi s boka.

Zbog toga je pomalo ironično da je Sarri u posljednjoj utakmici sezone — možda i u posljednoj na klupi londonskog kluba, s obzirom na to da ga sve ozbiljnije povezuju s preuzimanjem Juventusa — uspio pronaći rješenje kojim je osigurao prijenos lopte u zadnju trećinu terena u situaciji kada je efektivno ostao bez usluga svog metronoma. Trebalo mu je nešto više od 45 minuta da svog najboljeg igrača dovede u situaciju da okrenut licem prema golu napada suparničku obranu, nakon toga je finale bilo riješeno.

Arsenal koristi svoju geometriju da bi pod pritisak stavio Chelseajevu obranu i tako spriječio organizaciju napada iz zadnje linije. Pokrivanjem čovjek-na-čovjeka u veznom redu Emery blokira sredinu terena, prisiljavajući Chelseajeve bekove da ulogu organizatora igre preuzmu na sebe. Mateo Kovačić kao vezni igrač na strani lopte odlično čita strukturu suparničke momčadi i izvlači se prema aut-liniji te povlači svog čuvara, čime otvara koridor prema napadačima. Hazard u nastavku akcije spuštanjem u ispražnjeni prostor dovodi Sokratisa Papastathopoulosa u situaciju u kojoj se nijedan stoper ne želi naći. Zaustaviti takvog driblera na velikoj površini je nemoguća misija.

Chelsea je prodisao Hazardovim sve češćim spuštanjem u vezni red, nakon čega Olivier Giroud zabija za vodstvo, koristeći Emersonovo ubacivanje kojim je Chelsea konačno iskoristio igrača viška na boku. Pedro je opteretio Maitland-Nilesa, čime je onemogućio njegov izlazak na Emersona, a lijevi bek neometan pronašao Francuza u šesnaestercu. Pedro je bio taj koji je povisio vodstvo nakon Hazardove asistencije, a onda je Belgijac dodao još dva gola za fenomenalnih 20 minuta Plavaca, koje nije poremetio ni vrhunski gol Alexa Iwobija.

On je bio razlika

Ponekad utakmicu riješi taktički detalj kojim jedan trener iznenadi drugog; ponekad to bude promjena na koju igrači na terenu ne stignu reagirati, a ponekad sudačka odluka ili sreća da lopta cijelim obujmom prijeđe crtu. Napredna statistika, koja na osnovu raznih parametara izračunava kvalitetu šansi, kaže da je sinoćnje finale trebalo završiti remijem. Po onome što su menadžeri dviju ekipa pripremili, to bi vjerojatno bio i najpravedniji ishod. No, algoritmi napredne statistike ne poznaju utjecaj velikih igrača na rezultat.

Sinoć smo imali priliku svjedočiti plesu jednog od njih.

Ako bismo cijedili nogometnu esenciju iz svakog igrača ponaosob, Hazard bi već godinama važio za najboljeg igrača Premier lige. Bilo ih je onih koji su oduševljavali statistikom poput Mohameda Salaha, onih čija kontinuirana izvrsnost traje toliko dugo da smo na nju navikli poput Davida Silve, onih čijem smo napretku iz godine u godinu mogli svjedočiti i diviti se poput Raheema Sterlinga, ali nitko od njih ne igra nogomet koji nas drži na rubu i tjera da se u nevjerici hvatamo za glavu, kao što to radi Hazard.

On je sinoć bio razlika. Dok su Alexandre Lacazette i Joe Willock promašivali zicere, Belgijac nas je podsjetio da je davno prerastao razinu natjecanja čije je finale ambiciozno smješteno u Azerbejdžan. Mahnuo je pri izlasku iz igre oduševljenim navijačima i poručio da je ovo njegovo zbogom. Odlučio je ići za svojim snovima, ostavljajući Real Madrid i Chelsea da se dogovore oko cijene koja će sigurno biti visoka.

Trofej Europa lige je posljednji dio ostavštine igrača koji je obilježio jednu eru londonskog kluba. Nakon što ga smjesti u vitrinu, pred njim je težak posao pronalaska zamjene za svog najboljeg igrača. Vjerojatno i teži nego što se čini na prvi pogled, jer spoj takve kvalitete i volšebnog stila je unikatan.

Ne propusti top članke