Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Heroj

Alexis Sánchez i siromaštvo bogatih

Zadnja izmjena: 28. ožujka 2018. Profimedia

Kad je postalo jasno da Alexis Sánchez neće produžiti ugovor s Arsenalom, José Mourinho je napravio sve kako bi preduhitrio Manchester City u dobivanju igrača kojeg je silno želio u svojoj momčadi. I njegova motivacija nije bila samo spriječiti da konkurenciju da postane još bolja – želio je Alexisa jer mu je stvarno trebao.

Matematika je bila jasna: trebao je dati Arsenalu dovoljno da Alexisa pusti odmah na zimu, a igraču toliko da mu ne padne na pamet potpisati za City. Dio s Arsenalom je bio prilično lagan. Topnici su znali da će ionako izgubiti igrača, tako da bi pristali na skoro sve što bi Mourinho ponudio. A on im je, džentlmenski, dao i više nego je trebao rješavajući se tako gužve u vlastitoj svlačionici. Henrih Mhitarjan je osjetljiva biljka, odličan igrač kojeg treba njegovati u posebnim uvjetima i zato se nikako nije snalazio u konstantnim Mourinhovim testovima odanosti. Mourinho ga je poslao u Arsenal za šest mjeseci Alexisova ugovora, u poslu koji je usrećio i Arsenal i Mhitarjana.

Kad je riješio dio posla s Arsenalom, ostalo je pridobiti Alexisa, a tu su stvari postale malo kompliciranije.

Osim solidno velikog novca, Manchester City je igraču koji je napuštao Arsenal zbog manjka ambicioznosti u ekipi Arsènea Wengera mogao ponuditi ulogu u momčadi koja izgleda dominantnije nego što to izgleda United i rad s trenerom čije metode Sánchez dobro poznaje. Kako bi mu pomogao u odluci, Mourinho je solidno velik novac pretvorio u divovski velik novac i Alexisu dao najveću plaću u čitavoj Premier ligi. Novac je bitna stavka, čak i onima koji ga već imaju brdo, ali kad je povukao taj potez, Mourinho je želio pokazati Alexisu da će – za razliku od Cityja gdje su mu nudili samo  poziciju jednog od nekoliko igrača na vrhu – u Unitedu biti zaista najvažniji igrač, alfa mužjak. Dok je City hranio njegovu ambicioznost boljim izgledima za rezultatski uspjeh unutar momčadi, United mu je hranio ambicioznost nenadmašnom individualnom pozicijom. I prvi način da mu dokažu tu poziciju bila je plaća koja će to odražavati.

José Mourinho ne bi povukao takav drastičan potez da u Alexisu nije vidio spas za gotovo sve svoje probleme. Smatrao ga je toliko ključnom figurom da nije oklijevao razbiti čitavu hijerarhiju momčadi kako bi doveo baš njega. Naprosto je odlučio sistemske nedostatke momčadi koju vodi nadomjestiti individualnim talentom koji će kompenzirati taktičke probleme individualnom genijalnošću.

Hibridna uloga

Bili navijači ili ne, teško je osporiti da je Mourinhov United momčad čija igra ne izgleda niti približno dominantno s obzirom na uložena sredstva i talent na raspolaganju. Ponekad, kao što je bio primjer s Liverpoolom, Mourinho koristi mikrostrategije koje se koncentriraju na točno određenu manu u protivničkoj igri i iskorištavaju prostor koji se tako otvori. Međutim, generalno gledajući, problem je u tome što United nema sustav igre prema naprijed, nema način kako stvoriti šanse kroz kolektivnu igru i posjed lopte.

I to nije samo problem estetike u igri.

Posljedica tog siromaštva sustavnih opcija je činjenica da United u napadu prečesto izgleda pasivno, bez prave kreacije i konekcija između linija. Kad se United susretne s inferiornim ekipama i dubokim obranama – jer to je standardni način kako se na Otoku brani protiv višestruko skuplje momčadi – tad ostane bez ideje i igrači besciljno kruže oko zone ili pokušavaju probiti individualnim talentom. Kad se susretnu s momčadi sličnog ranga, obično budu nadigrani u sredini terena zbog superiornih mehanizama u igri koji imaju suparnici i zato su prisiljeni na povlačenje prema svom golu i čekanje kontre. Za momčad kao što je United – jednostavno premalo.

Forsiranje Alexisa donosi katastrofalne rezultate i još potencira apsurd da preveliku ovisnost o talentu ideš nadomjestiti s još talenta

Mourinho se zato odlučio za Alexisa Sáncheza. S godinama je Alexis napredovao i prilagođavao se trendovima modernog nogometa. Od klasičnog krila koje je imalo elitnu sposobnost finiširanja i igre bez lopte, sve je više prihvaćao hibridnu ulogu u kojoj je kombinirao svoju sposobnost da kreira kroz dribling s vrlo dobrim pregledom igre. Bio je nepredvidljiv i donosio je širok spektar opcija u igri – dovoljno eksplozivan da probije protivnika driblingom, dovoljno taktički obučen i tehnički superioran da sudjeluje u izgradnji igre dodavanjem, a istovremeno ubojit u realizaciji.

Kada United krene kružiti oko zone, plan je bio da Alexis kompenzira taktičke probleme svojim talentom za dribling i pregledom igre, dok će protiv jačih suparnika svojom okomitošću i odličnom realizacijom biti idealni dodatak tranzicijskom napadu. Mourinho je u njemu vidio čovjeka koji može jasne sistemske nedostatke nadomjestiti  individualnim talentom.

Mourinhov apsurd

Ali dovođenjem Alexisa Sáncheza, Mourinho nije riješio apsolutno ništa.

To je samo nastavak pristupa nogometu koji se oslanja na individualnu sposobnost pojedinca ispred kolektivne igre. Talentiranog igrača u postavi je zamijenio tek mrvicu talentiranijim, a to ne može donijeti iskorak u igri ni milimetra veći od razlike u njihovim pojedinačnim talentima. S Alexisom ili bez njega, United i dalje igra napad koji se oslanja na improvizaciju ili u najboljem slučaju mikrotaktike usmjerene na suparničke nedostatke, a ne na jasnu ideju kolektivne igre u posjedu.

Mourinhov problem u Unitedu nije manjak talenta – jer Alexis nije zamijenio mene ili nekoga nedoraslog Premier ligi, nego vrhunskog nogometaša. Mourinhov problem u Unitedu je siromaštvo sustavnih opcija i mehanizama u igri.

Kao u nekoj lošoj parodiji, forsiranje Alexisa donosi katastrofalne rezultate i još potencira apsurd da preveliku ovisnost o talentu ideš nadomjestiti s još talenta i igračem kojem si zadatke u igri podigao na suludu razinu. Otkad je u siječnju došao u United, Alexis gubi loptu gotovo dvostruko češće nego ijedan njegov suigrač. U ovom kratkom roku koliko je u Unitedu uspio je postići samo jedan gol, ali je zato postavio rekorde u Premier ligi, FA Cupu i Ligi prvaka po broju izgubljenih lopti u jednoj utakmici.

Za igrača koji je najbolje plaćen u cijeloj ligi to je puno premalo, ali istovremeno je i logična posljedica hero balla na koji je osuđen. Od njega se od samog početka očekivalo da pretvara vodu u vino, a nema strukturu igre na koju se može osloniti.

Stoga, iako gubi loptu kao na pokretnoj traci i ne ulazi u šanse jer je daleko od kaznenog prostora, Unitedov problem nije Alexis kao takav. On je jednako dobar igrač kao i prije, sa svim sposobnostima koje ga čine vrhunskim nogometašem s potencijalom da bude savršeni dodatak momčadi. Samo što je ovaj put dobio nerealni zadatak da svojim individualnim talentom nadomjesti sve sistemske nedostatke i taktičke probleme.

On to ne može, ali to ne može ni jedan drugi igrač. Nije mogao Paul Pogba, neće moći ni netko drugi, ma koliko ga platili. Jer za taj posao plaćen je samo José Mourinho.

Ne propusti top članke