Cristiano Ronaldo je ušao u četvrtfinale Lige prvaka s upisana ukupno dva gola iz dotadašnjeg dijela natjecanja. Nakon toga, u dvije je utakmice s Bayernom i jednom s Atlético Madridom zabio osam komada. Prvi strijelac Lige prvaka u povijesti, igrač koji nakon 30. godine ima pet hat trickova u Ligi prvaka i čovjek kojem treba suludo malo prilika za zabijanje golova. Pokazao je to i time što je tih osam zabio iz tek 12 udaraca unutar okvira gola.
Nije onda čudno da ga je Zinédine Zidane odlučio koristiti u napadu. Doduše, vjerojatno je odluci pomogla činjenica da je Gareth Bale ozlijeđen, s obzirom na to da je jednostavno Realov način velike utakmice početi s trojcem BBC bez obzira na sve. Ovako je Zidane imao laganu odluku.
Znajući da Ronaldo na krilu nema više onu moć kakvu je imao godinama, odlučio ga je ponovo koristiti na poziciji u kojoj je pokazao nevjerojatno učinkovit. Kao centralni napadač ima priliku iskoristiti svoju elitnu realizaciju, može maltretirati stopere u skok igri i konstantnim kretanjem, a mnogo se manje troši u obrani. Obaveze koje ima na krilnoj poziciji zahtijevaju od njega mnogo više energije, a ljudi zaboravljaju kako Ronaldo ima već 32 godine. Doduše, lako je to zaboraviti kad zabija s onakvom lakoćom.
Kad Ronaldo igra u napadu, to znači da ima mjesta za Isca; a kad Isco dobije šansu, obično se Realu događaju dobre stvari.
Nacrtan kao desno krilo, Isco je igrao na vrhu romba koji je zatvarao s Lukom Modrićem, Tonijem Kroosom i Casemirom. I odigrao je fantastično. U prvom je poluvremenu imao 42 dodavanja uz savršenu preciznost, a prvo je promašio tek u 60. minuti utakmice. Protiv ekipe kao što je Atlético Diega Simeonea, to je čudesna partija.
Ključni Casemiro
Međutim, osim Isca i Ronalda, Real je imao jednog prilično neočekivanog junaka.
Moderni nogomet igra se između linija. Rijetko koja momčad drži linije toliko čvrsto kao što to radi Atlético. Zidane je nedostatak krila odlučio kompenzirati jako visoko postavljenim bekovima, koji su zapravo bili zaduženi fiksirati krila, odnosno bočne veznjake Atlética, tako da ne stignu pomagati u presingu na Luku Modrića i Tonija Kroosa. S Marcelom i Danijem Carvajalom koji odvlače krila/bočne veznjake, problem za Atlético je bio i Isco, koji se uvlačio iza leđa vezne linije, tako da centralni veznjaci jednostavno nisu imali luksuz iskakati u presing prema glavnim organizatorima igre Real Madrida.
Zapravo je čitav zadatak markiranja duboko postavljenih Modrića i Kroosa pao na Antoinea Griezmanna i Kévina Gameira. Da oni budu potpuno neučinkoviti u tome, pobrinuo se Casemiro.
Simeone nije imao ideju kako odgovoriti Realu. Barem ne na takav način da ne poništi osnovni identitet svoje momčadi
To je vjerojatno i samom Simeoneu došlo kao iznenađenje, ali Casemiro je kroz čitavu utakmicu bio praktički savršeno pozicioniran između Kroosa i Modrića, a kad bi jedan od napadača izvršio pritisak, on bi se nudio kao relej koji će prenijeti loptu u iduću fazu napada. Casemira su u mnogo utakmica ignorirali i suigrači, preskačući ga u izgradnji napada. Ovaj je put bio ključni igrač u stvaranju viška u veznoj liniji, jer svako njegovo zabadanje po pritisku na jednog od playmakera je morao pratiti drugi napadač, tako da je jednostavnim dodavanjima bio u poziciji potpuno anulirati prvu liniju presinga.
Diego Simeone jednostavno nije imao odgovor na situaciju na terenu.
Isco je iza leđa vezne linije radio kaos, Cristiano Ronaldo i Karim Benzema su stopere držali okupiranima, bekovi su bili visoko, ali taman toliko da ne budu previsoko i izvan igre, nego da okupiraju krilne igrače Atlética i budu stalna opcija za dodavanje. Trokut Casemiro-Modrić-Kroos je bez ikakvih problema stvarao višak u začecima napada, a konačni rezultat bio je 12 udaraca Reala u prvom poluvremenu prema tek jednom Atlética.
Simeone treba čudo
Simeone nije imao ideju kako odgovoriti Realu. Barem ne na takav način da ne poništi osnovni identitet svoje momčadi. Poslati bekove na bekove Reala, a krila gurnuti u presing značilo je nevjerojatan rizik i ostavljanje Ronalda i Benzeme u poziciji dva-na-dva sa Stefanom Savićem i Diegom Godínom, što je suludo. Prelazak na igru s tri u zadnjoj liniji ili 4-3-3, u kojem će Gabi markirati Isca, Saúl Ñíguez i Koke izlaziti prema Modriću i Kroosu uz pomoć špica, a gdje će onda krila preuzeti bekove Reala, također je blizu suludog.
Atlético Madrid in the Champions League:
13/14: Eliminated by Real
14/15: Eliminated by Real
15/16: Eliminated by Real
16/17: ❓❓❓ pic.twitter.com/AVTLlIBHrK— FootballFunnys (@FootballFunnnys) May 3, 2017
Iako se takve promjene čine jednostavnima, Atlético je momčad koja počiva na zonskom branjenju prostora i opcija u protivničkoj igri. Svako odstupanje od toga znači poništavanje uigranih mehanizama, pa čak i kad oni ne funkcioniraju prevelika je opasnost prijeći na taktiku man markinga, jer bi to neizbježno dovelo do raspada sistema.
Jedina ideja koju je Simeone vidio kao prihvatljivu bilo je podizanje zadnje linije, blago povlačenje Griezmanna kao spoja vezne linije i napada uz podizanje intenziteta u duelima i rizika u pokušajima presinga.
Uvođenjem Nacha Fernándeza na poziciju desnog beka Zidane je izgubio probojnost na toj strani, ali je imao pozitivan rezultat i nije morao žuriti naprijed. Momčad je kontrolirala utakmicu, spustila tempo i adaptirala ideju. Marco Asensio je ušao umjesto Isca i otišao na krilo, tako da je Real usmjerio svoje napade preko lijeve stane i spoja s Marcelom koji je često zabadao u sredinu. Uostalom, tako je pao i drugi gol: brzo otvaranje, kombinacija po lijevoj strani, Benzemina fantastična čvrstina u duelu i, uz malo sreće u odbijanju, fantastična realizacija Cristiana Ronalda.
Eibarov trener Jose Luis Mendilibar opisao je Atlético kao veliku momčad koja igra kao mala. Kad se male momčadi otvore protiv velikih, obično dobiju porciju. Simeone je krenuo po gol koji bi njegove vratio u igru, ali ostavili su previše prostora koji je Real znao iskoristiti i konačno prelomiti dvoboj.
El Madrileño se provlači kao lajtmotiv Lige prvaka zadnjih nekoliko godina. U dva je finala Atlético barem bio ravnopravna momčad i porazi u sudačkim nadoknadama su bili pomalo nezasluženi. Ovaj put ga je Real pomeo i ostavio bez poštene šanse za gol. Zadnji gradski derbi na mitskom stadionu Vicente Calderón trebat će proizvesti čudo, i to ono koje će biti točka na ‘i’ Simeoneove ere u Madridu.
Problem je što su se čuda i šokovi u zadnjim sekundama produžetaka u ovom derbiju obično događali drugoj strani.
