Ono što je Pérez plaćao bilo je 16 golova i 15 ligaških asistencija, koliko je Hazard skupio prošle sezone. Još više, plaćao je činjenicu da je Hazard je bio daleko najbolji dribler Premier lige sa 165 uspješnih driblinga. Prvi iza njega je imao 119, treći u Premier ligi 85, a Hazard je po InStatu imao dva uspješna driblinga više nego četvrti Raheem Sterling i peti Mohamed Salah zajedno. Najbolje od svega, Hazard je bio brutalno efikasan: za 165 driblinga trebalo mu je samo 200 pokušaja, što je 82,5 posto uspješnosti. Ako je momčad napravila dovoljno da Hazarda dovede u situaciju jedan-na-jedan sa suparničkim obrambenim igračem, mogli ste računati da ga nitko neće moći zaustaviti jer je čovjek bio dominantna sila koja je izgledala vrijedna svakog centa od 115 milijuna eura.

Pérez je od Hazarda za tu lovu dobio jedan jedini gol, još u listopadu u utakmici u kojoj je Real s 4:2 dobio Granadu. Prvo je došao predebeo i nespreman, što je potpuno neprofesionalno prema klubu i ogromnom transferu na kojem je sam inzistirao jer je više puta ponavljao kako želi u Madrid. Zatim je hvatajući formu zaradio ozljedu prepona, onda mu se dogodio prijelom koščice u stopalu, a zatim i fisura fibule, raspuklina u kosti potkoljenice koja se poklopila s pauzom zbog korone koja mu je dobro došla kako bi sanirao potencijalno opasnu situaciju koja je u budućnosti mogla rezultirati lomom noge.

Kada je momčadi bilo najpotrebnije, kada se trebalo iskoristiti kikseve koja je Barcelona nudila, Modrić je odradio sjajan posao

Poanta je jednostavna: Hazard gotovo da uopće nije pomogao Real Madridu u odnosu na prošlu sezonu; baš kao ni Luka Jović koji je zabio dva gola, CD Leganésu u pobjedi 5:0 i Osasuni u pobjedi 4:1, pri čemu su oba gola bila zadnja na utakmici, postignuta u sudačkoj nadoknadi. Od 175 milijuna eura uloženih u napad Real je dobio tri relativno nevažna gola, a treći najskuplji igrač doveden ove sezone je Éder Militão koji je plaćen 50 milijuna eura i koji ukupno nije odigrao niti 1.000 minuta. U suštini, usprkos ulaganjima, Real Madrid je ostao skoro identična momčad kao i prošle sezone kada je osvojio tek treće mjesto s 19 bodova zaostatka za Barcelonom.

Zapravo, o Realu ove sezone najbolje govori činjenica da je drugi najbolji strijelac momčadi — nakon Karima Benzeme, koji je zabio 21 gol u La Ligi — Sergio Ramos, stoper koji je zabio 10 puta, od čega je šest golova došlo s bijele točke i još jedan iz izravnog slobodnog udarca. Treći i četvrti strijelac u prvenstvu su bili veznjaci Toni Kroos i Casemiro s po četiri postignuta gola.

Benzemin pravi nogomet

Dakle, pojačanja nisu donijela ništa u odnosu na prošlu sezonu kada je Real Madrid bio treći. Napadačka linija, osim Benzeme, nije zabila ništa, jer najbolji strijelac je bio Vinícius Júnior s tri postignuta gola. Usprkos svemu tome, Real Madrid je prvak.

Prvi junak naslova je Benzema.

Čovjek je vukao momčad i 10 njegovih golova je došlo u utakmicama kada je Real osvojio bodove, ali u konačnici nije pobijedio ‘hendikepom’. To znači da su njegovi golovi značili izravnu razliku na tablici, bili su važni i donosili su prevagu, a nisu bili samo pumpanje statistike na slabim suparnicima poput Eibara koje je Real pobijedio velikom razlikom, iako je i u tim utakmicama Benzema zabijao, i to obično prve golove.

Bila je ovo sezona u kojoj je Benzema igrao svoj pravi nogomet . Nakon što je godinama bio osporavan i podcjenjivan, nakon što se godinama podređivao momčadi i prepuštao svoj udio udaraca i golova kako bi otvorio što više prostora Cristianu Ronaldu, ove sezone je ponovo postao heroj. Podsjetio je na one svoje davno zaboravljene sezone u Lyonu, gdje je istovremeno razigravao momčad, kao što to radi Roberto Firmino u Liverpoolu, bio uspješan dribler, a usput je stigao natrpati golove kojima je bio prvi strijelac momčadi.

Godinama je bio druga violina u Realu, svjesno se žrtvovao za momčad, istovremeno je napravio glupost koja ga je izbacila iz reprezentacije i na taj način je kod dijela javnosti stekao negativnu percepciju u kojoj je prihvaćen kao tek solidan igrač i prosječan napadač. Tu percepciju ovaj naslov vjerojatno neće promijeniti, ali Benzema je sjajan igrač i to je ovaj put pokazao, bez obzira na to kako će ga ljudi pamtiti za 15 ili 20 godina.

Drugi junak je Luka Modrić.

Modrić ove sezone pogađa po utakmici 43,9 dodavanja, 3,6 dugih lopti i 1,3 ključna dodavanja u La Ligi. Prošle godine je imao 55,6 dodavanja, 4,1 dugu loptu i 1,6 ključnih, a u sezoni 2015./16., koja je bila njegova vjerojatno najbolja u La Ligi, 68,3 dodavanja, 4,5 dugih lopti i 1,9 ključnih dodavanja. Trend je prilično jasan: brojke opadaju za nekih 15-ak posto i to je sasvim normalno jer Modrić će u rujnu navršiti 35 godina.

Razlika od 20-ak bodova

To zna i Zinédine Zidane koji ga je redovito odmarao i kod kojeg Modrić ove sezone nije odigrao dvije pune utakmice u jednom tjednu. Najbliže tome je bio kada je 11. prosinca odigrao svih 90 minuta protiv Club Bruggea u Ligi prvaka, a onda 15. prosinca odradio 81 minutu protiv Valencije u La Ligi, da bi mu 18. prosinca protiv Barcelone Zidane dao samo 10 minuta, kako bi protiv Athletic Bilbaa 22. prosinca opet odradio svih 90.

Poanta je jasna – Modrić je Zidaneu trebao za ključne utakmice i njih je odradio maestralno. Jasno je da ukupne brojke padaju, jasno je i da Modrić više ne može odrađivati punu minutažu jer je proces regeneracije drastično sporiji nego je bio prije tri ili četiri godine, ali kad god treba, Modrić odradi posao savršeno.

Koliko god Benzema bio ključan i koliko god Kroos odradio dobar posao kojim mu je konstantno pomagao, Modrić je dominirao razdobljem nakon korona pauze. Kada je momčadi bilo najpotrebnije, kada se trebalo iskoristiti kikseve koja je Barcelona nudila, on je odradio sjajan posao. Ubio je Valenciju, bio je sjajan protiv Mallorce i Athletic Bilbaa, a možda i najbolju utakmicu u zadnjih nekoliko godina je odigrao protiv Villarreala. Barem u te četiri utakmice Modrić je bio neosporno najbolji čovjek na terenu, a u tu kategoriju ulazi barem i utakmica s Alavésom.

Tu do izražaja dolazi i onaj treći junak, a to je sam Zidane.

Vrhunskim igračima uvijek dobro dođe stupanj slobode, a Zidane svojim igračima pruža upravo to. Dobro razumije njihovu potrebu da pokažu svoje znanje i vjeruje im. Ne ograničava ih s previše obavezne igre, ne uklapa ih u sustav po svaku cijenu i za posljedicu ima igru koja često ne oduševljava i nije taktička avangarda, ali s kojom redovito osvaja bodove. Ima svoj način, ima svoje metode i one pale.

Uostalom, ovaj Real je momčad u kojoj je drugi najbolji strijelac stoper, treći i četvrti strijelac su veznjaci s po četiri gola, a pojačanja nisu donijela apsolutno ništa i skoro sve je isto kao lani. A opet, razlika između prošle sezone kad se preko klupe prošetala ergela trenera i ove kada je Zidane sjeo na klupu je 20-ak bodova viška i naslov prvaka.