Cijelo to vrijeme Kylian Mbappé se držao po strani i šaputao svoje želje u trenerovo uho. Svijet željan promjena prstima je prekrivao oči i pravio se da ne vidi njegovu svojeglavost. Pravdali su je talentom, bili zaljubljeni u igrača koji bi konačno mogao dokinuti dominaciju Lea Messija i Cristiana Ronalda. No, posljednji put je otišao predaleko i svojim ponašanjem polarizirao javnost. Jedni spominju svjesno provociranje sukoba koje bi mu olakšalo toliko željeni transfer u Real Madrid, drugi govore o egu koji je nemoguće kontrolirati. I jedni i drugi su vjerojatno u pravu. Oni koji su radili s njim reći će da se Mbappé vodi vlastitim setom pravila. Ono najvažnije je da ćete završtiti pregaženi ako mu se nađete na putu.

Prvi koji se suočio s Mbappéovom prgavom naravi bio je Bruno Irles, menadžer Monacove U17 momčadi kojoj se supertalentirani Francuz priključio s 15 godina. Poput mnogih trenera u nogometnim akademijama, Irles je težio paralelnom razvijanju igračkih i ljudskih kvaliteta kod svojih igrača. Kada je procijenio da Mbappé ne radi dovoljno za tim, odlučio je primjeniti standardnu odgojnu mjeru i izostaviti ga iz ekipe. Objasnio mu je da mora poraditi na svojim navikama. No, umjesto da posluša trenera, Francuz se požalio ocu koji je protestirao kod uprave. Strahujući da ostanu bez igrača s nevjerojatnim potencijalom, u upravi su stali na njegovu stranu.

Bez igre, bez timskog duha i sa zvijezdama koje igraju svoju igru na terenu i izvan njega, gosti iz Pariza mogli su samo zapljeskati Hålandovu showu

Mbappé je ubrzo shvatio da svoj talent može koristiti kao polugu za ucjenjivanje i već sljedeće godine će početi prijetiti svojim odlaskom, što će Leonarda Jardima, baš poput Irlesa, nakon pritiska odozgo natjerati da popusti i pozove 16-godišnjaka na treninge prve momčadi. Sa 17 Mbappé je već putovao na utakmice, ali nakon što je u uvodu sezone nekoliko puta izostavljen iz prve postave, u javnost je puštena informacija kako će do siječnja razmisliti o svojoj budućnosti. Jardim je ponovo morao popustiti.

Baš kao i Thomas Tuchel, koji nakon incidenta na utakmici protiv Montpelliera više ne pomišlja izvaditi Mbappéa iz igre.

Na posuđenom vremenu

U igri u kojoj Rođendanko i Razmaženko postavljaju pravila i uvijek dobivaju ono što žele, momčad je ta koja postaje talac i najviše ispašta. Vidjelo se to i u sinoćnjem ogledu protiv Borussije Dortmund u kojoj se još jednom igra PSG-a svela na Neymarove hero ball pokušaje i Mbappéove trenutke inspiracije. Više od toga nisu ni mogli, jer je Tuchel tri mjeseca proveo uigravajući formaciju 4-2-4 kako bi kupio mir i omogućio što veću minutažu svojim zvijezdama, da bi pred meč s Dortmundom zaključio da je s par igrača koji uopće ne rade za tim daleko od ravnoteže koja će njegovu momčad gurnuti u iduću rundu natjecanja.

Prilagodio se — i to ne vraćajući se na 4-3-3, s kojom je ranije imao uspjeha u europskim okršajima, nego postavljajući svoje igrače u 3-4-3, kako bi direktno odgovorio na Dortmundovu postavku i okršaj dviju momčadi pretvorio u 11 duela jedan-na-jedan u kojima njegovi igrači mogu dominirati superiornom individualnom kvalitetom.

Tuchel je u danim okolnostima ispravno rezonirao, ali bio je to pucanj na daleko — prije svega jer je organizirani napad gostujuće momčadi završavao dobacivanjem lopte Neymaru, koji se s lijevog krila uvlačio u prostor između linija suparničke obrane. Očigledno izvan ritma i bez želje da pridonese timskoj igri provocirajući suparničku obranu čas spuštanjem po loptu, čas napadanjem dubine, Neymar se pretvarao u statičnog quarterbacka koji je prebacivanjem obrane pokušavao pronaći jednako statičnog Mbappéa.

Dortmund je iskoristio situaciju i uz pomoć Axela Witsela i Emrea Cana u srcu izrazito kompaktnog bloka bez problema zaustavljao Neymara i otvarao tranziciju u kojoj je domaće tek nešto više prisebnosti ofenzivne linije dijelilo od vodstva u prvom poluvremenu. Dok se Tuchel nadao da će individualnim akcijama svojih napadača riješiti utakmicu, u njoj su ga ostavljale vrhunske reakcije defenzivaca.

No, kada s druge strane imate Jadona Sancha i Erlinga Hålanda, živite na posuđenom vremenu.

Hålandov kockarski um

Englez je u sličnoj ulozi kakvu je Neymar dobio na drugoj strani dominirao susretom. Zahvaljujući slobodi u igri, konstantno je svojim kretanjem tjerao suparničku obranu na rotacije i preuzimanja, otvarajući prostor suigračima s čijom se dinamikom PSG-ova obrana nije mogla nositi. Posebno se to odnosi na bekove Raphaëla Guerreira i Achrafa Hakima, koji su tijekom meča predstavljali nerješivu enigmu za Tuchelove izabranike. Njihov osjećaj za napadanje dubine došao je do izražaja u akciji kod prvog gola, kada je Guerreiro u njenom začetku poslužio kao treći čovjek i našao se s loptom u nogama iza leđa PSG-ove vezne linije, a Hakimi pravovremenim utrčavanjem u nastavku napao prostor iza leđa obrane i asistirao Thorganu Hazardu za udarac koji će nakon obrane Keylora Navasa Håland pretvoriti u gol.

To je ono u čemu je Norvežanin sjajan i što mu pomaže da održi nevjerovatnu statistiku po kojoj postiže gol svakih 47 minuta na utakmicama Lige prvaka.

Njegov kockarski um podsjeća na um izumrle napadačke vrste čije je kretanje unutar šesnaesterca vođeno vlastitom procjenom putanje lopte, umjesto razvojem događaja. Tip napadača koji ne čeka da vidi što će se dogoditi, nego se trudi predvidjeti budućnost, bez problema će stvoriti separaciju od svojih čuvara i biti uvijek korak ispred njih. Njemu će odbijanac poslužiti jednako dobro kao i dodavanje koje je putovalo par desetaka metara, presjeklo obranu i dovelo ga licem u lice s golmanom. Kada tome dodate čudesan spoj visine i brzine, dobivate fenomenalnog igrača koji u jednom trenutku, umjesto da trči, odluči poslati bombu s dvadesetak metara i njom rješava pitanje pobjednika.

Gosti iz Pariza vjerojatno nisu očekivali da će biti potučeni vlastitim oružjem. Bez igre, bez timskog duha i sa zvijezdama koje igraju svoju igru na terenu i izvan njega, mogli su samo zapljeskati Hålandovu showu. Ponizan i spreman da radi za svoju momčad, povest će je sa zasluženom prednošću na uzvrat.