HNL je ove godine u velikom naletu. Klubovi su doveli kvalitetna pojačanja, prvenstvo je neizvjesno i izjednačeno, a za prava prikazivanja domaćih utakmica se natjecalo nekoliko medijskih kuća s višemilijunskim ponudama. Sve je ovo još donedavno bilo nezamislivo i sigurno će pridonijeti popularizaciji i daljnjem razvoju domaćeg nogometa.
Ovdje nas, međutim, zanima prati li taj rast HNL-a i odgovarajuća financijska stabilnost.
I površnim je pratiteljima nogometa poznato da su hrvatski klubovi izuzetno ovisni o prodaji igrača. Nedavno je objavljen podatak koji to dodatno naglašava: u 2020. je vrijednost izlaznih transfera na razini čitave HNL iznosila 113% ukupnih prihoda, što transfere kod nas čini daleko najvažnijim izvorom prihoda od svih 20 analiziranih liga. Pisali smo već ranije o tome — postotak je zapravo u padu jer je godinu prije iznosio suludih 141 posto… Za usporedbu, prosječni omjer izlaznih transfera i prihoda ostalih 19 liga bez HNL-a je samo 35 posto. Po ovom pokazatelju domaća liga odskače ne samo u odnosu na hiperbogate lige Petice, nego i u odnosu na neka tržišta koja su nam za koju dimenziju bliža kao što su Češka, Austrija, Danska ili Švedska.
Iako je ovo indikativno, ne možemo automatski tvrditi da su klubovi HNL-a prisiljeni prodavati igrače, jer je moguće i postaviti tezu da je Hrvatska izuzetno bogato talentima koji se prije ili kasnije žele okušati na međunarodnoj sceni, pa klubovi dobiju ponude koje jednostavno ne mogu odbiti. U tom bi slučaju transferi igrača bili logična i razvojna, a ne financijska nužnost.
Dinamo, Hajduk i Rijeka bez transfera nisu u stanju isplatiti ni plaće svojim igračima i ostalim zaposlenicima, a kamoli pokriti ostale fiksne troškove poslovanja
Da bismo to ispitali pogledat ćemo malo pobliže poslovanje vodećih klubova: Dinama, Hajduka, Rijeke i Osijeka.
Prije nego što se pozabavimo suštinom teme, pogledajmo kretanje ukupnih godišnjih rashoda ili onoga što se kolokvijalno naziva ‘proračunom’ četiriju najjačih domaćih klubova unazad pet godina, odnosno u četiri prethodne kalendarske godine. U nas se često barata nepotpunim ili sasvim krivim podacima, a na grafu s brojkama iz službenih klupskih financijskih izvještaja vidimo koliko su Dinamo, Hajduk, Rijeka i Osijek trošili, iz čega možemo izvući zaključke koliko su njihova ulaganja pratili i rezultati na terenu.
Istraživanja su, međutim, pokazala da puno jasnija korelacija postoji između potrošnje na plaće igrača i osoblja — a ne kompletnog budžeta ili novca utrošenog na pojačanja — i konačnog rezultata. Drugim riječima, mjesto na ljestvici dugoročno se može dovesti u vrlo blisku vezu s onime koliko je plaćena radna snaga koje to mjesto ‘ganja’, pa pogledajmo kako su se zadnjih godina kretala izdvajanja za plaće u Dinamu, Hajduku, Rijeci i Osijeku.
Sad kad smo ih postavili u ispravne i realne financijsko-kompetitivne okvire, pogledat ćemo kretanje poslovnih (operativnih) prihoda klubova od 2018. do 2021., kao i stopa rasta prihoda. Prema UEFA-inim smjernicama, u operativne prihode ne ulaze prihodi od izlaznih transfera, koji se smatraju previše volatilnim jer ovise o mnogobrojnim vanjskim faktorima koji se teško mogu planirati.
Najveće prihode, naravno, ima Dinamo, jer je redoviti sudionik europskih grupnih natjecanja čime svake godine zaradi značajan iznos na osnovu stavke UEFA-inih nagrada. Kod Zagrepčana se ističe 2019., kad je klub igrao proljeće u Europa ligi i skupine Lige prvaka na jesen, pa je iz tog izvora primio čak 226 milijuna kuna.
Hajduk i Rijeka s prihodovne strane daleko zaostaju za Dinamom, ali Osijek je u snažnom zamahu: samo u 2021. je podigao prihode sa 76 na 135 milijuna kuna. Od toga je čak 100 milijuna kuna došlo od stavke ‘Sponzorstva i oglašavanje’, što u debeli hlad baca prihode koje su ostali klubovi po toj osnovi primili iste godine: Hajduk 18, Dinamo 14, te Rijeka 10 milijuna kuna. Ali i u prethodnim godinama su sponzorstva imala presudni udio u financiranju kluba s Drave (čine 80 posto operativnih prihoda).
Na sljedećoj su slici poslovni (operativni) rashodi i njihova stopa rasta od 2018. do 2021. Kao i kod prihoda, izdaci po ulaznim transferi nisu uključeni u ove brojke.
Dinamo je u zadnje četiri godine na porast svojih poslovnih prihoda od 30-ak posto odgovorio povećanjem poslovnih rashoda za 40-ak posto. Hajduk i Rijeka su stabilizirali svoje proračune i s rashodovne se strane nalaze na otprilike istoj razini kao i 2018. Najdojmljivije kretanje opet bilježimo kod Osječana, koji su prošle godine naglo ubrzali već prisutan trend povećanja rashoda, te sada sa 146 milijuna kuna imaju drugi najviši proračun u ligi.
Oduzmemo li sada rashode od prihoda, dobit ćemo poslovni (operativni) rezultat, odnosno rezultat iz redovnog poslovanja bez uključenih transfera. Osim operativnog rezultata po godinama, izračunat je prosjek za čitavo razdoblje koji ponekad može pružiti jasniju sliku, pogotovo ako postoje značajnija odstupanja iz godine u godinu. Na kraju je dodan i godišnji iznos koji su klubovi stvarno zaradili od transfernih aktivnosti (net transferi = izlazni transferi – ulazni transferi).
Iz tablice je nedvojbeno jasno da naša četiri najbolja kluba na osnovu svog redovnog poslovanja nisu ni izdaleka u stanju godinu završiti s ‘nulom’, nego vrlo konzistentno bilježe operativne gubitke. Očito je i kako financijske minuse iz redovnog poslovanja uglavnom pokrivaju net transferima. Ali nije to ništa neobično, dobar dio manjih europskih liga bilježi operativne gubitke koje onda moraju nadoknađivati transferima. Pitanje je samo koliko su ti gubici visoki.
Kako bi se to moglo usporediti, koristi se operativna profitna marža (operativna profitna marža = operativni rezultat / operativni prihodi). Prema UEFA-inim izračunima neposredno prije pandemije, prosječna operativna marža za top 20 liga (bez Hrvatske) iznosila je oko jedan posto, ali manje lige izvan te grupe poslovale su s operativnim gubitkom od -28 posto. Kod nas prosječna operativna marža u razdoblju od 2018. do 2021. za Dinamo iznosi -49 posto, za Hajduk -137 posto, za Rijeku -94 posto, a za Osijek -28 posto. Dakle, uz izuzetak Osijeka, operativno poslovanje naših klubova je i na relativnoj razini dosta lošije u usporedbi s prosjekom manjih europskih liga.
Iz tablice također iščitavamo podatak da Dinamo, usprkos redovitom sudjelovanju u europskim grupnim natjecanjima i ubiranju izdašnih novčanih nagrada, svejedno mora u prosjeku preko transfera osigurati dodatnih 10-15 milijuna eura godišnje. Uzevši u obzir klupski ranking i gotovo pa monopol na talente u okruženju, to mu dosad nije bio problem, ali svejedno je ograničavajući razvojni faktor i ne dopušta mogućnost velikih podbačaja u sportskom smislu. Prvenstveno se to odnosi na osvajanje domaćeg prvenstva, jer tako Dinamo ima lakši put prema Ligi prvaka ili Europa ligi, čime u startu osigurava barem 40 posto godišnjeg proračuna.
Dinamu je nacionalna titula ključna jer se tako nastavlja kretati u svom pozitivnom čarobnom krugu (virtuous circle) kojim zadržava konkurentsku prednost pred ostalima: nacionalni prvak — lakši put prema grupama Lige prvaka/Europa lige — više novca od UEFA-inih nagrada i veća tržišna vrijednost igrača — mogućnost dovođenja i plaćanja kvalitetnijih igrača — nacionalni prvak — sve ispočetka. Ali čak i uz ovako posloženu situaciju, Dinamov trenutni proračun bez transfera može biti održiv jedino ako momčad svake godine igra proljeće u Europi i grupe Lige prvaka na jesen (kao što je bilo 2019.), što i nije baš nešto na što se sa sigurnošću može računati.
Hajduku u prosjeku treba 10-ak milijuna eura godišnje kako bi normalno poslovao, ali je njegov rejting i prodajni potencijal igrača (usprkos prepoznatljivoj Akademiji), na europskom nogometnom tržištu ipak znatno niži od Dinamova. S obzirom na krajnju neizvjesnost redovitog godišnjeg utrška oko 10 milijuna eura od izlaznih transfera, prva pretpostavka da bi klub ovu razinu proračuna uopće mogao dugoročno održavati je redovito nastupanje u europskim grupnim natjecanjima. Na primjer, sudjelovanje u Konferencijskoj ili Europa ligi bi (uz time vezane povećane ostale prihode) godišnje moglo donijeti četiri-pet milijuna eura, te bi se ukupni operativni manjak koji se u prosjeku mora nadoknaditi transferima sveo na nešto podnošljivijih, ali još uvijek visokih pet ili šest milijuna eura.
Rijeka godišnje u prosjeku proizvodi manjak iz redovnog poslovanja od oko 40-45 milijuna kuna, pa joj toliko otprilike treba iz net transfernih aktivnosti kako bi normalno funkcionirala (između pet i šest milijuna eura). Koliko klupski menadžment vjeruje da je to dugoročno održivo pokazuje nastojanje da se u zadnjih nekoliko godina stabilizira proračun, usprkos rastućim prihodima. Dodatni otežavajući faktor koji se vjerojatno u tom procesu uzima u obzir je i visoki dugoročni dug od oko 80 milijuna kuna koji opterećuje klupsku bilancu (s uključenom tvrtkom Stadion Kantrida d.o.o.), po čemu Riječani odskaču od ostala tri kluba koji nemaju dugoročnih zaduženja.
Osijek je u najkomfornijoj poziciji jer zahvaljujući izdašnim sponzorskim inputima ima najmanju potrebu za prodajom. Ona ipak iznosi oko 25 milijuna kuna godišnje, odnosno oko tri milijuna eura. Osijek je jedini klub u ovom društvu koji bi redovitim nastupima u Konferencijskoj ili Europa ligi potrebu za transferima mogao eliminirati, barem dok uživa direktnu financijsku potporu vlasnika na ovoj razini.
Nakon što smo potvrdili da se transferima poravnavaju relativno visoki gubici u redovnom poslovanju, vratimo se na podatak o postotku izlaznih transfera u poslovnim prihodima od 113 posto, koji je daleko najviši od promatranih liga. Ovako taj pokazatelj izgleda kod četiri ovdje analizirana kluba:
Osijek se u prosjeku najmanje oslanja na transfere kao izvor prihoda, a Hajduk najviše, ali su svi dosta iznad dugoročnih prosjeka europskih liga. S obzirom na to da UEFA transfere zbog njihove nepredvidljivosti uopće ne ubraja u redovne prihode, a da naši klubovi izuzetno ovise o njima, jasno je s kakvim bi se potencijalnim poslovnim nesigurnostima klubovi mogli u budućnosti susresti. Zasad uživamo u komparativnoj prednosti izuzetno plodnog okruženja za proizvodnju talentiranih nogometaša, ali ni to stanje ne mora trajati vječno. Lako je zamisliti privremeni zastoj u proizvodnji od dvije ili tri godine; izostanak vrhunskih mladih talenata koji se po premium cijeni mogu plasirati na tržište direktno bi ugrozio održavanje relativno skupih klupskih pogona.
Jedan od ključnih pokazatelja koje UEFA koristi za definiranje financijske stabilnosti je omjer mase plaća i operativnih prihoda (naravno, bez transfera). Preporuka je da plaće ne bi trebale iznositi više od 60-70 posto prihoda iz redovnog poslovanja. Najveći troškovi svih sportskih klubova su upravo plaće za igrače i osoblje, a limitiranje plaća na 70 posto prihoda osigurava ‘financijski zračni jastuk’ za zdravo dugoročno poslovanje. Kako naši vodeći klubovi stoje po tom pitanju? Kako jedna godina sama po sebi ne mora biti indikativna, opet se mogu koristiti prosjeci i trendovi.
Dinamo, Hajduk i Rijeka su uglavnom konzistentno iznad referentne razine od 60-70 posto i samim time najranjiviji na promjene uvjeta poslovanja, dok je Osijek relativno blizu preporuka. Drugim riječima, Dinamo, Hajduk i Rijeka u prosjeku bez transfera nisu u stanju isplatiti ni plaće svojim igračima i ostalim zaposlenicima, a kamoli pokriti ostale fiksne troškove poslovanja. U Dinamu čak ni uz redovite nastupe u Europi i s time vezane izdašne novčane nagrade nisu postavili plaće u realnije i održivije okvire.
Provjerit ćemo još koliko analizirani klubovi zarađuju od ‘normalnih’ nogometnih prihoda (ulaznice, TV prava, sponzorstva i komercijalni prihodi), kada isključimo dva relativno volatilna izvora financiranja, što su transferi i UEFA-ine nagrade.
Dinamo je najviše ovisan o transferima i UEFA-inim nagradama (u prosjeku 80 posto proračuna dolazi iz tih dvaju izvora), zbog čega se svaka neosvojena titula prvaka i/ili propušteno grupno natjecanje može pretvoriti u težak poslovni izazov. Hajduk skoro 40 posto svog proračuna pokriva iz stabilnih izvora, što svejedno nije ni blizu dovoljnog, a Rijeka oko 30-ak posto. Opet je izuzetak Osijek kojem je vlasnik osigurao financijsku stabilnost (velike godišnje sponzorske uplate), jer putem transfera i UEFA-inih nagrada mora u prosjeku zatvoriti samo četvrtinu svog proračuna.
Za kraj, vidimo da su Dinamo, Hajduk i Rijeka dosta daleko od ispunjavanja uobičajenih UEFA-inih standarda financijske stabilnosti. Čak i ako pretpostavimo da su Hajduk i Rijeka u stanju osigurati redovite nastupe u europskim skupinama, to ne bi bilo dovoljno (osim ako se ne radi o Ligi prvaka), i oba bi se kluba morala i dalje dosta oslanjati na izlazne transfere. Dinamov primjer to dobro ilustrira — iako u odnosu na ostale klubove ima astronomski visok priljev financijskih sredstava, i dalje mora prodavati jer jednostavno previše troši.
Financijsko racionaliziranje je stoga preporučljivo svima i uvijek, ali postoji granica do koje se ono može provesti, a da se ne uruši domaća i međunarodna kompetitivnost. Realnost je da će naši klubovi još vrlo dugo (zauvijek?) biti ovisni o izlaznim transferima, zbog čega bi bilo uputno djelovati u pravcu njihova postupnog smanjivanja — jer nije isto ako ste prisiljeni godišnje prodati igrače u vrijednosti od 10 ili pet milijuna eura.
Svakako će od pomoći biti novi ugovor o TV pravima, ali i uz pretpostavku da će u prosjeku svaki od ovih četiriju klubova dobivati dodatnih milijun eura godišnje, to će i dalje biti nedostatno za značajnije poboljšanje njihove financijske slike. U takvim je okolnostima za ove klubove snažna akademija i sustavno promoviranje mladih igrača koji na tržištu postižu najvišu vrijednost doslovno od egzistencijalne važnosti.
Osijek zasad ima značajno bolje pokazatelje financijske održivosti od ostalih, ali treba uzeti u obzir i da jedini ima vlasnika koji aktivno ulaže u klub. To je ujedno prednost, ali i glavni rizik takvog poslovnog modela, jer na brojnim smo primjerima naučili da se to može vrlo brzo i naglo promijeniti.
Autor je bio član Hajdukova Nadzornog odbora od prosinca 2018. do siječnja 2021. Analiza je rađena isključivo s podacima iz javno dostupnih revidiranih financijskih izvještaja klubova.
