Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hoće li Hajduk konačno igrati ‘hajdučki’?

Joan Carillo na pripremama uigrava sustav s dvojicom napadača

Zadnja izmjena: 2. veljače 2017. Miranda Cikotic/PIXSELL

Pripremni period u nogometu većina ljudi veže uz bodybuilding. Rad u teretanama, podizanje aerobnih kapaciteta i općenito podizanje tjelesne spremnosti koji će donositi bodove u prvenstvu. Naravno, aspekt fizičke pripreme jako je bitan segment taktičke periodizacije. Međutim, taktička periodizacija se planira u godišnjem ciklusu, a sa svim svojim fazama i podfazama ima za cilj kombinirati rad na elementima igre i fizičke pripreme kroz cijelu sezonu.

Dakle, rad na pripremama jest bodybuilding, ali u nemjerljivo manjoj mjeri nego se obično misli, jer podizanje i održavanje fizičkih kapaciteta je cjelogodišnji posao. Pripreme nogometne momčadi su mnogo sličnije šahu; u tih 20-ak dana povlače se potezi čiji će se rezultati vidjeti tek duboko u sezoni.

Na pripremama igrači imaju minimum ometajućih faktora. Nema izlazaka, nema svađa sa ženama, nema mijenjanja pelena djeci usred noći. Igrači ne moraju niti razmišljati što će ručati, jer sve im je posloženo u cilju što veće koncentracije na zadatke. Strukturiranost i repetitivnost dnevnih obveza osigurava rutinu, a proces učenja pospješuje i činjenica kako nema  rezultatskog pritiska utakmica. Dakle, pripreme osiguravaju idealne uvjete za kontinuirani rad, što je temeljni preduvjet usvajanja mehanizama koji će mijenjati stil igre ili kojim će se uvježbati točno određene akcije. Kao u šahu, povlače se potezi koji će se materijalizirati pri skraćenom korneru u zadnjih 10-ak minuta u utakmici bez golova na uvijek neugodnom gostovanju za nekih 10 kola.

Doduše, Hajduk je u još zahtjevnijoj situaciji jer ima pripreme na kojima mora izgraditi igru.

Potrebno je najprije postaviti same temelje igre. Upravo to Joan Carrillo, zajedno sa svojim stručnim stožerom, radi u Turskoj. Jako težak zadatak, ali čini se da mu zasad ide sasvim solidno.

Graditi euforiju i postavljati očekivanja na temelju pobjeda protiv Dnipra i Trenčina sasvim je neozbiljno. Doduše, napredak u igri je vidljiv, ali riječ je o pripremnom razdoblju u kojem su svi zaključci itekako ishitreni. Ipak, u obje se utakmice vide obrisi onoga što Carrillo radi u Hajduku i to je razlog za optimizam.

‘Hajdučki’ pristup

U intervjuu za Telesport Carrillo je više puta naglasio kako je formacija suštinski nebitna, jer je ovisna o situaciji na terenu. „Važna je ideja. Kako kreirati linije za dodavanja, kako se braniti u različitim fazama igre i koje prostore napadati… To je ono što je važno. Formacija protiv Dinama bila je drugačija od one protiv Cibalije – sve zavisi o utakmici, protivniku i koje igrače imam na raspolaganju.“

Dva napadača zvuče dobro. Još bolje zvuči da im je iza leđa polušpic. Ipak, ne zvuči dobro činjenica da se tako kompleksni sustavi ne uče preko noći

Ipak se čini da se ustalila i okvirna formacija, i to s dva napadača, polušpicom i tri usko postavljena vezna igrača. Nekakvih 4-3-1-2 je konstanta u obje pripremne utakmice, a to smo vidjeli i u derbiju s Dinamom.

Neki hvale takav pristup, nazivajući ga ofenzivnim i hajdučkim.

To je obična glupost, jer nijedna formacija sama po sebi nije napadačka niti obrambena. Imati dva napadača ne znači biti duplo opasniji nego kada igrate s jednim. Kad bi nogomet bio toliko jednostavan, vratili bismo se u vrijeme Blackburnove piramide i igre s pet napadača. Imati dva napadača znači imati igrača manje u sredini terena gdje se kontrolira i gradi igra, te dodatno opteretiti bočne igrače u oba smjera. Dakle, Carrillo se odlučio za nešto što je u startu riskantno, jer od momčadi traži mnogo više raznovrsnosti i taktičke prilagodljivosti.

Nogomet nije igra pozicija nego igra uloga. Formacijski raspored manje je bitan od zadataka koje igrači moraju odraditi. Slično je rekao i Carrillo: „Ovisno o utakmicama gdje će biti tri, četiri ili pet igrača u veznom redu, oni će morati drugačije reagirati i braniti drugačije zone. Više od formacija, ja moram uigrati te reakcije, odrediti koje prostore želimo napadati i kako donijeti loptu do napada.“

Igranje bez krila znači uključivanje bekova u igru, jer njihov će dolazak visoko biti ključan za davanje širine momčadi. Dakle, u osnovi će bekovi morati preuzeti ulogu krila. Kako to otprilike treba izgledati pokazao je Josip Juranović svojim golom Trenčinu. Kad pričamo o 4-3-1-2, ovaj 1 je više polušpic nego desetka. I Nikola Vlašić i Fran Tudor su po svojim karakteristikama okomiti igrači, mnogo su efikasniji kada napadaju prostor driblingom ili ulaze u završnicu nego kad grade igru kao primarni playmakeri. Riječ je o možda i najzahtjevnijoj figuri, jer igrač na poziciji polušpica će biti ključ za fleksibilnost sustava. U ovakvom sustavu momčad ovisi o njegovim odlukama i čitanjima situacija, jer će svojim kretanjem ili otvarati linije dodavanja prema napadu ili se nuditi kao opcija za stabilizaciju posjeda i prijenos lopte u završnicu.

Još dosta otvorenih pitanja

Osnovni koncepcijski nedostaci ove postave leže u obrambenoj fazi.

Suparnička će tranzicija biti konstantna opasnost zbog visoko postavljenih bekova, a za nju će jedini protuotrov biti trenutni presing. Kod postavljenog napada Hajduk će morati pokazati veliku fleksibilnost. Prema dosad viđenom, Carrillo od svojih napadača traži aktivno pokrivanje krilnih zona. Dakle, 4-3-1-2 postaje 4-3-3, s obzirom na to da se napadači rašire prema bekovima, a da onda polušpic mora iskakati i ulaziti u liniju s njima kako bi zaštitio centralnu zonu ili trčati na krilnu poziciju zatvarati prostor. Opet velik teret, jer se igrača na toj poziciji stavlja u situaciju da mora konstantno odlučivati.

Osim polušpica takav način igre nevjerojatno izlaže bekove, jer svako kašnjenje prednje linije ih ostavlja izložene brojčanom deficitu. Međutim, očito je procjena da u domaćoj ligi bekovi ne rade toliku razliku ofenzivno i kako je riječ o kalkuliranom riziku.

Dodatni uteg Carrillu predstavlja i ključ po kojem će birati napadačke tandeme. Ante Erceg i Said Ahmed Said su obrambeno odgovorniji i neusporedivo mobilniji igrači nego Márkó Futács i Franck Ohandza. Carrillo je u nezgodnoj situaciji, ne može na klupi ostavljati takve igrače, ali ne može od njih očekivati da pokrivaju prostor široko i da naganjaju bekove kao što to rade Said i Erceg.

Dva napadača zvuče dobro. Još bolje zvuči da im je iza leđa polušpic. Moderno zvuči da špicevi imaju ulogu krila, a da polušpic ima moć transformirati momčad iz 4-3-1-2 u 4-3-3, 4-romb-2 i 4-4-2 samo na račun svog kretanja i postavljanja. Taktička fleksibilnost i fluidnost je budućnost nogometa.

Ipak, ne zvuči dobro činjenica da se tako kompleksni sustavi ne uče preko noći.

Dvije uvjerljive pripremne pobjede lako mogu zavarati, ali Hajduk je još uvijek u dubokoj izgradnji, u postavljanju temelja i učenju mehanizama. Carrillo ima još dosta otvorenih pitanja – što kadrovskih, što sistemskih – i na njemu je da pripreme iskoristi tako da vuče šahovske poteze. A u svakoj dobroj šahovskoj partiji treba strpljenja i vizije jer potezi se materijaliziraju tek kasnije.

Ne propusti top članke