Ušli smo u tjedan završnice Kupa, što je prigodno vrijeme za ocjenu stanja u domaćoj klupskoj košarci ove sezone. A ocjena je — dovoljan (2). I to jedva dva. Stvari donekle izvlači Split koji je nakon trulog početka sezone i promjene trenera povezao nekoliko dobrih utakmica i dovukao se do pozicije koja vodi u doigravanje Dvaba lige, ali momčad Ivice Skelina u posljednja tri kola očekuje težak posao (izravni konkurenti Rogaška i Helios u Sloveniji pa Široki na Gripama) da to mjesto i sačuva.
Što se tiče abaligaša, katastrofa. Zadar čitavu sezonu nije uspio nikog pobijediti u gostima (ni neće jer ga čeka još samo Zvezda u Pioniru) i ako se ponovo uspije spasiti u posljednji čas, bit će to iznenađenje na razini onog kad je Ash Ketchum izbačen u petoj rundi Indigo lige. Cibona, pak, neće izravno ispasti, ali je poslije prošlotjednog domaćeg debakla protiv Mege kandidat sa solidnim izgledima za pretposljednju poziciju koja vodi u dokvalifikacije protiv finalista Dvabe, a to će po svoj prilici biti prilično ozbiljna momčad (Borac Čačak ili MZT Skopje, prema dosad prikazanom).
Dakle, u najcrnjem scenariju Hrvatska bi najesen mogla ostati bez ijednog kluba u prvom razredu regionalne košarke, što bi bila prava kataklizma.
I, što kaže košarkaški puk na ovakvu sramotu? Nudi li se neko rješenje? Pa, kroz proteklih se par mjeseci — što u medijima, što na društvenim mrežama — često spominje jedna teza. Sve je počelo još uoči početka sezone kad je poslije Cedevitine selidbe postalo jasno da nakon malog milijuna godina Hrvatska neće imati svog predstavnika ni u jednom europskom natjecanju. To je izazvalo šok i zgražanje iako Cibona nije igrala u Europi ni prethodne dvije sezone, a Zadar i Split već ima o-ho-ho vremena.
Zar stvarno mislite da će naši klubovi, nesposobni da oforme konkurentne rostere za regionalna natjecanja, postići išta više u europskim, koja su još zahtjevnija?
A onda, kako je sezona odmicala a regionalni porazi kapali jedan za drugim, to je zgražanje malo-pomalo izraslo u novu revolucionarnu teoriju – hrvatski klubovi trebaju istupiti iz regionalnih natjecanja koja su primarni razlog njihovog srozavanja, te od sljedeće sezone igrati domaće prvenstvo vikendom, a preko tjedna Europu. Ili, kako je to otpjevao Michael W. Smith: Go west young man, go west young man when the evil go east.
U prilog toj tezi često se navodi i kako se Hrvatska zbog zločeste regionalne lige odrekla svog mjesta u Euroligi. Ta teza počela se skoro pa bezrezervno uzimati kao geneza propadanja hrvatske klupske košarke, stoga ću krenuti od nje.
Ispod časti?
Prije gotovo devet i pol godina, par sezona prije nego li će Hrvatska ostati bez zajamčenog mjesta u eliti, Jutarnji list objavio je intervju s Dankom Drakulićem, odvjetnikom i bivšim košarkašem vrlo upućenim u situaciju u europskoj košarci.
“Euroliga se sve više zatvara i želi imati klubove iz metropola”, rekao je. “Koliko god to nekome ružno zvučalo, Euroligu zanima Cibona koja će puniti Arenu. Morate znati da svi klubovi koji igraju u Euroligi moraju imati bankovno jamstvo financijske stabilnosti. Euroliga godinama progledava kroz prste Ciboni, Partizanu i Olimpiji. Bogata ruska liga ima jedan klub u Euroligi, Turci imaju dva mjesta, a ABA liga ima tri. Je li to realno?”, upitao je, pa poentirao: “Dogodi li se nešto loše, ima onih koji će to znati iskoristiti, a onda će proći godine i godine prije nego što hrvatski klub opet zaigra u Euroligi”.
Hrvatska se svog mjesta u Euroligi definitivno nije “odrekla”. Euroliga joj ga je naprosto oduzela, i to s razlogom — rezultati hrvatskih predstavnika postajali su sve lošiji i lošiji: Cibona je u sezoni 2010./2011. imala omjer 0-10, a u iduće dvije su Zagreb i Cedevita upisali po dvije pobjede u 10 susreta. U isto vrijeme slične su rezultate ostvarivali Partizan i Olimpija, stoga je to bila kap koja je prelila čašu — Euroligin šef Jordi Bertomeu odlučio je napraviti rez te Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji (dakle svima, ne samo Hrvatskoj) oduzeti pravo na sigurnog predstavnika. Ipak, ostavio je ABA ligi dva mjesta, što se poslije smanjilo na jedno, koje će se, nadajmo se, zadržati.
Nije se Hrvatska odrekla Eurolige, nego se Euroliga odrekla hrvatskih klubova zato što više nisu pokazivali da mogu biti konkurentni. Ali svejedno im je ostavila šansu da u njoj steknu mjesto probojem kroz regionalnu ligu, samo što izgleda da je takav princip Hrvatima ispod časti.
Dobro, pustimo sada Euroligu, ona u ovom trenutku za naše klubove spada u žanr fantastike. Pa koja bi to europska natjecanja oni trebali igrati? Sigurno ne ni Eurokup, u koji se plasman također ostvaruje kroz ABA ligu. Znači, ostala su samo FIBA-ina natjecanja.
Realne opcije
Prva opcija je Liga prvaka, oformljena prije četiri godine i isprva planirana da ozbiljno konkurira Euroligi, ali vrlo se brzo uvidjelo da je to iluzija. Zatim je FIBA od tog natjecanja pokušala napraviti barem drugi nivo europske košarke, odnosno privući najbolje klubove iz Eurokupa — i to je ispočetka donekle uspijevalo, ali Bertomeu je odlukom da se oba finalista Eurokupa plasiraju u Euroligu dokrajčio i te težnje, tako da je Liga prvaka po značaju tek treće europsko natjecanje.
Međutim, i takvo je natjecanje vrlo zahtjevno za domaće klubove.
Sjetimo se samo inauguralne sezone, kada su u istoj skupini od osam klubova igrali Cibona, Mega i Mornar i grupu okončali na šestom, sedmom i osmom mjestu. Zbog tog je iskustva Cibona odustala od daljnjeg sudjelovanja (kao i zbog uvedene obveze igranja domaćeg prvenstva prije proljeća). U ovakvom se stanju rezultatski ne može ničemu nadati, dok suparnici poput Tenerifa, Oostendea i Strasbourga nisu dovoljno atraktivni da sami po sebi privuku veći broj gledatelja na tribine. K tome su putovanja daleka i financijski prilično zahtjevna.
Ostaje FIBA Eurokup, četvrti rang europske košarke. Financijski još manje isplativo natjecanje u kojem su suparnici šaroliki i još neatraktivniji (Inter Bratislava, Donar Groningen, Bakken Bears, Cluj, Karşıyaka, Tsmoki Minsk…) a opet i dalje dovoljno jaki (tj. financijski potentni) da osujete ambicije za trofej.
Ali hajde, uistinu je lako moguće da FIBA prvaku hrvatske lige dodijeli izravno mjesto u Ligi prvaka, još jedno u kvalifikacijama te jedno u falši Eurokupu. Zar stvarno mislite da će naši klubovi, nesposobni da oforme konkurentne rostere za regionalna natjecanja, postići išta više u europskim, koja su još zahtjevnija? Za ilustraciju, crnogorski Mornar, koji je trenutno razina više u odnosu na naše klubove, zaključio je svoj ovosezonski nastup u Ligi prvaka sedmim mjestom u skupini (četiri pobjede i 10 poraza).
Istina, ABA liga ima hrpu nedostataka i mutnih stvari koje treba žurno razriješiti, ali nije ABA kriva što je Zadar dao Ákosu Kelleru 9.000 eura mjesečno, niti je kriva za sve ostale grozne stručne procjene naših (dv)abaligaša. Igranje Europe možda zvuči lijepo, ali nizanje poraza od Francuza, Nijemaca i Poljaka neće biti ništa zabavnije od nizanja poraza od naših susjeda. Naravno, uvijek postoji mogućnost da odgovorni u svrhu europskog izazova odluče ulupati hrpu para u roster, ali onda će nastati velika opasnost tragičnog svršetka poput onoga koji je doživio KK Zagreb, kojeg je igranje Eurolige došlo glave.
Kuknjava i žalopojke
Moje stajalište je da hrvatski klubovi trebaju nastaviti igrati regionalne lige čak i ako svi ispadnu u drugi rang natjecanja. Pobogu, pa to je sport — prvi se kite odličjima, a posljednji ispadaju. Ispadaju pa se vraćaju kada to zasluže na terenu. Traženje krivaca izvan vlastitih redova sigurno neće popraviti situaciju, a pogotovo ne teorije zavjere da su se svi u regiji urotili protiv hrvatskih klubova koji bi inače bili superuspješni.
Sjetimo se samo legendarne izjave Bože Maljkovića uoči finala Kupa prvaka protiv Barcelone u Zaragozi prije 30 godina: “Mi smo najbolji kad su svi protiv nas — okolnosti, publika, pa i suci. Kad bi nas sutra malo suci zakinuli, to bi bila atmosfera u kojoj Jugoplastika uživa igrati”.
E, to je bio šampionski gard, a danas… Kuknjava i žalopojke na sve strane, želja da se živi od starih zasluga, dok je stanje na parketu bolno za gledati. Treba biti realan i reći — ako hrvatski klubovi ovako bijedno izgledaju u regionalnim natjecanjima, onda zaista nemaju što tražiti u Europi.
