Hrvatska bez reda i logike

Dalić je opet vukao dalićevske poteze i Vatreni su zasluženo ispali

Zadnja izmjena: 29. lipnja 2021.

Kaos je pojam koji dolazi iz starogrčkog jezika i označava stanje bez reda i predvidljivosti, početno stanje svemira iz kojeg se rodio život, a da nitko zapravo ne zna kako — jer glavna karakteristika kaosa je da ne daje jasan uzrok i posljedicu nego se stvari događaju same od sebe. Utakmica osmine finala Europskog prvenstva između Hrvatske i Španjolske najlakše bi se mogla opisati kao kaotična. Odnosno, bila je kaotična jednim svojim dijelom jer su događanja do 80. minute bila vrlo linearna.

Španjolska je do te točke naprosto dominirala utakmicom i ništa se nije događalo samo od sebe. Momčad Luisa Enriquea je do 80. minute imala 72 posto posjeda lopte, omjer udaraca je bio 15:3 u njenu korist, broj kornera 6:0, a broj ulazaka u suparnički kazneni prostor 32:5. Svaki statistički pokazatelj išao je na španjolsku stranu, uljučujući i startove; Španjolska je usprkos triput većem posjedu lopte imala 12 uspješnih startova na loptu, a Hrvatska devet, što pokazuje da su Španjolci bili agresivniji i u fazi obrane. Uostalom, i rezultat je do te točke bio prilično komotnih 3:1.

Razlog tako uvjerljive igre krije se u taktičkoj zrelosti u izgradnji napada i kontroli prostora koju su ostvarivali kroz stabilnost u otvaranju napada. Luis Enrique se odlučio na klupi ostaviti Jordija Albu koji je odradio sve tri utakmice u grupnoj fazi, a na njegovo mjesto je ušao José Luis Gayà. Međutim, Gayà je imao identične zadatke kao Alba. Njegov zadatak je bio odlaziti visoko i davati širinu napadu.

To je Španjolskoj donosilo dva opipljiva benefita. Prvi je asimetrija u napadu; činjenica da je on bio toliko aktivan u napadu omogućavala je lijevom krilu da uđe u sredinu terena i da optereti lijevu halfspace zonu u koju se obično spuštao još Álvaro Morata (označen zvjezdicom). Uz dobre mehanizme izlaska kroz stopere lopta je lagano dolazila do veznog reda, a onda su Pedri i Sergio Busquets ispred sebe imali dvojicu igrača između linija s kojima su mogli kombinirati, dok je Koke kontrolirao drugi halfspace i bio premosnica preko koje je Španjolska mogla odlaziti na desno krilo, gdje je Ferran Torres razvlačio hrvatsku obranu i davao širinu s te strane.

Ukratko, Španjolska je igrala gotovo savršenu pozicijsku igru. Hrvatska nije pritiskala niti je pokušavala oduzimati lopte, a Španjolska je onda lagano zauzimala ključne zone i pozicionirala se tako da bez velikih problema dolazi u završnicu.

Nije utakmica bila u kaosu; Hrvatska je bila u kaosu jer nije mogla spojiti uzrok i posljedicu

Drugi benefit visoko postavljenog beka, iz hrvatske perspektive još i bitniji, bio je taj što je Gayà (označen bijelom strelicom) za sobom povlačio Nikolu Vlašića (označen crnom strelicom) toliko duboko da je veći dio utakmice u fazi obrane Vlašić bio peti igrač u zadnjoj liniji. Samim time, Vlašić je bio daleko od opcije da ugrozi suparnička vrata u slučaju oduzete lopte ili suparničkog krivog dodavanja. Španjolska je podizanjem beka dobila sjajnu prevencijsku obranu jer je Vlašić imao 80-ak metara terena dok ne dođe u prostor u kojem i već samo teoretski može biti opasan.

Dalićeve pasivne postavke

To nas dovodi do prvog aktera kojim će se hrvatska javnost ovih dana zabavljati: Brune Petkovića.

Dalić je odlučio početi s Petkovićem u prvom sastavu, ali već ga je na poluvremenu ostavio u svlačionici. U 45 odigranih minuta, Petković je imao sedam točnih dodavanja (od čega jedno ključno), 2/2 osvojena zračna duela, dva pretrpljena prekršaja i ukupno 23 dodira s loptom.

Da bismo shvatili zašto je Petković imao toliko malo dodavanja usprkos tome što je bio sposoban dobiti zračne duele i što je lopta do njega došla 23 puta, potrebno se vratiti na sliku gore i vidjeti u kakvoj se situaciji nalazi. Kao najbolja opcija za odlaganje lopte — što je i dokazao u rijetkim trenucima kada je igrao kao vezni, a ne kao peti bek — Vlašić je udaljen 30-ak metara, dok Ante Rebić nema naviku prilaska, nego traži dubinu. Dakle, i kad dobije duel, Petković nema kome brzo ostaviti loptu nego mora pričekati pomoć, a okružen je dvojicom stopera i trojicom veznih igrača koji stoje između njega i pomoći koja mu mora doći.

U ovakvim situacijama u napadu može igrati Petković, Andrej Kramarić, Ante Budimir ili genetskom modifikacijom složena kombinacija Ronalda i Gabriela Batistute — tako je svejedno, jer ishod će biti vrlo sličan. Petković u prvom poluvremenu nije odigrao gotovo ništa, ali ako igrač mora zadržati loptu četiri ili pet sekundi okružen s nekoliko suparnika, onda je sasvim logično da će je izgubiti. Naprosto je predaleko od ostatka momčadi i nerealno je očekivati da bi mogao dati doprinos u takvim okvirima. Odnosno, ostatak momčadi je predaleko od njega, jer Dalić je momčad postavio previše pasivno i to je razlog zašto je Španjolska toliko lagano kontrolirala utakmicu u prvom dijelu. Slično kao i prvi dio protiv Engleske.

Tu je velik faktor Marcelo Brozović. Uključujući i produžetke, Brozović je imao samo jedan osvojen duel od 12 u kojima se našao, a do 80. minute je bio na 0/9. Bila je to nekarakteristično loša utakmica i vrlo ograničavajuć faktor za Hrvatsku jer teško se izvući iz duboke zone ako ti zadnji vezni igrač ne može dobiti duel. Morata mu se majstorski uvlačio iza leđa, dovodio ga je u loše pozicije i Hrvatska nije mogla osvojiti loptu, a Petković je bio izoliran od ostatka momčadi.

Ukratko, nije utakmica bila u kaosu; Hrvatska je bila u kaosu jer nije mogla spojiti uzrok i posljedicu.

Još tragičara

A onda je Dalić povukao klasični dalićevski potez. Izvadio je igrača koji je mogao zadržati loptu, ali s njom nije mogao ništa, kako bi uveo igrača koji je ne može niti zadržati. Uvođenje Kramarića, a ne Budimira bilo je još jedno u nizu Dalićevih traženja dubine, a da momčad nije ni blizu situacije da može odigrati dubinsku loptu. Kramarić je u 75 minuta na travnjaku osvojio nula duela i točno nula puta je zadržao loptu.

Ali nije problem u Kramariću jer je suludo od njega tražiti da zadržava loptu. Sličan je to primjer kao s Vlašićem, koji je individualno odigrao prilično dobru utakmicu kad god je bio na lopti. Problem je samo u tome što je na lopti bio premalo vremena i što je igrao beka. U 79 minuta na travnjaku do lopte je došao samo 24 puta i svaki put je znao točno što radi s njom, ali nije ista stvar primi li loptu debelo na svojoj polovici ili između suparničkih linija na 30-ak metara od suparničkog gola. U drugom poluvremenu, nakon što je Španjolska zabila drugi gol, Hrvatska se barem za nijansu otvorila i tu je Vlašić pokazao koliko može biti opasan kada igra na svojoj poziciji.

Dolje vidimo jednu od rijetkih situacija u kojima je Hrvatska pritisnula Španjolsku kroz posjed lopte. Modrić proigrava Vlašića između linija, a on se već u dolasku lopte postavlja tako da gradi suparničkog igrača, zatim u primanju već postavlja loptu tako da je drugim dodirom može čim prije proslijediti do Brozovića, a on je daje dalje u prostor za Rebića, koji loše puca.

Tu dolazimo do drugog aktera kojim će se hrvatska javnost zabavljati ovih dana: Rebića.

On je odigrao katastrofalnu utakmicu i Mislav Oršić je odmah po ulasku dao neospornu dimenziju više, ali ovdje prvo treba primijetiti nekoliko bitnih stvari. Obojica bekova (označeni strelicama) su na suparničkoj polovici i to je prvi put na utakmici da se to dogodilo, a pričamo o 65. minuti. Kramarić je najistureniji; čim je lopta krenula prema Vlašiću, on je odmah napravio dubinsku kretnju kojom je povukao za sobom stopera i Vlašiću otvorio liniju dodavanja prema Brozoviću. Dakle, kretanjem bez lopte je kreirao prostor, što jest njegova igra, ali za to je potrebno doći do ruba kaznenog prostora, a Hrvatska to cijelu utakmicu nije radila.

I onda da se vratimo na Rebića koji je odigrao lošu utakmicu i koji je definitivno bio jedan od tragičara. Baš kao i Joško Gvardiol koji je odigrao lošu utakmicu i koji je sve one greške koje je radio protiv Škotske ponovio u još većem obujmu jer je protiv sebe imao neusporedivo kvalitetnijeg suparnika nego što su Škoti, i to suparnika koji je ciljano išao baš na njega.

Tračak logike i reda

Je li problem u Rebiću ili Gvardiolu? Obojica su igrala užasno i trebalo ih je vaditi vani u jednom trenutku, ali nije problem u njima kao igračima, baš kao što nije ni u Petkoviću ili Kramariću. Dovedi Kramarića u situaciju da svojim kretanjem kupi Vlašiću dva metra prostora u kojima će se ovaj okrenuti i tu je sjajan. Traži ga da igra leđima na centru i tu je grozan. Kaos je samo pitanje uzroka i posljedice. Nije neka filozofija da treba staviti ljude na njihove prirodne pozicije i u prirodne uloge. Netko će tu biti kolateralna žrtva, ali to je jedini način na koji se može doći do logične igre.

Najbolje su to pokazali Ante Budimir i Mario Pašalić.

Pašalić je prvo dodao loptu Oršiću koji je svojim ulaskom stvorio nered na lijevoj strani, a onda je snimio situaciju ispred sebe. Kramarić je napao prvu stativu i sa sobom je odvukao jednog stopera, Budimir je napao kroz sredinu i ‘pokupio’ drugog stopera koji ga je preuzeo, a Pašalić je iz drugog plana ušao u nebranjeni prostor između njih i savršeno poklopio odličan centaršut koji mu je servirao Oršić.

Nogomet je prilično jednostavna igra. Ako želiš igrati na centaršutove, onda ti trebaju Budimir jer je najbolji skakač i Pašalić jer se najbolje kreće iz drugog plana te dolazi u završnicu u kojoj ima odličan udarac glavom. Je li ti prije toga Vlašić bio jedan od najboljih igrača? Jest, ali ga vadiš jer ti trebaju ova dvojica, ako znaš kako želiš igrati.

Hrvatska je točno znala kako želi igrati samo zadnjih 10-ak minuta utakmice. Sve ostalo je bilo kompliciranje, donošenje kompromisa i nagađanje tko je u kakvoj formi te smije li ga se zamijeniti.

Kaos je prilika, jer u njemu možeš naći red. Upravo to se dogodilo Hrvatskoj u završnici utakmice; očajnički pokušaj da stvori neku gužvu pretvorio se u najlogičniji pokušaj na prvenstvu s linearnom igrom. Odlazak na bok Oršiću i centaršut prema Budimiru kojeg prate Pašalić i Kramarić zapravo su linearna i uređena igra. Nisu, doduše, nabacivanja lopte visokom napadaču neka revolucionarna taktika, ali u tom trenutku Hrvatska je imala red i taktički okvir koji su svi shvaćali i koji je bio apsolutno logičan prema kadru koji se našao na terenu. Šteta je što toga nije bilo malo više. Ne centaršutova, nego logike i taktičkog reda.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.