Doduše, ovaj posljednji, 22-godišnji centar Nikić, nije se pokazao kao bitan član sastava berlinske Albe, odigravši tek 10 utakmica u kojima u osam minuta prosječno nije uspio ostaviti značajan trag. S druge strane, ostali hrvatski internacionalci bili su prilično važni akteri svojih momčadi, a neki od njih još uvijek nisu završili svoj euroligaški put za ovu sezonu.

Stoga pogledajmo kako je to u najkraćim crtama izgledalo na parketu.

Odgoda kvalifikacijskog turnira za Igre u Tokiju pogodovala je reprezentaciji jer, za razliku od lani, danas Hrvatska ima čitavu petorku ozbiljnih euroligaških igrača

Leon Radošević, Bayern (omjer 21:13, peto mjesto)

32 utakmice, prosječno 14 minuta, 3,8 poena, 2,2 skoka

Radoševićeva statistika ne izgleda nimalo blještavo, ali pogrešno je misliti da je iskusni centar tek epizodist ili promašaj u selekciji Andree Trinchierija.

Dobro je poznato da talijanski stručnjak preferira igru s velikim brojem igrača u kojoj i oni s nešto manjom minutažom imaju veliki značaj za ekipu, pa tako i Radošević predstavlja bitnu kariku u bavarskom lancu. Startao je u čak 26 utakmica (više od njega samo Wade Baldwin), što govori u prilog tome da ga Trinchieri smatra pouzdanim rješenjem za inicijalno nametanje ritma utakmice kakav Bayernu odgovara.

Svojom kombinacijom brzine, snage i visine, Radošević je prije svega važan obrambeni čimbenik — sposoban je kvalitetno braniti prave centre u igri jedan-na-jedan, a usto se dobro snalazi kod preuzimanja bekova, kojima maksimalno otežava posao kada ostane s njima u izolaciji. S druge strane, napadački je skromna opcija, zbog čega ne dobiva nešto više minuta. No, i pored toga se može reći da Radošević igra uspješnu sezonu koju će nastaviti u doigravanju.

Dragan Bender, Maccabi Tel Aviv (omjer 14:20, 13. mjesto)

34 utakmice, prosječno 19 minuta, 6,6 poena, 3,8 skokova

Bender je u Tel Aviv stigao netom prije početka sezone, što je svakako ostavilo traga na njegove igre.

U prvih sedam kola izgledao je kao najveća prevara u povijesti Eurolige, ali potom je počeo hvatati ritam i pokazao je da ipak nije mačak u vreći. Daleko od toga da je odigrao sukladno očekivanjima — da jest, ne bi se već sada naveliko šuškalo o tome da ga se Maccabi odlučio odreći u slaganju kadra za sljedeću sezonu. Ipak, odigrao je relativno pristojno na ovoj razini kada se uzme u obzir koliko je vremena u razvoju prethodno izgubio tavoreći u NBA ligi.

Trener Ioannis Sfairopoulos ga je koristio većim dijelom na četvorci, ali pokazao se nezgodnim za čuvanje i kad ga se spusti na peticu. Trice je šutirao solidno (34,5 posto), dok je sa 60,5 posto šuta za dva bio najbolji u momčadi. Također treba napomenuti da se zahuktao taman kad je sezona stizala kraju (tri utakmice zaredom s najmanje 15 poena), što je naznaka da završava prilagodba na euroligaško okruženje te da bi sljedeće sezone, ako se zadrži u Euroligi, mogao biti konstantniji. Međutim, razočaranje je to što Bender prema svemu sudeći definitivno postaje šablonski igrač — nekoć mu se predviđalo da će postati tzv. point forward, ali od razigravanja momčadi nismo vidjeli skoro pa ništa.

Ante Toni Žižić, Maccabi (omjer 14:20, 13. mjesto)

34 utakmice, prosječno 20 minuta, 9,1 poen, 5,4 skoka, 0,8 blokada

Omiški centar imao je poprilično čudnu sezonu.

Od njega se očekivalo da će biti jedan od najdominantnijih centara u Euroligi i doista je krenuo u tom smjeru kroz prvih 10 kola. Potom ga je, izvan svih očekivanja, veteran Othello Hunter bacio u drugi plan. Sfairopoulos je izgubio živce zbog Žižićevih problema u branjenju picka te mu je srezao minutažu (šest utakmica zaredom nije prebacio četiri poena), ali u posljednjoj trećini sezone ponovo se predomislio i vratio povjerenje u Žižu, koji ga je najvećim dijelom i opravdao.

Kad se sve zbroji i oduzme, Antina sezona može se okarakterizirati solidnom, pogotovo ako se uzme u obzir da je Maccabijev sastav prepun divljih bekova koji u pick igri prvenstveno traže dobar pogled na obruč, dok im centar rijetko uđe u vidno polje. No, sljedeće sezone se očekuje iskorak, odnosno prava dominacija pod obručem.

Krunoslav Simon, Efes (omjer 22:12, treće mjesto)

28 utakmica, prosječno 26 minuta, 10,9 poena, 3,4 asistencije, 3,1 skok

Simon je ljetos proslavio 35. rođendan i logično je bilo pretpostaviti da bi se mogao osjetiti stanoviti pad u njegovoj igri. Međutim, izgleda da su ležerne godine u Zagrebu pozitivno utjecale na uščuvanost njegova tijela — Kruno je u svojim srednjim 30-ima dodatno podigao razinu igre; ovako efikasan nije bio od epizode u Milanu.

O tome koliko mu trener Ergin Ataman čvrsto vjeruje najbolje govori podatak da veću minutažu imaju samo Shane Larkin i Vasilije Micić. Simon odlično šutira (56,9 posto za dva i 41,5 posto za tri) i razigrava iz drugog plana, a čak je i u obrani jako dobar. Nadajmo se da je najbolje predstave sačuvao za proljeće, jer Efes je uz Barcelonu najveći favorit za titulu.

Bilo kako bilo, Simonova sezona je za čistu peticu.

Mario Hezonja, Panathinaikos (omjer 11:22, 16. mjesto)

8 utakmica, prosječno 22 minute, 14,4 poena, 2,5 skokova, 2,1 izgubljena lopta, 1,6 ukradene lopte, 1,3 asistencije

Panathinaikos još treba odigrati utakmicu u Moskvi, ali Hezonja je već zaključio svoju povratničku sezonu u Euroligi zato što nije registriran za odgođene susrete. Njegov je dolazak izazvao erupciju oduševljenja kod Paovih vatrenih navijača, a hrvatski bek nije im ostao dužan na terenu. Pokazao je prije svega veliku glad za koševima, ali i znanje i moć da do njih dođe, i to na vrlo atraktivne načine.

Kritičari će reći da se ponaša kao strano tijelo u momčadi, ali to je sasvim promašena priča — naime, svaki igrač Panate je strano tijelo u ekipi i to se vidjelo davno prije Hezonjina dolaska. Grčki velikan čitave sezone igra zaista bijednu timsku košarku, a Hezonja je barem donio nešto individualne kvalitete, k tome i koš za produžetak u kojem je izborena iznenađujuća pobjeda nad Milanom. U svakom slučaju, jedna stvar je nepobitna: Super Mario na parketu izgara od želje za dokazivanjem.

Može se reći da je odgoda kvalifikacijskog turnira za Igre u Tokiju na koncu pogodovala hrvatskoj reprezentaciji jer, za razliku od lani, danas Hrvatska ima čitavu petorku ozbiljnih euroligaških igrača, a to u situaciji kada je dolazak NBA igrača upitan može biti presudno. Sada je potrebno novonastalu širinu kapitalizirati pozivom i odazivom na reprezentativno okupljanje, što neće biti nimalo lagana misija.