Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hrvatska gori

Prošla je u polufinale i to je najvažnije. Ali ne prije nego što si je to maksimalno otežala

Zadnja izmjena: 8. srpnja 2018. Profimedia

Finale prije finala.

Ta popularna i izlizana fraza, jedna od mnogih u nogometnom rječniku, ipak je bila podosta precizan opis večerašnjeg susreta i to za obje momčadi. Rusija je igrala za nastavak snova i rušenja svih očekivanja pred svojom publikom, a ova hrvatska selekcija za svoj trag u povijesnim knjigama koji joj, za razliku od Rusa, nameću iz turnira u turnir. Hrvatska je redovito bila sklona ponavljati vlastite pogreške umjesto da na njima uči, a najveća misao u priči o igri i postavkama bila je zapravo jesu li Hrvati naučili nešto na krilima s(p)retne pobjede nad Danskom, pa da to iskoriste kao dodatni elan i naprave podvig.

Naravno, utakmice u kojima se više priča o psihološkom zalogu nego o taktici su one koje su u osnovi najteže za odigrati; samim tim je i ovaj meč lako moguće bio teži za pripremiti nego što bi to bio eventualni i očito nesuđeni ogled sa Španjolskom ili revanš s Portugalom. Osim što Hrvatska ima velikih problema preuzeti tu novostečenu ulogu pragmatika od protivnika kojem je to jedina vodilja u igri, borbu s dječjim bolestima – koje očito do ovog trenutka i turnira nisu mogli preboljeti – hrvatski reprezentativci morali su nadopuniti i s ruskom euforijom te domaćinskim novostečenim očekivanjima.

Podleći svojim očekivanjima pritom ne bi bilo ništa neuobičajeno, ali anulirati tuđe je isto tako jako zahtjevan posao.

Čitavu su utakmicu i Rusija i Hrvatska igrale ‘ping-pong’

Vraćanje na postavke kakve smo iskoristili protiv Nigerije ovdje nije neočekivano. Ubacivanjem Andreja Kramarića tražili smo tog čovjeka više između dubokih ruskih linija, uvjereni u ono što je prirodno za očekivati, da će Rusi kao i protiv Španjolske čekati i vrebati prigodu za iskorištavanje pogreške, odnosno zagušivanja prostora pri čemu bi došli do mogućnosti za dugu loptu na Artjoma Dzjubu. Hrvatska je trebala demonstrirati ono čega je nedostajalo protiv Danske; trebali su igrači pokazati da u nogama i glavi imaju rješenja za igranje na postavljenu obranu. Prvo poluvrijeme je pokazalo da i dalje moramo čekati grešku da bi krenuli u razmišljanje.

Rusi su u ono što bi najbolje bilo nazvati krnjim pritiskom kretali tek kada bi izgradnja našeg napada išla od samog Danijela Subašića, vrebajući grešku u našoj posljednjoj liniji ili tako što bi tijekom naših bezidejnih pokušaja igre s loptom u nograma tjerali naše igrače široko uz aut liniju. Upravo je, slično kao i Danska, Rusija povela tako što je iskoristila ono na što su mnogi unaprijed upozoravali, a na kraju se domaćinima isplatilo što su Aleksandru Golovinu pridružili Denisa Čeriševa u ulozi čovjeka koji vreba Dzjubine duge lopte. Hrvatska je samo u prvom poluvremenu ispalila 49 dugih lopti, što pokazuje da smo se ponovno uz sav talent u veznom redu reducirali na jednodimenzionalno napucavanje i preskakanje, u čemu su Rusi kudikamo izbaždareniji.

Ali i ti Rusi, kompaktni i iritantno neskloni bilo kakvog riziku, imaju svoj trenutak nepažnje. Nakon onakve predstave protiv Španjolske nevjerojatno bi bilo očekivati da do toga neće doći u ovoj utakmici, samo što smo ga mi uspjeli doživjeti i iskoristiti. Hrvatska je ponovno zabila iz dotad jedinog udarca u okvir, nakon što su Rusi ostali za njih neshvatljivo visoko i izgubili tu svoju obrambenu strukturu, a Mario Mandžukić sjajno servirao loptu za naklon dotad slabo pokretljivog i gotovo nevidljivog Kramarića. Vjerovali ili ne, to je i prvi pogodak koji su Rusi primili iz igre.

Redukcija igre zapravo se nastavila i u drugom dijelu; jedino što je prelamalo tu igru čekanja pogreški na obje strane bila je nešto strukturiranija ideja u tom preskakanju igre kod hrvatske reprezentacije. Ovog puta su pokušavali ono što Španjolci nisu mogli; razvući Ruse tako što će prvo prebaciti težište igre na jednu stranu, a onda kada ih dovoljno ‘navuku’ pokušati brzo otvoriti Šimu Vrsaljka i kasnije Mandžukića na desnoj strani putem tih dugih lopti. U velikoj većini slučajeva bilo je to podjednako jalovo, iako smo uspjeli dočekati barem tu grešku koja je iznjedrila priliku iz koje je Ivan Perišić pogodio vratnicu.

Čitavu su utakmicu i Rusija i Hrvatska igrale ‘ping-pong’, želeći što prije prebaciti loptu suparniku ili ga uloviti visoko. Kada se stvari tako postave, produžeci su neminovnost. Kada se stvari tako postave, onda je čekanje nove greške neminovnost. A onda je ti uspiješ dočekati prvi, odnosno dočekaš i taj prekid koji na ovakvom turniru znači pobjedu ili pad. Pa ga Domagoj Vida zabije, baš kao što je jednom izvukao Dinamo u onom susretu protiv Ludogoreca. Ali ni to nije dovoljno, pa svejedno ponovno omogućiš Rusima da se u smiraju produžetaka razmašu do te mjere da proigraju kako nisu proigrali još od onog susreta s Egiptom u grupnoj fazi i na kraju krajeva im omogućiš da se u tom istom smiraju na izmaku snaga vrate u susret. A kada se stvari tako postave, kada sreću nisi možda ni zaslužio, onda se opet sve vraća, kao i protiv Danske, na konačni okršaj preko jedanaesteraca.

Nije problem to što je Hrvatska ponovno morala imati više sreće na kraju, jer i ti jedanaesterci su dokazano umijeće. Problem je što bi za svakog čovjeka koji prati nogomet trebalo biti frustrirajuće da se Hrvatska reducira na slabu kopiju jednolične igre protivnika kako bi došla do cilja. Jer s ovakvim igračima to ne bi trebao ni smio biti slučaj. Rusija, ona koju se možda i prelako otpisivalo je na kraju imala više udaraca u okvir (5-3), jednako ključnih šansi (1-1) i to sve kroz 35 posto posjeda i gotovo dvostruko manje dodavanja. Hrvatska je imala 107 dugih dodavanja; puno i previše za momčad s takvim veznim redom i takvim potencijalom za razvijanje dominantne i smislene igre. Najveći broj naših ključnih dodavanja, njih tri, imao je Vrsaljko.

Ali pobjedi, kako još jedna frazetina kaže, čovjek ne treba gledati u zube. Pobjeda kroz jasno definirani stil bi nam tek omogućila da igrači samouvjereniji krenu u te završne okršaje protiv reprezentacija koje će im svakako igrom više odgovarati; uz to da maksimalno otklone taj faktor sreće koji ne može svaki put biti na njihovoj strani. Ali, bilo je, na kraju krajeva, i u najrecentnijoj povijesti šampiona koji su ružni i koji za to ni najmanje nisu marili.

Budite sigurni, neće mariti ni ovdje. Jer Hrvatska gori.

Ne propusti top članke