Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hrvatska i dalje nema igru

Pozitivna i neugodna saznanja iz utakmice s Brazilom

Zadnja izmjena: 9. lipnja 2018. Nick Potts

Kad je Thomas Tuchel u srpnju 2015. preuzeo Borussiju Dortmund, preuzeo je momčad koja je bila u rasulu. Jürgen Klopp, čovjek koji je bio sinonim za tu momčad, napustio je klupu nakon debakla u sezoni u kojoj je jedno vrijeme čak bio i posljednji na tablici, a glasoviti gegenpressing – jedini model igre koji je momčad znala igrati – više nije donosio rezultat. Tuchel je zato odlučio potpuno promijeniti stil igre i od heavy metal nogometa visokog intenziteta prijeći u metodični pozicijski nogomet kontroliranog ritma. Od Dortmunda je napravio momčad koja je potpuno promijenila navike i identitet igre. I to u samo jednim pripremama, gotovo bez drastičnih kadrovskih promjena.

To je najbolji dokaz kako je u svega 20-ak dana moguće napraviti nevjerojatne promjene u igri. Tuchel je u praksi pokazao kako može posložiti momčad i dati joj sasvim različit sustav igre u nevjerojatno kratkom vremenu. Izgradnja igre je proces, ali Tuchel je znao što radi i da od Borussije, koja je planski izbijala lopte u aut kako bi mogla napraviti presing kad ga suparnik izvede, može napraviti momčad koja je imala neke od najdominantnijih sekvenci u posjedu lopte na svijetu. I to u samo jednim pripremama.

Jasno, Zlatko Dalić nije kalibar trenera kakav je Thomas Tuchel. Međutim, Dalić ne treba raditi drastične promjene kakve je napravio on. Treba u igru dodati samo neke stvari, a za to ima savršene uvjete i nedostatak vremena ne može biti alibi.

Dalić je okupio reprezentaciju 26. svibnja, što znači da pred sobom ima standardni period od 20 dana rada s dvije pripremne utakmice u kojima može testirati svoje ideje. Nije to strašno puno vremena – pogotovo ako uzmemo u obzir da sve ostale ozbiljne reprezentacije imaju kontinuitet rada i ne mijenjaju već treći put izbornika tri utakmice prije početka velikog natjecanja – ali je sasvim dovoljno da implementira nove stvari u plan igre reprezentacije koja ima iznimne kapacitete individualnog talenta.

To je dovoljno vremena jer, za razliku od Tuchela, Dalić neće raditi potpunu promjenu paradigme i univerzalnu pripremu za cijelu sezonu, nego će u već prikazanu strategiju u kojoj se odlučio za reaktivni pristup i pretvaranje Hrvatske u kontrašku momčad dodati nove taktičke elemente za konkretne suparnike.

Napokon nešto više od improvizacije

Upravo ti novi elementi su se očitovali u prvom poluvremenu utakmice protiv Brazila. Bilo je to nešto novo, jer onakve dionice srednjeg i visokog presinga ova generacija Hrvatske nije prikazala još od utakmice dodatnih kvalifikacija za Euro 2012. protiv Turske i nema drugog objašnjenja nego pripisati to radu na pripremama. Tim više što je taj presing na trenutke izgledao zaista odlično.

Svaki presing, kako bi bio uspješan i kako bi se pretvorio u nešto više od bezglavog trčanja naokolo, traži okidač kojeg će igrači prepoznati i na kojeg će reagirati. U ovom slučaju, to je položaj tijela brazilskog stopera s loptom.

João Miranda se okreće u poziciju iz koje su mu opcije ograničene, zatvara sam sebi priliku da odigra prema Marcelu i lijevoj strani napada. To prepoznaje Luka Modrić, koji iskače sa svog igrača u pritisak na loptu, a njegovo kretanje prepoznaje Ivan Perišić koji preuzima Modrićeva igrača svjestan kako Marcelo više nije realna opcija za igru. Ante Rebić na lijevom krilu prati Modrićevu kretnju i iskače na Danila, Andrej Kramarić odsijeca opciju dodavanja na drugog stopera i spreman je napasti povratnu loptu prema vrataru, Milan Badelj se podiže i markira Casemira, dok je iznimno bitna uloga Ivana Rakitića. On istovremeno markira Paulinha i pozicionira se tako da bude korektor prve linije presinga.

Modrić je najbolji kada organizira igru, kad lopta ide kroz njega. Protiv Brazila je za sat vremena igre skupio tek 27 dodavanja. To je bezveze potrošen elitni resurs

I odjednom se Miranda nalazi pod pritiskom i bez jasnih opcija za odigravanje. Hrvatska ne oduzima loptu visoko i ne ulazi odmah u šansu kao što to radi Kloppov Liverpool, ali dobrim pritiskom tjera brazilskog stopera na napucavanje duge lopte koju naša zadnja linija lako kontrolira te iz dobrog presinga dolazimo u poziciju laganog posjeda lopte i kontroliranog početka novog napada.

To je mehanizam, ono što Hrvatskoj već godinama nedostaje u igri. Neovisno radi li se o nečemu uigranom ili samo oslanjanju na igračku inteligenciju i prepoznavanje situacije, riječ je o uspješnoj suradnji više igrača na terenu. Na Modrićevu kretnju reagira cijela momčad i događa se interakcija između različitih linija, a to je onda akcija koja nadilazi individualizam i pojedinačne pokušaje. Tužno je da to treba isticati kao nešto revolucionarno, ali to je puno više nego čista improvizacija koju smo u kontinuitetu gledali zadnjih nekoliko godina.

Katastrofalna ideja s Vidom

Naravno, ovakav oblik presinga traži još rada u usavršavanju. U usporedbi s razinom koja se radi u klubovima riječ je o elementarnim kretnjama. Međutim, u kontekstu reprezentativnog nogometa, u kojemu je plan igre puno jednostavniji, i u kontekstu konkurencije, u kojem su ovakvi elementi igre rijetkost, Dalić je dobio prvi odgovor za Svjetsko prvenstvo i veliku pozitivnu stvar.

Doduše, dobio je još odgovora, samo što oni nisu nimalo pozitivni. A to će samo jedna slika savršeno dočarati.

Za početak, Domagoj Vida nije lijevi bek. Niti je lijevak niti je bek. Na Mirandinu je primjeru jasno koliko je položaj tijela važan za otvaranje opcija u igri. Vida u kontinuitetu ima lošu poziciju tijela uvjetovanu time što je dešnjak. Badelj mu donosi loptu u poziciju u kojoj zbilja ima prostora, Kramarić se spustio i nudi se u halfspaceu, a Rebić napada dubinu i time se otvara izgledna opcija za ulazak u šansu. Međutim, sve što se događa je pogrešno dodavanje.

I nije problem krivo dodavanje, to se događa svima. Problem je što je gubitak posjeda najizgledniji ishod ove situacije. Zbog položaja tijela u primanju lopte te zbog manjka motoričnosti i ikakve navike, Vida ne može napasti prostor ispred sebe. Ne može ni gurnuti Rebiću u prostor i potvrditi njegovu trku. Ostaje samo opcija odigravanja u sredinu, koja se lako čita i još lakše zatvara.

S Vidom na lijevom beku u napadu Hrvatska konstantno ima igrača manje, a to se jasno očituje u igri krila ispred njega. Perišić je bio neraspoložen i vrlo loš, ali i Rebić koji je odigrao dobru utakmicu je ostao bez učinka s lijeve strane. A to nije slučajnost, to je izravna posljedica toga što na toj strani nemamo beka. Vida je na cijeloj utakmici imao tek šest uspješnih dodavanja koja su išla prema naprijed, a tako se ne može igrati nogomet ni protiv puno lošijih momčadi nego je Brazil. Ivan Strinić nije strašan igrač, ali boljeg lijevog beka od njega nemamo i možda je vrijeme da to napokon svi kolektivno prihvatimo.

No, Vidin zadatak nije ni bio napad. Dalić ga je postavio na bočnu poziciju kao test može li čuvati Lionela Messija. Odgovor je dao Willian koji se poigravao s hrvatskom obranom. Vida je imao 10 obrambenih duela i dobio je samo tri, predriblan je četiri puta i izgubio je osam lopti, od toga dvije u vlastitoj polovici. Osim toga, loše se pozicionirao jer su ga vukle njegove stoperske navike u igri, uvlačio se prema sredini i nije dobro iskakao otvarajući dodatni prostor suparniku. Ukratko, Vida je pokazao da ne može čuvati Williana i da neće moći čuvati Messija. Samo, neće ga moći čuvati ni Strinić niti ga može čuvati itko na svijetu. Da bi se neutraliziralo Messija treba prema njemu igrati momčadski, preuzimati ga i oduzimati mu prostor. Ako se Dalić odluči za individualno pokrivanje, Willian i Neymar su pokazali kako će to otprilike završiti.

Druga stvar kočita na slici je manjak organizacije igre i nedostatak strukture u napadu. Dobro, jasno je da je plan igrati reaktivno, ali svejedno su potrebne opcije u igri, a njih Hrvatska nije prikazala u Liverpoolu. Ne samo da je igrala s igračem manje na poziciji lijevog beka, nego je još igra bila postavljena tako da isključuje i stopere koji su potpuno pasivni. Naravno, zato je bilo teško iznosti loptu i pripremati izolacije za krila.

Bezidejna igra u posjedu

S druge strane, eksperiment s Modrićem na poziciji ‘desetke’ se ponovo pokazao lošim. Osim utakmice protiv nedorasle Grčke u Zagrebu i donekle gostovanja kod Ukrajine kad je Modrić zbilja dao dimenziju u zadnjoj trećini, Dalić je u ostalim utakmica u suštini izgubio najboljeg igrača kojeg ima na raspolaganju jer ga je pomaknuo iz uloge u kojoj je najbolji na svijetu. U uzvratu protiv Grčke Modrić je imao tek 34 točna dodavanja, a protiv Brazila je za sat vremena igre skupio tek 27 dodavanja. To je jednostavno bezveze potrošen elitni resurs.

Modrić je najbolji kada organizira igru, kad lopta ide kroz njega. Na poziciji desetke je izoliran i bez prave situacije da napravi višak, a racionalizacija da je tamo bliže suparničkom golu i da je tu opasniji jednostavno ne stoji. Uostalom, Modrić se često sam spušta prema lopti, prema zonama u kojima je navikao igrati, samo što se javlja problem jer te zone sada kontrolira Rakitić. I tako, umjesto da imamo dva vrhunska kreativca, oni često čuvaju jedan drugoga i isključuju se iz igre baš kao na slici iznad.

A to je ogromni problem.

Hrvatska, bez obzira na orijentaciju prema reaktivnom pristupu, neshvatljivo teško stvara igru na postavljenu obranu s obzirom na profil igrača na raspolaganju. Prva distribucija je loša jer nedovoljno koristimo stopere za iznošenje lopte, a druga faza distribucije još gora jer je Modrić igrač koji treba primiti loptu, a on se redovito spušta onamo gdje je navikao igrati i time dodatno zaguši Rakitićevu zonu.

Jasno, nije problem u igračima i njihovoj kvaliteti. Problem je u tome što je geometrija igre očajna, usprkos tome što je Dalić, valjda konačno, (a potpuno ispravno) odlučio igrati s dvojicom klasičnih krilnih igrača koji će raširiti suparničku zonu i Kramarićem kao napadačem koji svojim kretanjem stvara opcije u igri i radi probleme suparničkoj obrani. Međutim, protok lopte ne postoji, igra u posjedu je bezidejna i, za razliku od presinga, potpuno podložna improvizaciji. A bez toga Hrvatska ne može, jer nije momčad kao Bayer Leverkusen Rogera Schmidta koja može igrati samo kroz presing. Ne bi ni trebala, jer profil igrača na raspolaganju uvjetuje prilično aktivniji pristup.

Pozitivna stvar su uvjeti. Ovo su pripremne utakmice i ovdje se greške ne računaju. Ako ne bude ega i tvrdoglavosti i ako se isprave pogreške, Hrvatska je u prilično komfornoj situaciji. Izbornik pred sobom ima tri konkretna suparnika i jasnu sliku koga može očekivati iza grupne faze. U sklopu skautinga može naći specifične stvari koje će upotrijebiti na utakmici i instalirati mehanizam ili dva koji će obogatiti igru. Za to, dokazano, ne treba puno vremena. Osim toga ima zatvoreni kamp u kojem su mu igrači dostupni 24 sata na dan i gdje u ‘slobodno vrijeme’ ima priliku raditi na psihološkoj pripremi, tako da na taj dio rada ne mora ne gubiti vrijeme na treninzima nego ga može iskoristiti za implementaciju taktičkih elemenata.

Samo što treba početi raditi i na tome jer do Nigerije je ostalo samo 12 dana. A tu se greške počinju računati i rezultat se itekako piše.

Ne propusti top članke