Kada imate praksu metenja problema pod tepih, to može funkcionirati ako tepihom pokrijete male količine. Ako uporno sve gurate pod tepih, s vremenom će hrpica narasti do te mjere da će, kad zgazite na tepih, sve izletjeti van.
Hrvatska je izgubila od Perua. Realno, bila je to još jedna u nizu prijateljskih utakmica organiziranih prvo iz marketinških razloga, tako da je puno veći problem od samog rezultata to što je Peru još jedan pokazatelj kako Hrvatska zapravo nema igru. Jednostavno, predugo su stvari bile metene pod tepih individualne kvalitete. Nije Peru odigrao svoju najbolju utakmicu, ali je bez problema pokazao kako ova generacija nikad nije razvila neke mehanizme i taktičke okvire kojima se može okrenuti kad zapne improvizacija. Hrvatska reprezentacija definitivno ima talent na kojem se može graditi optimizam, problem je što nedostaje organizacija koja nudi rutinu preko koje momčad može odraditi ovakve utakmice.
Doduše, Zlatko Dalić nije krivac zašto nemamo tu rutinu. Barem zasad. Tu je tek tri utakmice, reprezentaciju je preuzeo u nezgodnom trenutku kad je sve izletjelo ispod tepiha i prošao Ukrajinu i Grčku. Odradio je primarni posao, premda igra protiv Ukrajine nije bila ni blizu dominantne, a Grčka je jednostavno nedorasla momčad Hrvatskoj. Međutim, sad je vrijeme da Dalić počne razvijati tu rutinu jer bez mehanizama i taktičkog okvira će biti vrlo teško igrati kad stvari zapnu protiv momčadi koje su superiorne talentom ili organizacijom igre. A na Svjetskom prvenstvu nas čekaju takve ekipe, a ne one poput Grčke.
„Htio sam suparnike sa SP-a i dat ću svima priliku, iskoristiti sedam dana za komunikaciju, druženje i zbližavanje“, poručio je Dalić javnosti prije leta za SAD. „Ne možemo očekivati neke vrhunske izvedbe, ali sigurno moramo pokazati na kakvom smo putu. Peru i Meksiko dat će nam pravu sliku.“
Nije moguće razviti ideje ako nemate potpunu podršku svlačionice. Reprezentacija nije klub, tu je još teže napraviti okruženje u kojem se sve vrti oko trenera jer mu je ograničen manevarski prostor unutar kojeg može selektirati momčad tako da odgovara onome što je zamislio kao ideju igre. U tom kontekstu, zbilja je važno da Dalić američku turneju iskoristi tako da sedam dana komunicira s igračima i zbliži se s njima kako bi ih kupio da prate njegovu ideju. Međutim, ako ćemo uzeti sliku koju nam je Peru pokazao na terenu kao pravu, još važnije je tu ideju razvijati. Jer vrlo brzo će i Dalić postati krivac i morat će odgovoriti na pitanje zašto nemamo rutinu u igri i mehanizme na koje se možemo osloniti kad zakaže improvizacija.
Problemi u napadu
„Imam ja u glavi već i prvu jedanaestoricu za utakmicu s Nigerijom u Kalinjingradu“, rekao je Dalić u intervjuu za Sportske novosti. „Ali naravno da to neću otkrivati medijima jer cijela konstrukcija ovisi o formi i ozljedama. Bolje je da znam tri mjeseca uoči starta SP-a, nego da lutam, zar ne?“
Ako je suditi po utakmici protiv Perua, prvih 11 koje Dalić ima u glavi treba doraditi. Opet, nije problem rezultat nego izostanak igre i očigledni problemi s ulogama na terenu.
Za početak, Nikola Kalinić i Mario Mandžukić, koji su počeli kao prvi izbor u napadu još nemaju postignut gol u 2018. Iz konteksta uloga na terenu, obojica nose određenu logiku. Kalinić je dobar u igri leđima prema golu, odlično prepoznaje situacije za spuštanje i otvara prostor za utrčavanje iz drugog plana, tako da se preko njega može graditi napad posjedom kakav odgovara našoj veznoj liniji. Mandžukić je dobar u zraku i to se može iskoristiti u situaciji kad se traži prednost nad fizički inferiornim bekom, a i odgovoran je obrambeno. Međutim, zajedno i nisu pretjerano komplementarni, jer Mandžukić ne napada prostor koji Kalinić eventualno otvori niti mu prilazi primiti ostavljenu loptu, dok Kalinić ne igra kroz međuprostore u kojima bi mogao iskontrolirati loptu nakon Mandžukićeva skoka.
Drugih igrača Dalić nema. Ako želi napraviti rezultat, mora adaptirati uloge
Za to je vrijeme na klupi je ostao Andrej Kramarić, koji u zadnjih sedam utakmica za svoj klub ima sedam golova i dvije asistencije. Međutim, nije stvar samo forme, nego i komplementarnih karakteristika u igri – Kramarić je jedini od naših napadača sposoban igrati između linija i napasti dubinu. Uostalom, u prve dvije utakmice koje je Dalić vodio, počeo je u prvih 11 na poziciji krila umjesto Mandžukića i zabio je tri gola. Ako je postava protiv Perua naznaka onoga što Dalić ima u glavi za Nigeriju, onda mora ponovo razmisliti jer Kramarić je naš najkompletniji napadač, sposoban sudjelovati u izgradnji napada i u završnici, a dovoljno defenzivno odgovoran da ne traži prilagodbu ostatka momčadi.
Problemi u sredini
Druga upitna stvar u podjeli uloga je pozicija Luke Modrića i Marcela Brozovića. Opet, postoji određena logika u njihovom korištenju na ovaj način.
Igrom na poziciji ‘desetke’ Dalić oslobađa Modrića defenzivnih zadataka i daje mu priliku da on bude taj preko kojeg ide tranzicijski napad. Modrić je odličan u rješavanju pritiska prvog igrača, dovoljno je agilan i brz da može probiti prvu liniju obrane nakon što primi loptu, a ima odlično dodavanje kojim može probiti drugu liniju obrane kad krene naprijed i tako uposliti suigrače u napadu. Dakle, idealan je čovjek koji s te pozicije može stvarati višak u tranziciji.
Međutim, za takvo korištenje Modrića Hrvatska mora postaviti momčad u duboku zonu i koncentrirati se isključivo na tranzicijski napad. Ako ga Dalić koristi ovako i pokušava igrati kroz posjed, onda je ogromni problem to što je Modrić premalo u kontaktu s loptom. U utakmici s Grčkom Modrić je imao tek 34 točna dodavanja – za igrača koji se isprofilirao kao jedan od najboljih organizatora igre na svijetu to je jednostavno premalo. Modrić je naš najbolji dodavač, ključan je u davanju ritma posjedu i igrač je koji je nenadmašan u prijenosu lopte iz prve u drugu fazu posjeda. U tom kontekstu, logično je spustiti ga na poziciju koju ima u Real Madridu i dati mu da zaista dirigira igrom reprezentacije, a ne da je izvan ritma čekajući kontru.
https://www.youtube.com/watch?v=Ituo_QppHCc
S druge strane, uvrštavanje Brozovića uz Ivana Rakitića jednostavno nema smisla. Logika je u tome što Brozović daje dimenziju kakvu nijedan drugi naš veznjak nema – on donosi dinamiku u igru, igra bez lopte i može napasti iz drugog plana. Međutim, na ovoj poziciji i u ovoj ulozi, on jednostavno preloše drži poziciju: nije dovoljno dobar dodavač lopte da rastereti Rakitića niti je dovoljno dobar dribler da iznese loptu probijajući liniju. Milan Badelj je bolji organizator igre i neusporedivo bolje drži poziciju, iako je tromiji i sporiji u duelu, dok Mateo Kovačić mnogo bolje iznosi loptu i igra bolju obranu na čovjeka.
Dakle, jedino kako bi se moglo koristiti Brozovića je da radi rotaciju s Modrićem,koji bi se onda u posjedu spuštao u svoje standardne zone, dok bi Brozović služio kao napadač iz drugog plana. Međutim, to treba uigrati do razine kad prestaje biti improvizacija i na američku turneju otići s ciljem hvatanja rutine, a ne druženja i zbližavanja ili puštanja doma nakon prve utakmice.
Hrvatska je izgubila, ali to nije neka velika stvar ako Zlatko Dalić izvuče prave pouke.
Nitko, osim Šime Vrsaljka i Kramarića, nije odigrao nešto pretjerano dobro. Vedran Ćorluka osjeća posljedice ozljede i obrana je klimava jer on ne može korigirati pogreške suigrača s obzirom da je sporiji nego ikad prije. Ivan Perišić teško stvara višak driblingom i ne ulazi u prilike. Ivan Rakitić obrambeno previše pušta. Jednostavno, drugih igrača Dalić nema. Ako želi napraviti rezultat, mora adaptirati uloge, osmisliti sustav igre s mehanizmima koji će pružiti rutinu na koju se igrači mogu osloniti i prestati mesti sve pod tepih individualne kvalitete jer to su pogreške koje smo već vidjeli od njegovih prethodnika. A ova generacija nema više vremena za pogreške i zbližavanje, treba početi raditi.
