E, to se zove dobrim novim početkom! U službenom debiju Veljka Mršića na klupi, Hrvatska je odigrala jako dobru utakmicu i rutinski svladala Švedsku 72:56, čime je već sada odradila dobar dio posla na putu za Eurobasket.
Doduše, ne sumnjam da će i dalje biti nezadovoljnih — kao, još najbolje da nisu dobili Šveđane. Poniznost kao vrlina nikada nije odviše dobro kotirala u Hrvatskoj, stoga je tijekom prošlog kvalifikacijskog ciklusa u javnom diskursu često dolazilo do omalovažavanja protivnika, počevši od podcjenjivanja iz samih medija pa do popularnih komentara na društvenim mrežama u stilu “selekcija mog kvarta bi bez po’ muke sredila tu Rumunjsku/Nizozemsku/Mađarsku”.
Ne bih volio da se na isti način otvore nove kvalifikacije, zato odmah treba razriješiti — Šveđani nisu neka poluamaterska momčad koja se tek uči igrati košarku. Istina, švedska liga je slaba, među najslabijima u Europi, ali velika većina reprezentativaca igra u inozemstvu i to pretežito u Španjolskoj, najjačem nacionalnom prvenstvu na kontinentu. K tome je i izbornik Španjolac Hugo Lopez, svojedobno višegodišnji asistent Pabla Lasa u madridskom Realu te aktualni trener u Valladolidu. Olakotna okolnost je što u Zagrebu nisu nastupili švedski euroligaški igrači (Marcus Eriksson, Jonas Jerebko i Jeffery Taylor), ali ni ova postava ne može se ocijeniti bezopasnom, odnosno inferiornom za Hrvatsku.
Sad kad smo to razjasnili, možemo prijeći na stvar.
Ukićevih osam asistencija za 17 minuta igre krunski je dokaz da nam naturalizirani stranac na toj poziciji ne treba. Potrebno je samo malo iskustva
Mršić je otvorio s petorkom Roko Leni Ukić — Mateo Drežnjak — Pavle Marčinković — Željko Šakić — Miro Bilan, dok je Lopez u vatru bacio postavu Ludvig Håkanson — Tobias Borg — Christopher Czerapowicz — William Magarity — Carl Engström. Dakle, čitava udarna vanjska linija kod Hrvatske je bila sastavljena od drugoligaških igrača (Ukić druga francuska liga, Pavle i Mateo Dvaba), dok su nasuprot sebe imali Håkansona, koji igra odlično za Zielonu Goru u VTB ligi, Borga iz Betisa koji je na 45% šuta za tri u ACB ligi i Czerapowitza, koji igra 25 minuta u prosjeku za Obradorio.
Međutim, naši bekovi su ih obrambeno pomeli s parketa. Drežnjak je imao dužnost naganjati Håkansona i to je učinio savršeno, potpuno zauzdavši nominalno najboljeg Šveđanina. Budući da im je prvi plej ostao odsječen, gosti su ostali osuđeni na sekundarnu kreaciju koju su Ukić i Marčinković, u koordinaciji s centrima, sjajno osujećivali stalnim pomaganjima s linije za bacanja, čime su zatvarali reket za prodore i tjerali Borga i Czerapowitza na teška dodavanja iz pokreta.
Prevlast na unutarnjim pozicijama
Na drugoj strani parketa nije sve išlo tako bajno. Drežnjak i Marčinković previše su strahovali od spuštanja lopte u dribling, stoga su ostavili Ukića samog u kreaciji (koji je po prirodi dosta oprezan u dijeljenju lopte, pa i prijenosu lopte u suparničku polovicu), čak su Šakić i Bilan bili od veće pomoći po tom pitanju. Zbog toga je Hrvatska propustila nekoliko izglednih prilika za brze poene (paranoično se ustrajalo na pozicijskoj košarci i ziheraškom guranju lopte centrima), pa je Mršić reagirao povlačenjem Ukića i ubacivanjem Roka Rogića, kojemu je vrlo brzo pridodao Dominika Mavru.
S dvojicom razigravača u petorci Hrvatska je konačno počela koristiti otvoreni teren nakon švedskih izgubljenih lopti i slabo selektiranih šutova, te je prednost konačno opipljivije porasla.
Šveđani su nakon lošeg starta zapali u totalnu blokadu (sličnu onoj koje smo se nagledali na našoj strani u eliminacijskim utakmicama) te se činilo da ne mogu ni kupiti koš (tek jedan ubačaj iz igre u prvoj četvrtini, 20 poena na poluvremenu). Dakle, Hrvatska je tranzicijskom igrom i kvalitativnom prevlašću na unutarnjim pozicijama (Šakić, Bilan, Hrvoje Perić i Darko Planinić) izgradila finih 21 razlike na poluvremenu.
Treba istaknuti da je suparnički strateg uvelike pomogao da se ta prednost očuva na startu treće četvrtine. Naime, Gomez je napravio pravi fijasko s unutarnjim postavama kroz ovaj susret. Što se tiče centara, po kvaliteti je jedini švedski ‘konj za utrku’ Magarity, koji je u Zadru, ako zanemarimo dopinšku aferu, ostao u dobrom sjećanju. Riječ je o vrlo mobilnom centru, a opet dovoljno stasitom da obrani individualne napade viših igrača. Krasi ga i solidan vanjski šut, stoga je postavljen na petici mogao napraviti velike probleme hrvatskim teškašima Bilanu i Planiniću. Međutim, većinu prvog poluvremena proveo je na četvorci, gdje je znatno manje opasan, dok je peticu okupirao ogromni (216 cm) i u napadu beskorisni Engström.
Očekivao sam da je Gomez uvidio pogrešku te da će u drugo poluvrijeme poslati nisku i šuterski opasnu postavu s Magarityjem na petici i ubrzanjem tempa pokušati isprovocirati preokret, kad ono… Ne samo da je zadržao superteškog Engstroma na petici, nego je s njim u reketu upario jednako bezopasnog Viktora Gaddeforsa. Hrvatska je to sjajno iskoristila — Ukić se opustio i počeo brže dijeliti lopte, Drežnjak je bio nezaustavljiv u tranziciji, a čak smo i uboli pokoju tricu, stoga su Mršićevi puleni održavali 20-ak razlike.
Tada se Gomez konačno sjetio ubaciti bivšeg Zadrova centra na peticu i Hrvatska je vrlo brzo upala u probleme (Švedska je period od 30 minuta igre s Magarityjem izgubila samo s tri razlike, s tim da bi ova brojka bila debelo u pozitivi kad bi se uzelo samo vrijeme koje je proveo na petici). Šveđani su konačno prodisali — zaustavljena je hrvatska tranzicija, čime je napad postao jalov, osuđen na slabi vanjski šut (6/25 trica) i bezidejno guranje lopte centrima. Gosti su bili u velikom naletu i došli do zabrinjavajućih- 13 na kraju treće četvrtine.
Susret rutinski priveden kraju
Da su u sličnom tonusu ušli u posljednju četvrtinu i primakli se ispod 10 razlike, moglo je doći do psihološkog sunovrata kod naših, stoga je Mršić morao žustro reagirati.
Očekivao sam da će ziheraški vratiti Ukića na pleja, ali on je radije u vatru gurnuo mladog Tonija Perkovića umjesto šuterski nesigurnog i poluozlijeđenog Filipa Krušlina na dvojku. Bio je to Mršićev bingo: ne samo da je Toni pogodio izvana, nego je i hvatao obrambene skokove i odmah vukao u leđa te tako oživio tranziciju, a kompletnu predstavu okrunio je blokadom nad 25 cm višim Engströmom.
Da, Gomez je osam minuta prije kraja vratio u igru svog diva i tako dokrajčio švedske nade, a treba istaknuti da je izlaskom Rogića i ulaskom Mavre na jedinici momčad dobila na sigurnosti. Susret je rutinski priveden kraju i Hrvatska je stekla fini kapital od 16 razlike, mada se nadam da koš-razlika neće ni igrati ulogu. Ipak, treba biti vrlo oprezan — svašta je moguće do kraja ciklusa, Nizozemska je šokirala Tursku u Ankari, tako da u Almere treba ići izuzetno oprezno, ni slučajno se ne smije poletjeti nakon ove dobre predstave.
Najvažnije je da Mršićeva Hrvatska ima smisla — ona je spoj mladosti i iskustva, u njoj iskusni pune unutarnje pozicije gdje smo, što se tiče NBA igrača (Dario Šarić, Ante Žižić, Ivica Zubac, Dragan Bender, Luka Šamanić) ionako popunjeni idućih 10 godina, dok spomenuti mladi bekovi — dakle, pozicije na kojima smo u najboljoj postavi jako tanki — nisu pozvani samo zato što su mladi nego su zaista talentirani. Ukićevih osam asistencija za 17 minuta igre krunski je dokaz da nam naturalizirani stranac na toj poziciji ne treba. Potrebno je samo malo iskustva, netko tko će na početku usmjeriti vodu na naš mlin te stabilizirati situaciju po potrebi, a Roko je pokazao da to može napraviti jako dobro.
Švedska je arhivirana i vrijeme je za put u Nizozemsku, gdje sa novom pobjedom Hrvatska može doći na koračić do Eurobasketa.
