“Ovo nije šok”, izjavio je nakon remija s Japanom u prvom kolu. “Šok je bilo kada se unaprijed govorilo da ćemo dobiti Japan, Katar i ostale. Oni su dobra reprezentacija koja je domaćin Olimpijskih igara. Protivnika se nikada ne smije podcijeniti. Ukupno nisam zadovoljan, ovo nam je opomena, ali izvukli smo barem bod.”

U neku ruku Červar je u pravu. Cijelo prvenstvo je čudno jer uvjeti organizacije su takvi da su neke standardne stvari — tipa trening na dan utakmice, dijagnostika ozljeda ili regeneracija nakon utakmice kroz bazene i saune — onemogućene zbog potrebe da se zadrže epidemiološki uvjeti unutar balona. Kvragu, igračima je oduzeta mogućnost da popiju kavu na miru i da opuste mozak šetnjom kada to njima odgovara. Ljudi su robovi navika, a u Egiptu je rutina potpuno pomaknuta i ponekad se u novim uvjetima lakše snalaze objektivno lošije reprezentacije.

Čupić na desnom vanjskom nije taktičko rješenje, to je Červarova ljudska reakcija

U pravu je i u tome da je Japan domaćin Olimpijskih igara, da je uložio novac i trud u rukometnu reprezentaciju, da je doveo Dagura Sigurðssona za izbornika ozbiljno ga platio, ali Hrvatska je aktualni viceprvak Europe. Teško će se ikad ponoviti da put u četvrtfinale nekog velikog natjecanja vodi preko Japana, Angole, Katara, Argentine i Bahreina. Lakši ždrijeb od toga je bilo teško i zamisliti.

Upravo zato je sve pod kontrolom i nema potrebe za dramom, jer za Hrvatsku pravo prvenstvo počinje četvrtfinalom. Červar bi se opet ljutio, ali to je u suštini istina. Objektivno, Hrvatska je veliki favorit i od toga nema smisla bježati. U četvrtfinalu će se lomiti koplja i uspjeh ili neuspjeh će se svesti na tih 60 minuta za koje momčad mora biti spremna, a dotad bi sve trebalo biti tek rutinsko odrađivanje posla u kojem umjetnički dojam može ostati u drugom planu.

Ovo nije hrvatska obrana

Međutim, to što nema razloga za paniku ne znači da Hrvatska nema problema. Dapače, neke stvari jednostavno nisu dobre.

Hrvatska je dosad primila 73 gola. Nije to nešto strašno velika brojka, u prosjeku su to 24,3 gola po utakmici i tek blago povećanje u odnosu na Europsko prvenstvo prošle godine kada je primala 22,7 po utakmici. Gol i pol nije nešto puno, ali tada je Hrvatska igrala protiv Španjolske, Njemačke i Norveške.

Obrana bi trebala biti najjače hrvatsko oružje, ali u ovom trenutku ne funkcionira. Suparnici koji su objektivno limitirani i nemaju široku lepezu kvalitetnih napadačkih rješenja — a to znači da su predvidljivi, barem u usporedbi s Dancima, Norvežanima, Francuzima ili Španjolcima — bez velikih poteškoća dolaze do udarca i to ostavlja jako loš dojam. Červar inzistira na obrani 5-1 s Domagojem Duvnjakom na prednjem čak i kad ona nije posve logična, kao protiv Japana kad je suparnička vanjska linija bez problema izbacivala njegove igrače na širokim pozicijama. Ali najveći problem s tih 5-1 je taj što Hrvatska nije dovoljno agresivna.

Glavna razlika između rukometa i nogometa ili košarke je u tome što je faul u nogometu i košarci ilegalan, njime kršite dogovorena pravila pod kojim se ti sportovi trebaju igrati. U rukometu nije tako. Protiv pravila je biti grub i udarati suparnika, ali faul je sastavni dio igre. U rukometu se obrana igra faulom i, kako bi zaustavio suparnika — slično kao u američkom nogometu — ne pokušavaš ukrasti loptu nego ga pokušavaš fizički zaustaviti i na taj način opstruirati izgradnju napada i dovesti suparnika u poziciju da napad mora završavati iz što lošije pozicije.

Za razliku od prošlogodišnjeg Eura, Hrvatska na Svjetskom prvenstvu u Egiptu radi jako malo prekršaja. Većinu vremena pokušava uhvatiti suparnika na blok; pušta ga da gradi napad i čeka dok šutne preko sredine. Ostatak vremena igrači iskaču na linije dodavanja pokušavajući presjeći lopte i čim prije prelomiti utakmicu kroz kontre, uhvatiti prečac protiv lošijih suparnika i dobiti utakmicu u prvih 10-ak minuta.

To naprosto nije hrvatska obrana. Ako Červarova momčad želi ostvariti rezultat kakav je ostvarila na zadnjem Europskom prvenstvu, onda mora i igrati kako je igrala na Europskom prvenstvu. Mora podignuti razinu agresivnosti u obrani, mora umarati suparnika i metodično ga lomiti sve do točke pucanja, ali mora promijeniti i samu strategiju kako bi postavila ispravne zahtjeve i ciljeve, a ne se nadati da će blokirati tri uzastopna napada ili presjeći lopte i odmagliti u kontre kako bi na brzinu riješila utakmicu. To nije hrvatski rukomet niti momčad dobro izgleda kad igra tako, jer dojam je puno lošiji od 24,3 primljena gola po utakmici.

Červar se promijenio

Dobra je stvar što Hrvatska ima sve potrebne elemente da se vrati na stari put. Željko Musa i Marko Mamić izgledaju jako dobro u sredini, a Duvnjak je prije samo godinu dana osvojio nagradu za najboljeg igrača turnira genijalnom obranom u kojoj je kao prednji vodio Hrvatsku u finale. Nema Luke Stepančića koji je bio važan dio mozaika i obrambena tranzicija je nešto lošija bez njega, ali nema nikakve sumnje da Hrvatska i bez njega može igrati elitnu obranu kojom će lomiti suparnike. Međutim, da bi to zaista pokazala, prvo mora promijeniti strategiju i biti puno agresivnija nego što je bila u prvom krugu.

Obrana je zasad najveći problem, ali promjena načina na koji se igra zona 5-1 nije jedina nelogičnost koju je momčad pokazala u prvom dijelu natjecanja.

“Nemamo mi sto šutera, nismo mi Francuska”, rekao je izbornik nakon Japana. “Mi u ovom trenutku imamo Mamića i ne možemo mi tražiti od Ivana Martinovića koji nije ni standardan ni u svojoj ekipi da vodi glavnu riječ u reprezentaciji.”

Nakon prvog kruga naš strijelac momčadi je Marino Marić sa 16 golova. Drugi najbolji strijelac je upravo Martinović, a dosad je odigrao samo 65 minuta. Zabio je 11 golova, a za to mu je trebalo 16 udaraca prema suparničkim vratima.

Postoji razlika između Červara danas i onog prije 20-ak godina. U Portugalu je okupio one za koje je mislio da su najbolji i dao im je puno povjerenje. Presudni faktor nije bilo to što su Ivanu Baliću bile 23 godine, nego to što je Lino vjerovao da on može biti najbolji na svijetu. Nije se fokusirao na godine nego na kvalitetu i otvorio je mjesto za Blaženka Lackovića koji je u Portugalu bio mlađi nego što je Martinović danas.

Červar se nije svjesno promijenio. Razlika je u nesvjesnom aspektu, u tome što je vješao medalje oko Martinovićeva vrata dok je ovaj još bio kadet; za razliku od Balića ili Lackovića koje je gledao kao seniorske igrače koji mu mogu ili ne mogu pomoću, Lino je bio uključen u Martinovićev igrački razvoj, ali i u razvoj Josipa Šarca ili Halila Jaganjca. Neizravno uključen jer nije ih on trenirao, ali je aktivno pratio njihovo odrastanje i zato ih još uvijek doživljava kao klince.

Stavljanje Ivana Čupića na desnog vanjskog treba gledati iz te perspektive. To nije taktičko rješenje, to je isključivo ljudska reakcija. Červar je s Čupićem prošao toliko toga, njega percipira kao vojnika i dokazan karakter, a taj Martinović mu je u glavi još uvijek dijete, bez obzira što su ovome pune 23 godine i što igra već pet seniorskih sezona, od čega su dvije u njemačkoj Bundesligi.

Jeftino i skupo

Martinović nije dijete, ali i da jest, postoji samo jedan kriterij — ili si dobar ili nisi.

Ako nije dobar, onda nema što tražiti u reprezentaciji. Ne zato što je mlad, nego zato što nije zadovoljio kriterij izvrsnosti i ako treba voditi četiri vratara i sedam krila, onda ćemo voditi četiri vratara i sedam krila kad već nemamo dva vanjska. Ako je dobar, onda nema veze što je mlad, treba mu dati šansu da igra jer eksperiment s Čupićem na desnom vanjskom neće upaliti bez obzira na to koliko Čupko imao iskustva i karaktera.

Međutim, svi su ti problemi i nelogičnosti u ovom trenutku relativno jeftini. Posao je odrađen i sve je zasad pod kontrolom jer, objektivno, ovo natjecanje za Červarovu momčad počinje četvrtfinalom. Ono što bi se, eventualno, moglo pokazati skupim jest to da je Hrvatska sa strateške strane loše iskoristila povoljan ždrijeb.

Ozljede su često viša sila i Luka Cindrić je protiv Japana otpao do kraja prvenstva jer je tako bilo suđeno. Međutim, na neke stvari se može utjecati. Domagoj Duvnjak je u prvom krugu odigrao 143 minute od 180 mogućih. Protiv Japana i Katara je igrao praktički cijelu utakmicu, dok je protiv Angole dobio poštedu i tu je upisao samo 32 minute i 55 sekundi na parketu. S ovakvim rasporedom ga je izbornik vjerojatno mogao više odmoriti, omogućiti mu da uđe u četvrtfinale donekle svjež i u optimalnom stanju, a ne trošiti ga po 60 minuta i gledati hoće li izdržati nakon sulude sezone koju ima u klubu.

Posao je odrađen i sve je pod kontrolom. Ima nekih poteškoća u igri, neke stvari treba popravljati, ali nema drame jer Hrvatska u suštini plovi po zacrtanom kursu. Problem ostaje dojam da je ovakav prvi krug mogao biti bolje odigran i pametnije iskorišten u pripremi za završnicu, jer za Hrvatsku pravo prvenstvo počinje četvrtfinalom.