Na poznatom smo terenu, već smo se i navikli. Hrvatska je treći put zaredom eliminirana u osmini finala EuroBasketa i to više valjda nikoga ne može šokirati. Individualna kvaliteta je jedna stvar, ali kad se stvari presele na parket, praksa nam govori da Hrvatska ne pripada među osam najboljih reprezentacija u Europi. Vrijeme u kojem smo ekipe poput Finske i Češke gledali svisoka definitivno je postalo prošlost.
Međutim, ovo se ispadanje po nekoliko stvari razlikuje od većine prethodnih na svim velikim smotrama. Izbornik Damir Mulaomerović podbacio je u podosta segmenata, ali barem za sebe može reći da se, za razliku od svojih prethodnika, uspio psihološki povezati sa svojim igračima (barem s nositeljima) do te mjere da smo bili pošteđeni gledanja karakterističnih raspada sustava. Istina, Hrvatska je tijekom čitavog turnira gubila lopte kao na traci i činila fatalne propuste na obje strane terena, ali igrači su vjerovali da će ih izbornik naposljetku izvesti na pravi put. Nizovi grešaka nisu vodili u defetizam, stoga se poljuljani hrvatski vlak uporno vraćao na kolosijek poslije kriznih situacija.
Tako je bilo i jučer. Finci su u nekoliko navrata prijetili ulaskom u veliku seriju, ali tek su u završnih nekoliko minuta uspjeli slomiti hrvatski otpor. Upravo je “otpor” riječ koju nismo navikli upotrebljavati u rezimeima s prethodnih europskih prvenstava. No, generalno je to slaba utjeha.
Mišljenja o tome tko je zapravo favorit u ovom susretu bila su podijeljena: Hrvatska s većom koncentracijom kvalitetnih pojedinaca ili Finska s najboljim igračem na terenu, okruženim kompaktnom skupinom pomagača niže klase. Hrvatska startna petorka (Jaleen Smith — Bojan Bogdanović — Mario Hezonja — Ivan Ramljak — Dario Šarić) obznanila je da se Mulaomerović odlučio na radikalne prilagodbe. Prvi put na turniru Šarić je krenuo u susret kao petica i na tom mjestu proveo najveći dio svoje minutaže, za razliku od prethodnih pet utakmica u kojima je pretežno igrao četvorku. Mulaomerovićeva je namjera bila igranje obrane u kojoj svi sve preuzimaju, prvenstveno s ciljem da se osujeti finski vanjski šut, kao i koševi iz tranzicije.
Mulaomerovića je kocka iznevjerila. Njegova se vizija pokazala kao tlapnja
Finski izbornik Lassi Tuovi na dispoziciji ima momčad oskudnu visinom, a taj hendikep nastoji nadoknaditi užurbanim stilom igre u kojem unutarnji igrači po primitku koša pretrčavaju sporije čuvare i idu direktno prema obruču; ako im to ne prođe, onda se s par dodavanja nastoji stvoriti pozicija za otvoreni šut dok obrana nije postavljena. Podatak da su Finci nakon grupne faze bili trećeplasirani po uspješnosti u tricama (39,4 posto) pozivao je na oprez.
Mulaomerović je djelomično uspio u svojoj namjeri. Pogreške u komunikaciji kod svih tih silnih preuzimanja dopustile su najopasnijem finskom šuteru Sasuu Salinu da do poluvremena ubaci tri trice, a do kraja utakmice pet, s polovičnim učinkom. Barem se može reći da nije sijevalo sa svih strana, jer je ostatak Finaca bio relativno suzdržan s distance, a poeni iz tranzicije ograničeni su na pristojnih devet. No, zbog igre s nižom postavom opet je buknuo problem kontrole skoka (finskih 11 naspram hrvatskih pet), dok su izgubljene lopte (13, nakon kojih su Finci ubacili 18 poena) ostale najveća konstanta u hrvatskoj igri.
Neka on samo šutira…
Najviše žalosti to što je kao žrtva Mulaomerovićeve prilagodbe za klupu ostao zakovan Ivica Zubac (odigrao nepune tri minute), koji je prije dva mjeseca bio nezaustavljiv za finsku obranu. Mulaomerović se svjesno odrekao igrača za kojeg Finci nemaju adekvatnog čuvara kako bi obranio perimetar, da bi oni to kompenzirali s čak 40 poena iz reketa (u Rijeci 26) iskoristivši izostanak najboljeg hrvatskog zaštitnika obruča. S druge strane, za ovakav način obrane bi na jedinici sa svojom visinom (198 cm) idealan bio Lovro Gnjidić, a on nije ni kročio na parket.
Ipak, ono što je presudilo utakmicu bila je obrana na Lauriju Markkanenu.
Mulaomerović se očito vodio premisom da će preživjeti njegovu raspucanu izvedbu ako mu zauzda suigrače. Kako drukčije objasniti situaciju da se fokus obrane nije stavio na njega niti nakon što je već do poluvremena ubacio 17 poena? “Neka on samo šutira, ne može nas sam dobit”, valjda su mislili stručnjaci u hrvatskom stožeru. Finska zvijezda je u nastavku strpala još 26 poena.
Markkanen je, da se razumijemo, čudo od igrača. S visinom od 211 cm sposoban je igrati sve; Tuovi ga, iako mu nedostaje visine pod obručem, ne koristi samo na unutarnjim pozicijama, već mu je namjera da fluktuira terenom. Strahovito je opasan u pick igri kao postavljač bloka i finišer na popu/rollu, ali često će nakon skoka u obrani sam krenuti u organizaciju napada, a bekovi će njemu raditi blokove kako bi isprovocirali preuzimanje.
E sad, Mulaomerovićeva je nit vodilja bila igrati s postavom u kojoj svatko može preuzeti svakoga, ali kvaka je bila u tome što Markkanen ne može čuvati nitko, barem ne jedan-na-jedan. Niže čuvare poput Bogdanovića, Ramljaka i Hezonje hladnokrvno je kažnjavao laganim šutom s poludistance/distance ili igrom leđima, dok je više čuvare, odnosno u najvećoj mjeri Šarića, brutalno isprobijao. Markannen je uživao igrati u pruženim izolacijama, a k tome je masnu porciju poena prikupio nakon pravodobnih utrčavanja pod obruč. Gledajući kako fantastični Finac sam melje suparnike, sveprisutni Dirk Nowitzki sigurno se prisjetio mladog sebe u njemačkom dresu.
Mulaomerović mu je, međutim, to dobrano olakšao. Udvajanja su postojala samo u tragovima, i to puno prekasno; nije ga se pritiskalo dok je vodio loptu; puštalo ga se da je primi gdje god hoće; na terenu nije bilo Zupca da mu oteža pristup obruču. Namjera je bila obranom dobiti ovaj susret, a Finska je ubacila 94 poena, od čega Markkanen gotovo polovicu.
Prokockana šansa
Hrvatska je naposljetku potpisala kapitulaciju pred kvalitetnim suparnikom koji joj koncepcijski ne odgovara, a k tome u svojim redovima ima jednu od najvećih zvijezda čitavog turnira. Posve je urnebesna činjenica da je Mulaomerović zapravo svojevoljno odabrao baš takvog suparnika — sjetimo se cirkusa iz završnice utakmice s Ukrajinom u kojoj je uložen silan trud da se ne dobije s više od sedam razlike, što bi značilo drugo mjesto u skupini i okršaj s Poljskom, odnosno reprezentacijom koju je Finska pregazila u skupini, koju je Hrvatska prije dva tjedna pobijedila u gostima, koja joj koncepcijski paše i koja u svojim redovima nema ekstra-klasu.
Mulaomerović je, naime, gledao unaprijed. Preplašio se okršaja s Lukom Dončićem u četvrtfinalu i više mu se svidio dio ždrijeba u kojem su Španjolska i Litva, pa se odlučio kockati s izborom težeg suparnika u osmini finala. Rizik mu se mogao višestruko isplatiti — ne samo zbog izbjegavanja Slovenije, nego i zbog efektnog revanša Fincima kojima bi dokazao da je nedavni debakl u Rijeci bio slučajnost, sportska nesreća. Nije to bio jedini Mulaomerovićev ulazak u rizik: tu su još nepozivanje Ante Žižića, samo četvorica visokih igrača u kadru, rekonvalescent Šarić u ogromnoj minutaži i naposljetku ovakva obrana na Markannenu. Poput okorjelog ovisnika, Mulaomerović se prepuštao intuiciji i previše toga stavljao na kocku, halapljivo razmišljajući o Jackpotu koji će mu promijeniti život. O medalji oko vrata.
No, kako to obično biva, kocka ga je vrlo brzo iznevjerila. Najava o “vjerojatnom odlasku” s izborničke pozicije pokazala je da je svjestan svog podbačaja; njegova se vizija još jednom pokazala kao tlapnja.
Međutim, Mulaomerović nije prokockao samo svoju šansu za iskorak u karijeri; prokockao je i posljednju šansu Bogdanovića i Krunoslava Simona da se oproste sa stilom, kao i ono malo nade koja je tinjala u srcima navijača. Hrvatska je na ovom EuroBasketu izgledala nešto bolje nego inače, ali epilog je sasvim isti.
