Nakon što je hrvatska vaterpolska reprezentacija ubilježila novi poraz od Španjolske, inače jedne od rijetkih selekcija s kojom ima negativni skor, izbornik Ivica Tucak u svojim je izjavama ostavljao poprilično fatalistički dojam.
“Mađari su nam najbitnija utakmica na Igrama”, izjavio je, dodavši: “Ili te vodi u raj ili u pakao”.
Taj put je na olimpijskom turniru, doduše, popločan s jako puno kalkulacija. Sistem u kojem od ukupno šest momčadi u grupnoj fazi čak četiri idu u drugu fazu natjecanja praktički svodi cijelu stvar na taktiziranje u kojim utakmicama ići punom snagom, a u kojim možda odmarati i prepustiti bodove drugima. O tome je također pričao izbornik nakon velike pobjede nad Srbijom, kada je spomenuo da ogled sa Španjolcima za prvo mjesto na kraju ispada manje bitan, pošto su “u drugoj skupini rezultati svakakvi”. U takvom se okruženju lako naći na putu za ‘pakao’ zbog takvog tipa vanjskog faktora.
Hrvatska je, međutim, u grupnoj fazi olimpijskog turnira pokazala i ono najbolje i najgore od sebe. Na turnir je stigla kao zaista stara selekcija koja ide u svoj zadnji lov s nadom u ponavljanje barem srebra iz Rija 2016. Od 13 igrača, njih devetorica već imaju ozbiljnog olimpijskog iskustva, a sedmorica su — Marko Bijač, Luka Lončar, Marko Macan, Maro Joković, Xavier García, Luka Bukić i kapetan Andro Bušlje — i sudjelovali su u osvajanju tog srebra. Štoviše, 35-godišnji Paulo Obradović i Bušlje, kao i 34-godišnji Joković, bili su dio one momčadi koja je na Igrama u Londonu 2012. osvojila i zlato. Sve to, očekivano, nosi ogromno iskustvo u lovu na postolje, ali i fizičko opterećenje koje na jednu utakmicu može biti presudno.
Na Hrvatskoj je da ne svodi ovaj četvrtfinalni ogled isključivo na sudar individualaca, već da gurne snagu kolektiva kroz svoj stil u prvi plan
To se najbolje vidjelo u zaista lošoj utakmici i šokantnom porazu od Australaca. Osim što Elvis Fatović kao njihov izbornik sjajno poznaje hrvatsku reprezentaciju, posao koji su on i kondicijski trener Dean Kontić odradili u nemogućim uvjetima zaista je impozantan. Australci su zbog jako intenzivnog lockdowna bili u nemogućnosti odigravati ozbiljne utakmice — još tamo od Svjetskog prvenstva u Južnoj Koreji 2019. nisu odigrali službenu utakmicu — ali su u Tokiju pokazali izvanrednu razinu spreme, posebno za ekipu koja je dijelom i amaterska. Njihov je presing na hrvatske centre okrenuo os problema na suparničku momčad, koja je praktički po tko zna koji put u trenucima kada se stvar ne odvija po planu upala u mentalnu crnu rupu. Preko 12 minuta bez gola i zaista neshvatljivo loše odluke i potezi u obrambenoj fazi primjeri su toga.
No, kada su svi već počeli brinuti zbog činjenice da se za taj neugodni poraz mora izvlačiti preko tri jako zahtjevna protivnika kao što su Crna Gora, Srbija i Španjolska, Hrvatska je pokazala zbog čega je i dalje jedan od favorita.
Mađari na putu povratka
Sistemsko otvaranje krilnih igrača protiv Crne Gore te Srbije, kada su posebno briljirali Joković i Obradović, odmah podigne razinu samopouzdanja i omogući mirnoću i u fazi obrane, gdje se Hrvatska, doduše, i dalje sporadično mučila u igri s igračem manje, ali uz puno manje nesuvislih reakcija i izlazaka u blok.
Obradovićeva četiri gola Srbiji, uz dvije asistencije i po jedan blok i ukradenu loptu najbolje prikazuje koliko je takav igrač nedostajao reprezentaciji nakon što ga je Tucak još 2016. izopćio iz reprezentacije zbog nediscipline, zajedno sa Sandrom Suknom i Franom Paškvalinom. Izbornik je sada otkrio i kako je Obradović još od utakmice s Australijom igrao u velikim bolovima zbog ozljede rebara, i iako ga je odmarao protiv Španjolaca, upitan je njegov nastup u četvrtfinalu, što bi bio vidni hendikep.
Zasebni odlomak zaslužuje nevjerojatni Marko Bijač.
Već je neko vrijeme ponajbolji vratar na svijetu, a na ovaj je turnir došao kao osvajač naslova europskog prvaka s Pro Reccom. I ako ste pomislili da je to finale Lige prvaka, koje je Pro Recco igrao protiv Ferencvárosa, bilo vrhunac vratarskog učinka — Bijač je sakupio 13 obrana, uz jedan obranjeni peterac — onda je i za svoje standarde podignuo letvicu u utakmici sa Srbijom. Još je bizarnije da Bijačeve brojke s te utakmice ne prikazuju punu sliku, ali od 14 obrana koje je skupio nekoliko njih je bilo stvarno impozantno, pogotovo kada uzmemo u obzir da su Srbi izrazito jaki u izrađenim akcijama ‘na stative’. No, Bijač je i to čistio na spektakularan način, a kada je on u takvoj formi, onda je puno lakše pretrpjeti manjkavu igru u obrani.
Nakon susreta sa Španjolcima, čiji stil igre i njihova uigrana ‘M zona’ Hrvatima tradicionalno ne odgovaraju, okrećemo se četvrtfinalu s Mađarima.
Ekipa je to prepuna individualne kvalitete, sa zvjezdanim imenima poput Viktora Nagya, Dénesa Varge, Gerge Zalánkija, Mártona Vámosa i drugih koji žele povratak na podije na velikim natjecanjima; Mađari su na posljednja dva olimpijska turnira završili na za njih razočaravajućem petom mjestu, a samo su Varga i Norbert Hosnyánszky u trenutnom sastavu igrači koji u svojim CV-jevima imaju olimpijske medalje. No, u aktualnoj grupnoj fazi su i oni veoma oscilirali i bili poprilično neuvjerljivi, izvlačivši se baš na trenutke kada bi pojedinci povukli ostatak ekipe.
Na Hrvatskoj je da ne svodi ovaj četvrtfinalni ogled isključivo na sudar individualaca, već da gurne snagu kolektiva kroz svoj stil u prvi plan, što se i na ovom turniru još jednom pokazuje kao značajan faktor u lovu na rezultat.
Ako je zaista izvukli pouke iz ovih prethodnih utakmica, dobre i loše, onda će i odabir puta do raja biti uvelike lakši.
