Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hrvatska je i dalje opaka

Prvi dojam: Povratak u realnost koja uopće nije loša, usprkos porazu

Zadnja izmjena: 19. studenoga 2018. Profimedia

Od bezveznog i nepotrebnog natjecanja, kako su ga u startu označili i neki od lajavijih među Vatrenima, preko onog koje se Hrvatskoj “otvorilo” engleskom pobjedom u Španjolskoj — što je u trenutku kada su iza nje bile dvije utakmice s gol razlikom 0-6 zvučalo doista apsurdno — pa do onoga u čiju je završnicu mogla doći nakon kocke u finišu masimirskog meča s La Rojom, Liga nacija je među Hrvatima prošla cijeli put.

I sada je možda vrijeme da se zatvori krug.

OK, nije nebitna, shvatili smo to, ali nema ni neku dramatičnu specifičnu težinu. Da je Hrvatska pobijedila, onda bi, naravno, u medijima prevladavao pretjerano euforični ton koji bi zamaglio sve objektivne probleme i poteškoće, što bi bilo sve, samo ne realno. Imali smo privilegij gledati četiri jako zanimljive i zabavne utakmice s vrhunskim suparnicima; u njima smo na najbolji način mogli pratiti kako teče lagani rebuilding reprezentacije nakon senzacionalnog uspjega na Svjetskom prvenstvu i imali smo što i vidjeti — dovoljno da zaključimo kako Hrvatska nastavlja biti dio europske (i svjetske elite, pa makar ispala iz najvišeg razreda Lige nacija.

Zlatko Dalić je od Hrvatske napravio opaku i zajebanu tranzicijsku ekipu s kojom nikome nije drago igrati. Engleska je, s druge strane, momčad koja želi imati loptu i želi svoju igru graditi kroz posjed; mladost i nedostatak zajedničkog iskustva među njenim nositeljima ponekad je dovode u probleme pa vrijedi ona da je njene navijače više strah kad Englezi imaju loptu — a imali su je u nogama 62 posto vremena, prema WhoScoredu — nego kad je nemaju; osobito ako je s druge strane ekipa kao što je Dalićeva Hrvatska, koja je u gotovo svakom trenutku u samo nekoliko poteza može brutalno iskontrirati.

Reaktivni karakter gostujuće momčadi osobito je dolazio do izražaja s obzirom na izostanak Ivana Rakitića. U njegovu odsustvu, Englezima je lakše bilo pritisnuti Luku Modrića i ne dopustiti mu da diktira i okreće tempo utakmice; Hrvatska se doista mučila s izlascima loptom iz obrane i općenito u posjedu, jer nije bilo puno prilike da zadrži loptu, stane na nju i organizirano krene u napad.

Osvajanjem svjetskog srebra Hrvatska nije preko noći postala bolja momčad od reprezentacija iz svjetske elite poput Španjolske i Engleske

Za Dalićevu momčad to i nije prevelik problem, jer je ionako daleko više usmjerena na oduzimanje lopte suparniku i brzi dolazak pred njegov kazneni prostor, ali stalno je postojala opasnost da netko iz obrane pogriješi u isforsirano brzoj predaji i daruje Englezima šansu; Tin Jedvaj je u nekoliko navrata pokazao nesigurnost u situacijama koje su mogle biti ključne, a Antonio Milić je dodavao s točnošću od tek 56,5 posto.

Oslabljenost na bekovskim pozicijama sigurno je, osobito u igri prema naprijed, imala utjecaja i na slabu igru Ante Rebića i Ivana Perišića na krilima. Njih su dvojica premalo bila u fokusu i na lopti, a nisu odrađivali niti prevelik posao povratnom trkom, lateralnim kretanjem i visokim presingom, kao što je to bio slučaj protiv Španjolske.

Hrvatska se, u osnovi, nije baš imala čime pohvaliti nakon prvog dijela — možda tek uredno odrađenim rolama Marcela Brozovića i Nikole Vlašića te nizom dobrih obrambenih intervencija. Engleska je dominirala i stvarala šanse, dobivala je i znatno više duela kako na zemlji, tako i u zraku, ali Vatreni su uspjeli izdržati i s 0-0 otići vrlo zadovoljni na odmor.

Kad je Andrej Kramarić zabio iz prvog hrvatskog udarca koji je ušao unutar okvira gola, činilo se da utakmica naglo mijenja smjer. Počeo je isplivavati čvrsti, ‘ratnički’ mentalitet Vatrenih skovan ljetos na Mundijalu, a ipak još mlađahni Englezi kao da su se smjesta ošamutili, zbunili i počeli petljati. Izgledali su zreli za nokaut.

No, stalni i nikad riješeni hrvatski problem bili su i ostali prekidi. Iz jednog takvog, ni iz čega zapravo, Engleska je izjednačila i vratila se u utakmicu. I tada se opet, ne samo u meču na Wembleyu i ne samo u poretku Lige nacija nego i u shvaćanju tog natjecanja, sve preokrenulo. Do kraja je opet Engleska napadala i pritiskala, Hrvatska nije uspijevala posebno opasno zaprijetiti i gol Harryja Kanea došao je kao logično zaokruženje događanja.

Želimo li biti realni, priznat ćemo da ni u jednom od četiri susreta s Španjolcima i Englezima Hrvatska nije bila uvjerljivo bolja momčad. Možda tek za malu nijansu bolja od Španjolske u nadasve izjednačenom meču u Zagrebu, u Rijeci se protiv Engleske provukla s 0-0, u Elcheu je razbijena i ponižena, a na Wembleyu naprosto zasluženo izgubila od u tom trenutku bolje momčadi, iako se ta utakmica lako mogla okrenuti i na drugu stranu.

No, sve u svemu, iskustva iz ovog natjecanja za Hrvatsku bi trebala biti prevladavajuće pozitivna, bez obzira što ga je završila na posljednjem mjestu u skupini. Osim tog jednog početnog debakla, igrala je na razini koja nije predaleko od njenih realnih mogućnosti — a one su trenutno takve da se sa svima može praktično ravnopravno nositi, iako će se protiv najboljih naći u podređenom položaju, što ne znači nužno i gubiti utakmice.

Osvajanjem svjetskog srebra Hrvatska nije preko noći postala bolja momčad od reprezentacija iz svjetske elite poput Španjolske i Engleske, ali su nam izravni susreti s takvima pokazali da nije niti bitno lošija, što znači da svoj put — barem zasad — nastavlja kao momčad koja može daleko dogurati. Nastavi li se ovaj postupni rebuilding u željenom smjeru, mogla bi biti još opakija i još zajebanija.

Ne propusti top članke