Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hrvatska je izdala Hezonju

… a ne on nju. Otkazom radi pametnu stvar – za sebe i za reprezentaciju

Zadnja izmjena: 2. travnja 2017. Profimedia

Među ljudima na vrhu hrvatskog sporta ima vrlo malo toga pozitivnog. Kao pokvarena ploča ponavljaju se mutni likovi, osobni interesi i mnogo negativnog publiciteta. Izaberite momčadski sport, napravite anketu na slučajnom uzorku i dobit ćete iste reakcije ljudi – redom katastrofalno loše. Problem je što te strukture stvari i ne doživljavaju onakvima kakve jesu, jer su zvučno izolirane od svih kritika u svojim dvorcima visoko u oblacima. Okruženi su klimoglavcima i onima koji pokušavaju nešto ušićariti za svoj džep, tako da žive u iluziji da su obožavani. Iluziji koja nema veze s mozgom.

Istovremeno, usprkos svemu, Hrvati i dalje vole svoje reprezentacije i jako simpatiziraju reprezentativce.

I ne, nije riječ o nacionalizmu. Čak niti o patriotizmu. Dapače, pogledajte hrvatske ulice na dan nekog državnog praznika i ulice prosječnog američkog ili zapadnoeuropskog grada i usporedite broj zastava i stupanj domoljublja. Kod nas je riječ o jednom sasvim racionalnom objašnjenju. Naime, ljudi vole izvrsnost, vole gledati ono najbolje što neki sport može ponuditi. Problem je što kod nas raja najbolje Hrvate može gledati isključivo u reprezentaciji. Naši su klubovi slabi, tržište je takvo da niti nemaju uvjete biti konkurentniji u Europi, stoga igrači svoje najbolje godine provode vani. Jedina prilika da budemo sportski relevantni je tih nekoliko puta godišnje kad se svijetom razasuti legionari okupe na jedno mjesto. Zbog toga Hrvati vole reprezentacije i u pravilu negativno reagiraju kad igrači otkazuju natjecanja.

Postavlja se pitanje: imaju li igrači pravo otkazivati reprezentativne obaveze? Radi li se tu o sebičnim ljudima bez domoljubnih osjećaja, pa čak i o izdajicama?

Imaju li oni dug prema društvu i matičnom savezu ili su savezi, a i svi mi kao društvena cjelina, dužni njima jer populariziraju i hrane taj sport? Ukratko , postoji li reprezentacija zbog igrača ili igrači postoje zbog reprezentacije? I kako uopće reagirati kad reprezentativac odluči pokidati tu jedinu preostalu vezu koja ga veže s običnim čovjekom u Hrvatskoj?

Jako pametna stvar

Jasno je da nitko ne treba biti ondje gdje nema volje pridonositi. Uvijek je bolje raditi s onim tko želi, nego s onim tko se samo pretvara da želi. Za takve je bolje da ne dolaze i da pokidaju sve veze koje imaju.

Ostaje pitanje kako ih vrednovati. Recimo, Dante Alighieri je izdajice postavio u deveti krug pakla, prve do Lucifera. Dobro sad, nije Božanstvena komedija najrelevantnija mjera ljudskog ponašanja i najbolji način analize sportskih poteza, ali dovoljno jasno govori o tome koliko smo osjetljivi na izdaju. Zbog toga bi, prije nego što nekome zalijepimo etiketu izdajnika, bilo dobro proći kroz osnovne dijelove konteksta u kojem se svaki igrač nalazi prije nego donese odluku.

Reprezentacija, Savez i treneri koje je Savez obrazovao dužni su Hezonji jer sada, s 22 godine, ispravlja ono što su mu trebali pomoći da popravi prije pet godina

Nema smisla da okolišamo: riječ je o Mariju Hezonji i njegovoj izjavi za TrendBasket kako vjerojatno neće nastupiti na EuroBasketu.

Dobro se pamti situacija kad su Jasminu Repeši otkazali Nikola Vujčić, Gordan Giriček, Dalibor Bagarić i Andrija Žižić. Reakcije javnosti su bile oštre i to iz svih sfera društva. Razumljivo, jer nitko ne voli da ga se radi budalom. Žižiću je bilo 25, igrao je 40-ak utakmica godišnje i izvlačio se na umor. Vujčić je otkazao jer se spremao za fantomski angažman u NBA ligi. Bilo je očito kako su to samo puka izvlačenja i ljudi su se osjetili prevareno. Vujčiću neki još dan-danas nisu oprostili taj otkaz, dok je stav prema Bagariću prilično umjereniji. U njegovom slučaju nije bilo prevarenih, jer je imao hrabrosti i bez uvijanja otkaz opravdao neslaganjem s trenerom.

Danas, deset godina nakon te afere, reprezentaciji otkazuje igrač kojem su tek 22 i koji već igra u NBA. Samo, Hezonja time radi jako pametnu stvar. Kako za sebe, tako i za reprezentaciju.

Već su se izlizale tipkovnice na temu ovog talentiranog košarkaša i njegove sezone u NBA ligi. Pisali smo i mi na Telesportu nedavno, pa nešto prije toga kad je zapao u probleme, a i na samom startu sezone kad smo ih predosjećali. Svi znamo što Hezonja može, ali svi jednako tako dobro znamo da to ne radi. Sve znamo o njegovim fizičkim predispozicijama, sve znamo o njegovoj hrabrosti na terenu, ali isto tako sve znamo o očitim rupama u koncentraciji i taktičkoj potkovanosti koja ne postoji.

Hrvati nikad nisu cijenili samo trud

U analizi poraza od Češke na zadnjem EuroBasketu, Jurica Golemac je dao svoje viđenje razloga nenadanog ispadanja iz turnira. „Nismo imali nekog lošeg dečka u reprezentaciji.“ U suštini, Hezonja je taj loši dečko, bez imalo negativnog prizvuka. U moru tihih i pitomih košarkaša, on se ističe kao netko tko će bez imalo savjesti i taktičkog rezona uzeti tricu s devet metara jer je napad malo zapeo. Ili nije zapeo, nego se njemu baš poteže ta trica jer može. Ponekad je to dobro, a često to je ono što svi drugi naši previše pristojni reprezentativci trebaju. Jer svaki jin treba malo janga da ga nadopuni.

Uostalom, koja to europska reprezentacija može reći da joj ne treba ovo? Iz tog konteksta Hezonja ispada izdajica.

Samo, ako odvrtite film u glavi – koliko se Hezonjinih prodora sjećate, a da je otišao lijevo? U koliko je prodora napravio prednju promjenu i slomio čuvara? To su osnove košarkaške tehnike, a Hezonja ih dosad nije naučio. Njegovo vođenje lopte lijevom rukom je užasno, a ni desnom nije mnogo bolje. Ove je godine je sedam njegovih izgubljenih lopti došlo krivim dodavanjem, dok je čak 38 proizišlo iz gubljenja lopte u driblingu. Na ukupno odigranih 810 minuta, to su očajne brojke. Hrvatskoj reprezentaciji ne treba takav Mario Hezonja, jer bi jako brzo krenuo putem Roka Lenija Ukića i postao dežurni krivac.

Baš su njihove karijere usporedive, jer ljudi zaboravljaju kako je Ukić bio najavljivan kad je ulazio u seniorsku košarku. Bio je novo čudo koje je trebalo spasiti našu košarku. Preuzeo je sva očekivanja i nikad nije sebi uzeo slobodno ljeto. Trebalo mu je to ljeto, jer je ostao gotovo na istoj razini kao kad je bio na prijelazu iz juniora u seniore. Koliko mu je raja zahvalna na prolivenom znoju osjetio je po količini pljuvačke i izrugivanja u svakoj prilici. Gdje nema izvrsnosti, nema ni hvale; Hrvati nikad nisu cijenili samo trud.

Da se to isto ne dogodi Hezonji, treba uzeti ljeto u kojem će samo raditi na tehničkim nedostacima. Pred njim su mjeseci (!) bez utakmica, što znači dane bez razbijanja glave koju obrambenu rotaciju odraditi i na koju će stranu krenuti igrač kojeg čuva. On, trener i lopta u praznoj dvorani. Ako bude radio svaki dan tri sata onda gotovo sigurno – neće uspjeti. Naši mediji ga često nazivaju velikim radnikom, ali mora raditi osjetno više nego ikad prije.

Deveti krug pakla

Prije ove sezone u Orlandu su inzistirali da za nijansu promijeni visinu na kojoj izbacuje loptu. On se prilagodio zahtjevu, ali samo polovično. Tu polovičnost plaća tako što danas gađa 28 posto za tricu i 76 posto sa slobodnih bacanja. Prošle je sezone imao 90 posto slobodnih i 35 posto trice. Da je imao slobodno ljeto, učinak možda ne bi bio polovičan, zato ovo ljeto mora biti radno, najradnije dosad.

To će biti korisno za njega, ali dugoročno je to i najbolja stvar koju reprezentacija može poželjeti. Reprezentaciji treba pravi Hezonja, a njega treba stvoriti. To je ono što mnogobrojni treneri, dosta njih i pod ugovorom sa Savezom, godinama nisu napravili. Kad mu je bilo 14 ili 15, nije im bilo važno da ispravi grešku nego da natrpa protivnika. Za vrijeme tih ljeta, a reprezentaciji je dao svako od proteklih šest, nije se razvijao kao igrač.

A u tom je kontekstu reprezentacija izdala njega i sve nas, te napravila zločin koji je doista vrijedan devetog kruga pakla.

Sad reprezentaciji mora dati ljeto koje će biti zalog nekim budućim ljetima. A na otkaz ljudi ovaj put neće reagirati negativno jer se ne osjećaju prevareni. Nekima će biti drago, nekima žao, ali u globalu shvaćaju. Kuže kako Hezonja ne treba imati nikakav osjećaj duga prema reprezentaciji.

I nemojte to brkati s patriotizmom. Niti ja znam kakav je on Hrvat, niti imam pojma koliko voli reprezentaciju, ali to nije ni bitno jer će vrijeme pokazati. Ipak znam kako nije stvar patriotizma, a ni egoizma, jer poanta je u svim onim klimoglavcima i poslušnicima koji su mu trošili ljeta godinama unatrag ne popravljajući stvari koje će morati popraviti ovo ljeto. Reprezentacija, Savez i treneri koje je Savez obrazovao su dužni njemu jer sada, s 22 godine, ispravlja ono što su mu trebali pomoći da popravi prije pet godina.

A to je izdaja.

Ne propusti top članke