U skladu s frazama o prvoj utakmici kao najvažnijoj na turniru, raspored se složio tako da je Hrvatskoj Island zbilja bio nevjerojatno bitna utakmica. Svjetsko prvenstvo nudi velik broj susreta u kratkom vremenu, ali jako malo je prilika za popravljanje uprskanih prilika i zbog toga se Hrvatska jako detaljno pripremala za Island. I zato nam je, premda nema smisla donositi konačne sudove na temelju 60 minuta rukometa, utakmica ponudila neke vrijedne zaključke pred nastavak turnira. Zaključke koje možemo razvrstati u plusove i minuse.
PLUS: Pobjeda
Prvi plus je jasan — ispunjen cilj. Ako je kao rezultatski imperativ postavljen plasman na kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre, koji će izboriti reprezentacije od drugog do sedmog mjesta, to znači da će Hrvatskoj bit nužni bodovi koje će prenijeti u drugu skupinu. U tom kontekstu napravljen je prvi korak s dva osvojena boda iz utakmice protiv Islanda. I to veliki korak jer 10 minuta do kraja rezultat je bio izjednačen, a nekoliko minuta prije toga Island je serijom 4:0 došao na dva gola prednosti.
Međutim, Hrvatska se uspjela izboriti s pritiskom koji se gomilao u tim trenucima. Obrana je podigla razinu i izvukla greške u napadu, ušao je mladi Marin Šipić koji je rutinirano zabio gol i iznudio isključenje, a upravo su Šipić i David Mandić kao dvojica najmlađih zaključila utakmicu. To jasno pokazuje mentalnu stabilnost i spremnost da se zadrži koncentracija i da se ne odskliže u paniku, a to je vrijedna osobina za momčad u kojoj je priličan broj novih lica. Takav pristup — ako hoćete, pokazani karakter — odlična je osnova za Linu Červara jer zna da mu momčad može reagirati u kriznim situacijama.
PLUS: Luka Stepančić
Druga važna stvar je doprinos Luke Stepančića. Na stranu njegovih osam golova iz 10 pokušaja i titula igrača utakmice, bitniji je način kako je odigrao — hrabro, odlučno, eksplozivno i sasvim racionalno. S obzirom da Červar ima taktički plan koristiti vanjske linije s dvojicom razigravača, to automatski znači da igramo bez šutera s lijeve strane. Zbog toga je na Stepančiću ogromno taktičko opterećenje jer on mora svojom igrom donijeti dubinu napadu kako bi takav plan igre uopće funkcionirao.
Domagoj Duvnjak, Luka Cindrić i Igor Karačić su po gol najopasniji u prodorima i igri jedan-na-jedan; kako bi dobili taj metar ili dva prostora u kojem mogu slomiti suparnika, nužno je da sama prijetnja Stepančićeva šuta tjera obranu da napravi taj korak naprijed. Široka križanja na lijevoj strani imaju smisla samo ako desno postoji igrač koji će vanjskim šutom kazniti obranu kad ostane na šest i pol metara. Protiv Islanda je Stepančić odlično odradio tu ulogu ispušnog ventila cijelog sustava, a najveći razlog optimizmu je činjenica da je u svojoj potrošnji bio maksimalno racionalan. Nije bilo ishitrenih udaraca koji troše napade i suparniku daju šansu za polukontru, dobro je čitao situaciju i ulazio je prema sredini onda kad je to bilo potrebno bez da je gušio suigrače. Odlična utakmica za građenje samopouzdanja i potvrđivanje vrijednosti — kako učinkom, tako i taktičkom dimenzijom koju donosi momčadi.
Koliko god to zvučalo kontradiktorno s obzirom na to da su Duvnjak, Cindrić i Karačić kreativni igrači i playmakeri, hrvatski je napad prilično predvidljiv
PLUS: Obrana 5-1
Uz dužno poštovanje Stepančiću, pa i Cindriću i Marinu Šegi, ključna stvar za pobjedu bila je obrana 5-1 na čijim se krilima Hrvatska dva puta vraćala iz zaostatka i na kraju prelomila utakmicu. S Duvnjakom na prednjem, Hrvatska je potpuno paralizirala protok lopte Islanđana i pokazala u čemu se krije glavno oružje za nastavak turnira. Vidjeli smo odličnu pokretljivost zone, pravu kombinaciju agresivnosti kojom je vršen pritisak na vanjsku liniju i kontrolu prostora zbog koje su pivoti i krila ostajali bez prostora i prilike za lake golove kakvi se često događaju kad suparnik agresivnost okrene protiv same obrane.
Stoji i činjenica da takvi odlični segmenti obrane nisu bili konstanta nego su pokazani tek u dva navrata po desetak minuta. Međutim, razina intenziteta i organiziranosti u tim su periodima bili na jako visokoj, skoro pa elitnoj razini. To ne da je bilo dovoljno samo za prelamanje utakmice protiv Islanda, nego nudi priliku da povećanjem tih perioda u nastavku turnira dobijemo prepoznatljivo oružje. Ostaviti Island bez gola šest minuta na kraju prvog poluvremena i osam na kraju drugog je prilično impresivno.
MINUS: Igra do krila
Naši krilni igrači su kombinirano zabili sedam golova, ali samo je jedan došao s krilne pozicije i to onaj Mandićev na samom kraju utakmice. Sve ostalo što su Zlatko Horvat i Manuel Štrlek zabili došlo je iz sedmeraca ili kontranapada. Međutim, krivica nije na njima. Tek su četiri lopte u cijeloj utakmici došle na krilo, što je jednostavno premalo.
Dobar dio razloga treba tražiti u onome što Stepančića čini iznimno bitnim. Koliko god to zvučalo kontradiktorno s obzirom na to da su Duvnjak, Cindrić i Karačić kreativni igrači i playmakeri, hrvatski je napad prilično predvidljiv. S obzirom da u pravilu imamo jednog šutera na terenu, obrana zna odakle prijeti opasnost od udarca i zna kako Cindrić i Duvnjak trebaju igrati loptom da bi bili učinkoviti. To onda nužno znači da nema protoka lopte, da nema brze cirkulacije posjeda kroz vanjsku liniju koja bi prebrojila zonu i otvorila priliku za realizaciju viška na krilnoj poziciji.
Problem je očit, posebno na lijevom krilu gdje imamo Štrleka. Isto tako, problem je, nažalost, teško rješiv. Jednostavno, naša geometrija igre je takva da višak pokušavamo realizirati u sredini, ondje gdje ga i kreiramo kroz dvojicu playmakera, a to onda znači jako malo lopti na krila. Desno možemo češće dolazit preko Stepančića koji stoji široko , ali lijevo je teško postaviti igrača koji će bit konekcija s krilom. To je stil koji smo odabrali i to je sasvim logično s obzirom na kadar kojim Červar raspolaže, ali trebat će podignuti razinu izvedbe i naći rezervna rješenja jer protiv nešto jačih suparnika takva predvidljivost može postati ogroman problem.
MINUS: Crne rupe
Kao i na pripremnim utakmicama protiv Crne Gore i Italije, Hrvatska je upala u krize realizacije. Zapravo, stvar nije bila u realizaciji, jer tu je povukla individualna klasa i nekoliko je golova palo iz suludo teških pozicija, koliko u mučenju da se kreira igra.
Između Cindrićeva gola za 21:17 i Šipićeva za 23:24 prošlo je 12 minuta u kojima je Island napravio seriju 7:1. Protiv momčadi koje su jače od Islanda to znači kraj priče. U drugoj fazi turnira naprosto neće biti moguće izvući se kada desetak minuta ne kreirate pravu situaciju za udarac. Pokušao je Červar promijeniti ritam i korištenjem sedmog igrača kako bi igranjem s dvojicom pivota skinuo obrambene igrače s naše vanjske linije, ali nije previše pomoglo. Lopta je bila užasno spora, bilo je puno soliranja i zabadanja u zonu, a i tu stoji problematični dio priče — imamo samo jednog pravog šutera i to nas čini predvidljivima, a posljedice su duži periodi vremena u kojima nam se napad jednostavno gasi.
Kakva će rješenja izbornik pronaći za ovaj problem ostaje tek vidjeti. Igranje sa sedmim igračem može biti jedna od solucija, ali stavljanje dvojice pivota obavezno mora pratiti i stavljanje šutera na lijevog vanjskog. Jedini takav u momčadi trenutno je Damir Bičanić. Uostalom, u tom slučaju playmaker — bio to Duvnjak ili Cindrić — ima ispred sebe dvojicu pivota s kojima može igrati, kojima može spustiti loptu ili koje može iskoristiti kao blok u pokušaju prodora.
MINUS: Obrana 6-0
Isto kao što je potrebno imati više opcija u napadu, nužno je posložiti obranu tako da postoje različite varijante koje se mogu koristiti. U dva navrata je obrana 5-1 bila fantastična, ali zato možemo reći da je zona 6-0 podbacila.
Srce takve obrane su Alen Blažević, koji će krajem ožujka proslaviti 33. rođendan, te Željko Musa, koji je svoj 33. rođendan proslavio 8. siječnja. Njih dvojica su igrali zajedno u mladim reprezentacijama, jako dobro se poznaju, isto su godište, a Blažević je na juniorskom Svjetskom prvenstvu u Makedoniji 2007. izabran u momčad prvenstva kao lijevi vanjski. Međutim, od juniorskih dana im se putovi nisu previše susretali i to se jako dobro vidi na terenu.
Neosporno je kako su obojica odlični obrambeni igrači, ali zona 6-0 traži jako puno suptilnih stvari, malih pokrivanja i preuzimanja koja se rade na principu intuicije kojom pratiš kolegu prije nego što će on i napraviti kretnju. Takvu kemiju Blažević i Musa još nisu razvili i Aron Pálmarsson je brutalno kažnjavao sve mikro pukotine koje su se otvarale.
Uostalom, nisu ni imali prave prilike za uigravanje. I koliko god ta obrana 6-0 bila problem protiv Islanda, toliko ostaje najveća rezerva koju imamo u nastavku turnira. Nije za očekivati da će se sistemski problemi u napadu riješiti čarobnim štapićem, ali za očekivati je da će se svakom minutom koju Blažević i Musa odigraju sve bolje razumijevati. U tom kontekstu, možda bi bilo pametno žrtvovati utakmice s Japanom i Bahreinom te odmoriti Duvnjaka u obrani i dati upravo njima dvojici priliku da poslože neke stvari u komunikaciji. To nam vrlo lako može biti ključna stvar za drugu fazu turnira i veliki adut za ulazak u borbu za medalje.
