Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hrvatska je predobra

Taktika nije bila presudna. Vatreni su isprovocirali mađarske pogreške i rutinski ih kaznili

Zadnja izmjena: 17. listopada 2019.

Od onog trenutka kad je Zlatko Dalić u reprezentaciju pozvao Ivana Rakitića — ili od onog trenutka kad se Rakitić odazvao pozivu, kako god želite gledati — bilo je jasno da će zaigrati u početnoj postavi protiv Mađarske na Poljudu. Usprkos problemima koje ima u Barceloni i činjenici da je izvan natjecateljskog ritma, hijerarhija u svlačionici je prilično jasna i bitna stvar, tako da je apsolutno razumljivo da Dalić Rakitića neće ostaviti na klupi.

Scena u kojoj Luka Modrić pri izlasku iz igre stavlja kapetansku traku oko Rakitićeve ruke dovoljno govori o tome koliko je Rakitić važan faktor u grupnoj dinamici reprezentacije i kakav status ima među suigračima. U svijetu nogometa jako su rijetki ljudi koji mogu biti vođe s klupe, kao što je bio Vedran Ćorluka koji je u Rusiji preuzeo ulogu tihog junaka. Kad je tu, Rakitić će igrati.

S taktičke strane, uvrštavanje Rakitića u početnu postavu s Modrićem i Marcelom Brozovićem imalo je bitne implikacije. Značilo je to da Hrvatska ne planira utakmicu po uzoru na onu u Slovačkoj, gdje je aktivnom igrom među linijama uništila suparnika, nego da će igrati puno sličnije onome što je igrala na Svjetskom prvenstvu. Takav način se pokazao kao odličan recept protiv jačih momčadi, ali povremeno i kao problematičan u kvalifikacijama gdje su suparnici slabiji i gdje postoji imperativ pobjede.

Potrebna je nevjerojatna kvaliteta da se iskoristi svaka pogreška koju isprovociraš kod suparnika, a to ova Hrvatska ima

Na kraju, taktički okvir se u ovoj utakmici nije pokazao presudnim faktorom u igri. Mađarska je utakmicu odradila tako katastrofalno loše da Dalićeve ideje nisu bile ključne, dovoljno je bilo tek iskoristiti sve ono što su Mađari poklonili kroz glupe pogreške.

Međutim, nije Hrvatska pobijedila jer su Mađari griješili. Hrvatska je pobijedila jer je Mađare natjerala na pogreške.

Hrvatska s Rakitićem, Modrićem i Brozovićem u sredini često zna biti prilično pasivna u fazi napada. Riječ je o trojici igrača prilično sličnih profila, playmakerima koji često loptu traže u istim zonama terena i spuštaju se duboko, a na taj način momčad često ostaje bez igrača između linija i oni sami nemaju opciju za dodavanje u liniju iznad sebe. Dalić je eksperimentirao s Modrićem na desetci, ali kad je vidio da troši elitni resurs vratio se na 4-3-3 i pomirio se s činjenicom da neće imati dovoljno penetracije — što će olakšati suparniku koji se brani u dubokom bloku, ali će barem imati dobru kontrolu posjeda i Modrić i Rakitić se neće međusobno gušiti kao kad igraju jedan iznad drugoga.

Jasno i koordinirano

S druge strane, njih trojica — što je pomalo kontraintuitivno, s obzirom na to da je riječ o trojici vrhunskih organizatora igre, savršenim tehničarima koji traže loptu — igraju sjajnu obranu. Negdje od pripremne utakmice s Brazilom prije Rusije Dalić je pokazao da može uvesti jako dobre elemente visokog i srednjeg presinga. Takav pritisak na linije suparnika koji iznosi loptu nismo imali barem od 2012.; i čak kad je Hrvatska igrala kao blijeda kopija same sebe, presing je bio jako dobar, a zonska obrana je imala dobru kompaktnost i jasnu podjelu uloga. To je naprosto konstanta u igri, taktički element u koji se igrači mogu pouzdati čak i kad faza napada bude bezidejna ili kad su prekidi problem koji se ponavlja.

Kod prvog gola Tamás Kádár radi pogrešku kakvu profesionalni nogometaš sebi naprosto ne bi smio dopustiti. Međutim, u pozadini njegove pogreške je odličan mehanizam hrvatske vezne linije.

Zapravo, sve počinje od Brune Petkovića. Njegova uloga nije nešto pretjerano aktivna, ali on svojim postavljanjem na desnog stopera usmjerava mađarski napad i poziva Kádára na ulazak prema sredini. Krila markiraju bočne igrače i Kádár uzima jedinu opciju za nastavak napada. Modrić prepoznaje situaciju, ali isti okidač prepoznaju i Brozović i Rakitić. Modrić napušta svog igrača i iskače u pritisak na stopera, a Brozović preuzima njegova igrača i svjesno pristaje na situaciju da je László Kleinheisler ostavljen sam između linija. Naprosto, računa na činjenicu da će on i Rakitić stati dovoljno blizu da položajem tijela zatvore liniju dodavanja na njega, a zna da je zadnja linija dovoljno visoko da je Kleinheisler u dometu pritiska Borne Barišića koji može ući u korekciju bez da izgubi svog igrača.

Doduše, u normalnim slučajevima iz ovakvih situacija se ne zabijaju golovi nego se suparnika tjera da dugim ispucavanjem preda loptu, ali princip je jasan i izvrsno je koordiniran. Kádár je neobjašnjivo pogriješio — baš kao što je teško objasniti da Gergő Lovrencsics može onako izgubiti loptu od Ante Rebića prije drugog gola, da Kádár promaši loptu na vlastitom petercu prije trećeg ili da Kleinheisler upotpuni poker amaterskih reakcija startom za kazneni udarac kad nije bio niti blizu lopte, a onda još dobije drugi žuti karton zbog prigovora — ali Modrić nije bio slučajno tu da iskoristi poklon.

Još jedan dokaz

Uostalom, potrebna je nevjerojatna kvaliteta da se iskoristi svaka pogreška koju isprovociraš kod suparnika, a to ova Hrvatska ima.

Uz Tina Jedvaja koji, prilično očekivano, prema naprijed nije napravio gotovo ništa jer nije bek nego stoper, najlošiji hrvatski igrači su objektivno bili Rakitić, koji je — barem za svoje standarde — imao netipično malu uspješnost dodavanja, te Dejan Lovren, koji je dobio tek tri od šest duela, što je malo za standarde pozicije koju popunjava. A koliko god bili izvan natjecateljskog ritma i koliko god bili ispod razine na koju su nas navikli kad su u punoj snazi, ljudi su i dalje igrači Barcelone i Liverpoola, a to je podatak koji govori sam o sebi. Suparnici kvalitete Mađarske nemaju takve igrače niti u glavnim ulogama, a ne u ovakvim rubrikama i onda je 3:0 sasvim realan rezultat.

Da je Hrvatska bila malo gladnija i da nije spustila ritam igre u drugom poluvremenu, Mađarska je mogla i teže stradati. A kad rutinski odigraš utakmicu u kojoj ovako pometeš suparnika, to je samo još jedan dokaz nevjerojatne kvalitete koju ova momčad ima i činjenice da od nje imamo pravo tražiti najviše standarde u svim fazama igre.

Sve manje od toga je podcjenjivanje kvalitete ove generacije.

Ne propusti top članke