Josip Sesar krenuo je u svoj izbornički mandat na furiozan način: šest pobjeda u šest utakmica, s prosječnih 30-ak poena razlike; takve brojke prije bismo povezali s američkim Dream Teamom nego s hrvatskom reprezentacijom. A brojke su posve u skladu s dojmom — Hrvatska je prožvakala i ispljunula sve svoje dosadašnje suparnike koji su se pokazali posve nedoraslima i nemoćnima. Porcije su dvaput dobili Irska i Luksemburg u sklopu pretkvalifikacija za Eurobasket, da bi se potom jednako loše provele renomiranije Belgija i Švedska na startu olimpijskog pretkvalifikacijskog turnira u Istanbulu. Cinici će reći: izgleda da danas ipak ne igraju svi košarku.
Ne može se baš reći da je Sesar preuzeo reprezentaciju u lagodnim okolnostima. Iako je izbjegao fokus javnosti kakav nastaje uoči nastupa na velikim natjecanjima, bilo je jasno da će se svaki kiks, pa i lošija predstava, dočekati na nož. Pored toga, u svega mjesec dana bio je primoran pripremiti dvije različite selekcije: prvo je sa šesnaestorkom bez zvijezda odradio nezahvalnu misiju Irska-Luksemburg, a potom je imao jedva 10 dana da posloži sustav koji će se vrtjeti oko pridošlog pokera asova: Dario Šarić, Ivica Zubac, Mario Hezonja i Jaleen Smith. No, bile su to ipak slatke brige jer je očito da bi odlazak u Istanbul bez aduta iz Eurolige i NBA-a bio put bez nade.
Potrebno je istaknuti da Hrvatska u Tursku nije otišla u najjačem sastavu, sve i ako teška srca prihvatimo činjenicu da se Bojan Bogdanović oprostio od državnog dresa. Od igrača koji bi gotovo sigurno bili među 12 nisu se odazvali ni Dominik Mavra, Luka Božić, Karlo Matković i Toni Nakić, a pomalo je bizarno da je nastup otkazao i Danko Branković, nakon što je odradio pretkvalifikacije za Eurobasket. Tako da su kao osmorka podrške dres ugrabili Borna Kapusta, Goran Filipović, Toni Perković, Roko Badžim, Mateo Drežnjak, Roko Prkačin, Dario Drežnjak i Krešimir Ljubičić, a od njih su samo Prkačin i Perković skupili iskustvo igranja na velikim natjecanjima (ukupno odigrali 17 minuta na lanjskom Eurobasketu).
Ovisno o promjenama u kadru, bilo je jasno da će Sesar napraviti i preinake uloga četverca nositelja.
Igra je onakva kakvoj smo se odavno prestali nadati od reprezentacije: Hrvatska u napadu igra lepršavo, u obrani tvrdo, dok je zajednički nazivnik energija
Najviše se to osjetilo na Zupčevom statusu. Centar Clippersa prošle je jeseni odigrao statistički korektan Eurobasket (prosječno 9,5 poena i 5,5 skokova uz 64,5 posto šuta iz igre), ali zapravo je bio daleko ispod svog renomea. Nije bilo do njega — Hrvatska je tada igrala u “bojanocentričnom” sustavu napada, a mnogo su lopti uzimali i drugi bekovi (Krunoslav Simon, Hezonja i Smith). Zubac je imao ulogu pomoćne radne snage, a ni tu nije bio neophodan s obzirom na to da je Damir Mulaomerović bio zaljubljen u Matkovićevu mobilnost; igrao je svega 19 minuta prosječno, a vjerojatno bi igrao i manje da se Matkovićeva eksplozivnost nije osjetno smanjila nakon što je u drugom kolu iskrenuo gležanj.
Sesar je, pak, postavio Zupca za centralnu figuru ove selekcije. Na terenu provodi 23 minute prosječno, a igrao bi daleko više da je bilo potrebe. Kada se nalazi u petorci, prva ideja u većini napada je dogurati mu loptu u reket. Belgija i Švedska naprosto nisu imale čovjeka iole dovoljnih proporcija da Zupcu barem malo otežaju život u igri jedan-na-jedan, stoga je Zubac upisao brutalnih 86,7 posto realizacije iz igre.
Plod harmonije
Što se tiče obrane udvajanjima, pokazao je da kombinacijom strahovite snage i vještine može i kroz više pari ruku bez većih poteškoća prokrčiti put do mrežice. No, neće uvijek sve rješavati silom, budući da ima nos za podvaljivanje lopte suigraču koji utrčava pod obruč. Naravno, Zubac i dalje predstavlja slabost u obrani pick igre, budući da ne može iskakati, što otvara mnogo prostora na perimetru (Belgija nije imala šuterskog kapaciteta da to iskoristi, dok Švedska donekle jest u prvom poluvremenu). Međutim, to nadoknađuje sjajnim štićenjem obruča — njegovo gorostasno prisustvo zabetoniralo je hrvatski reket za suparničke prodore.
S prosječnih 15,5 poena, 10 skokova, četiri asistencije i tri blokade (valorizacija 29,5) uvjerljivo je najkorisniji igrač momčadi, a njegove igre temelj su hrvatske nadmoći nad suparnicima; na trenutke to izgleda kao na uličnom basketu kad se unaprijed zna da će pobijediti ekipa koja u raspodjeli igrača dobije krkana za glavu većeg od svih prisutnih. Vidjet ćemo hoće li uspjeti zadržati sličnu razinu igre kad mu se u očekivanom okršaju s Turcima sučele mnogo konkurentniji Alperen Şengün i Sertaç Şanlı.
Što se, pak, tiče Šarića, on također djeluje mnogo bolje nego lani, kao da je povratkom dječačkoj frizuri vratio i staru lucidnost. Već dugo nismo vidjeli ovako raspoloženog Šišija koji radi toliko dobrih stvari, a najviše oduševljava fenomenalnim dodavanjima (s 5,5 asistencija prosječno vodeći u momčadi). Na Eurobasketu je djelovao raštimano, što zapravo i ne čudi s obzirom na to da je prije toga propustio čitavu NBA sezonu zbog ozljede koljena; malo tko bi se uopće i odazvao u takvoj situaciji. Sada je Dario puno sigurniji u sebe i sve dolazi na svoje, a osobito veseli što ovako jaku kemiju s partnerom u reketu nije ostvario još otkako se oprostio Ante Tomić.
Nadalje, Smithova se uloga prilično promijenila. Iako je u pitanju combo-bek, kod Mulaomerovića je praktički svu minutažu odigrao kao organizator igre, dok ga Sesar prvenstveno vidi na pozicijama 2 i 3 zbog rupe nastale oproštajem Bogdanovića i Simona. To se, doduše, možda promijeni tijekom turnira ako se ispostavi da Kapusta više neće igrati, ali Filipović u velikoj minutaži zasad radi vrlo dobar posao na jedinici. Bilo kako bilo, Smith je pod Sesarom definitivno više posvećen realizaciji nego organizaciji igre: dosad je uspio ispucati više trica i od Hezonje, a srećom ga ruka jako dobro služi (7/15 za tri, 46,7 posto preciznosti).
I šećer na kraju, Super Mario.
Sesar je pomalo bojažljivo najavio olimpijske kvalifikacije ističući da nije posve siguran hoće li se pridošlice uklopiti u sustav, a ponajviše je tu mislio na nepredvidivog Hezonju. Naposljetku ga nije uvrstio u startnu petorku, već ga u utakmice uvodi prilično kasno (protiv Švedske tek u drugoj četvrtini), a ukupno na terenu provede manje od 20 minuta. Međutim, te minute u potpunosti pripadaju njemu, nebitno je tko se sve s njim nađe u petorci. Mario igra malo u sustavu, malo izvan njega, ali na teren donosi ogromnu energiju i agresivnost prema košu, zbog čega je sa 16,5 koševa prosječno najbolji strijelac Hrvatske usprkos tek šestoj najvećoj minutaži.
Dakle, Sesarov je poker asova zasad opravdao očekivanja, dok ih ostatak ekipe dobro podržava, a plod takve harmonije je igra kakvoj smo se odavno prestali nadati od reprezentacije: Hrvatska u napadu igra lepršavo, u obrani tvrdo, dok je zajednički nazivnik energija. Istina da suparnici nisu najprestižniji, ali sjetimo se samo kako smo se jadno osjećali u nedavnim posrtajima protiv reprezentacija sličnog kalibra.
Zato Hrvatska u Istanbulu nije samo u misiji plasmana na Igre u Parizu; podjednako je važno i vraćanje negdašnjeg ugleda u europskoj košarci. A nemilosrdna gaženja suparnika najbolji su način za uspostavu stare hijerarhije.
