Indijski isusovac i psihoterapeut Anthony De Mello napisao je kako će se čovjeku koji previše razmišlja prije nego što napravi korak dogoditi da će život provesti na jednoj nozi.
Zlatko Dalić nije imao previše toga oko čega bi morao razmišljati. Hrvatskoj je u Splitu na utakmici s Rusijom odgovarala samo pobjeda i ta činjenica je, na neki način, olakšala pripremu utakmice jer je kalkulacije svela na minimum. Uostalom, to se jasno vidjelo na Malti gdje nitko nije dobio poštedu. Luka Modrić krenuo u prvoj postavi usprkos tome što je izlazio iz viroze, baš kao što su na travnjak istrčali i Marcelo Brozović te Ivan Perišić, kojima su prijetili akumulirani žuti kartoni. Svi su krenuli od prve minute, pa ih je Dalić vadio nakon što je u prvom poluvremenu prelomljena utakmica.
Valerij Karpin je bio u drugačijoj situaciji. Ako je s hrvatske strane izostanak kalkulacija bio najbolje vidljiv u Brozovićevu nastupu na Malti, gdje je Dalić riskirao da igrač pokupi karton hvatajući neku kontru — što je, s obzirom na njegovu poziciju i suparnikov stil, uvijek realna mogućnost — i propusti odlučujuću utakmicu, onda je s ruske strane Aleksej Sutormin simbol kalkuliranja. Riječ je o igraču kojeg je Karpin uveo u reprezentaciju i već u drugoj utakmici mu dao kapetansku vrpcu; zbog njega se odrekao Márija Fernandesa kojeg je naprosto prestao zvati. Velika većina dobrih stvari koje je Rusija napravila u zadnje tri utakmice išlo je upravo preko Sutormina.
Međutim, stvar je u tome što je Sutormin zapravo desno krilo. Karpin ga je koristio na desnom beku jer mu je donosio probojnost i dobru ravnotežu u pozicijskoj igri, ali Ruse je u Splitu najprije čekala strateška dilema. Jasno je bilo da će fokus biti na obrani, ali Karpin je prvo sebi morao odgovoriti hoće li taj fokus biti baš toliki da će ostaviti Sutormina na klupi nauštrb obrambeno jačeg igrača, potpuno zatvoriti utakmicu i igrati na jedan bod ili će se braniti, ali s ambicijom da povremeno napadne i pokuša doći do tri boda. Odlučio se na prvu opciju i Rusi su cijelu utakmicu proveli na jednoj nozi.
Vrlo lako se moglo dogoditi da Hrvatska ne zabije gol i da ode u dodatne kvalifikacije. Ali to ne bi promijenilo činjenicu da je odigrala dobru utakmicu
Dalić je u zadnje tri utakmice definirao okvir igre. U rotiranju igrača i traženja pravih profila za napadačke pozicije došao je do zaključka da Hrvatska igra formaciju 4-2-3-1 u kojoj je Andrej Kramarić prvi napadač sa slobodom kretanja, iza njega se nalazi Mario Pašalić, a na desnom krilu je igrač koji ulazi u sredinu kako bi otvorio prostor za podizanje beka. Protiv Slovačke je taj igrač bio Luka Ivanušec, protiv Cipra Lovro Majer, a protiv Rusije je šansu dobio Nikola Vlašić, ali princip igre je uvijek isti: osloboditi prostor desnom beku i pojaviti se u prostoru između linija koji Pašalić isprazni svojim kretanjem.
Da je Mateo Kovačić bio zdrav, da je Ante Rebić još u reprezentaciji ili da je netko od napadača u životnoj formi, možda bi se Dalić još i premišljao. Ovako, s ovim izborom igrača i imperativom pobjede, odlučio se osloniti na ono što ima.
29 puta s loptom u šesnaestercu
Nije Dalić u tom okviru igre napravio neki revolucionarni taktički koncept niti je definirao nešto vrlo komplicirano. Međutim, riječ je o reprezentacijama. Prostora za uigravanje nečega revolucionarnog ili kompliciranog naprosto nema. Osnovni mehanizam u koji se momčad može pouzdati i unutar kojeg je svima jasno koji je njihov zadatak sasvim je dovoljan da se napravi razlika.
Hrvatska je pobijedila 1:0 iz autogola, ali je napravila razliku.
Josip Juranović je odigrao sjajnu utakmicu. U 75 minuta, koliko je proveo na travnjaku, imao je pet ključnih dodavanja i tri kreirane velike prilike. I to sve na gotovo jedan te isti način. Ovdje vidimo ogledni primjer mehanizma koji dovodi do Juranovićeva centaršuta i prilike. Kramarić se spustio kako bi sudjelovao u izgradnji napada i najistureniji naš igrač je Mario Pašalić (označen strelicom), koji svojom dubinskom kretnjom skuplja stopere te ih odvlači u kazneni prostor. Vlašić je kretnjom prema sredini odvukao beka i oslobodio prostor za Juranovića, a on ima priliku centrirati loptu u kazneni prostor u kojemu su četiri mete.
Isto tako, u ovoj situaciji možemo vidjeti žuto označen ‘meki trbuh’ ruske obrane koji Hrvatska nije do kraja iskoristila. Doduše, Pašalić i Kramarić su imali udarce glavom s peterca koje su morali zabiti, ali Rusija je sustavno ostavljala hrpu prostora ispred druge stative. Matvej Safonov je odličan vratar koji jako dobro kontrolira duge lopte tako da je on branio prostor ispred prve stative. Obojica ruskih stopera su visoki i dobri u skoku, tako da oni relativno solidno brane sredinu. Međutim, rupa se otvarala iza leđa drugog stopera, između ruskog igrača s brojem 3 i igrača s brojem 4. Uostalom, autogol pada točno iz te pozicije. Lopta s lijevog krila leti preko Brune Petkovića i Marka Livaje koji se u petercu bore sa stoperima, pada iza leđa drugog stopera u zonu koju napada Kramarić i bek s daljnje strane gura loptu u vlastitu mrežu.
Tu dolazimo do poante. Je li Hrvatska imala sreće? Nije, jer je 29 puta došla s loptom u suparnički kazneni prostor. Na suparničku polovicu je uspješno prenijela 76 posto posjeda lopte, ali to je više stvar ruske pasivnosti i kvalitete koju imaju Modrić i Brozović u prvoj i drugoj fazi posjeda lopte. Međutim, Rusi su branili kazneni prostor cijelom momčadi, a tu je Hrvatska uvodila loptu u svakom petom napadu.
Ovo bi trebao biti standard
I to je zapravo to. Ako po suparničkom golu pukneš jednom, teško da ćeš pobijediti. Isto tako, ako loptu u suparnički kazneni prostor dovedeš 30-ak puta, gol će pasti —pa makar pao sam od sebe jer ga suparnički bek ugura u mrežu. Ne radi se tu o sreći nego o broju pokušaja i konstantnom pritisku, a njega je Hrvatska držala tijekom cijele utakmice.
“Branili smo se, jučer smo govorili da će se igrati koliko ti protivnik dopusti”, izjavio je nakon utakmice Karpin. “Nama Hrvatska nije puno toga dopustila i sada moramo proanalizirati zbog čega se to dogodilo. Nismo se uspjeli sastati s loptom. Kod igrača je jednostavno nedostajalo više odgovornosti, nitko nije preuzimao odgovornost i tražio igru. S druge strane Hrvatska je radila luđački presing.”
Presing je možda prejaka riječ s obzirom na to da Rusija nije ni pokušala pretjerano graditi napade kroz posjed lopte jer se držala nule koju je zacrtala kao cilj, ali Hrvatska je sjajno kontrolirala sve odbijene lopte. Dalićeva je momčad imala odličnu strukturu kojom je uzimala sve ‘ničije’ lopte jer je naprosto bila bliže njima; a kada kontroliraš druge lopte, to ti omogućava da produžavaš napade i stavljaš dodatni pritisak na suparnika.
Vrlo lako se moglo dogoditi da Hrvatska ne zabije gol i da ode u dodatne kvalifikacije. Ali to ne bi promijenilo činjenicu da je odigrala dobru utakmicu. Hrvatska je potpuno kontrolirala teren, držala je kvalitetan posjed lopte, njena igra je u svakom trenutku imala i glavu i rep. Postojala je jasna ideja gdje se i kako traži prostor, pa čak i mehanizam kroz koji se ostvaruje višak. Riječ je o reprezentacijama, za nešto taktički puno naprednije nema vremena ni manevarskog prostora, ali ovo bi trebao biti standard i na ništa ispod njega ne bi trebali pristajati jer Hrvatska može.
To je protiv Rusije još jednom dokazala i zasluženo ide na Svjetsko prvenstvo.
