Dalićev problem je bio strateški. Hrvatska nije ni došla do dijela kako, jer nije definirala što želi od utakmice.

“Nećemo se doći samo braniti“, najavio je izbornik prije utakmice s Engleskom. “Pokušat ćemo napasti i napraviti dobar rezultat. Mi moramo biti kompaktni i agresivni, borbeni i pokušati primijeniti svoj stil igre. Start je jako bitan, svi hoće napraviti dobar rezultat u početku, da nam da novo samopouzdanje za nastavak.”

Englezi su znali su što žele i kako to žele, a svoj plan su i ispunili. Hrvatska nije znala

Realno, nije bilo za očekivati da Hrvatska napadne Englesku i da dominira utakmicom na Wembleyju. Jasno je da će izbornik izjaviti nešto takvo jer to i jest njegov posao. Čovjek sjedi na klupi svjetskog doprvaka koji je do svog srebra došao upravo protiv Engleske i mora zadržati takav gard, što znači da se ne može postaviti kao autsajder i da izjavu treba promatrati kao dio standardnog folklora na ovakvim utakmicama. Problem je u tome što Hrvatska niti je zapravo napala niti se do kraja branila. Dalić se odlučio za neku vrstu kompromisa i eksperimenta, pa je u početnu postavu stavio Matea Kovačića kao dodatnog veznog, dok je napad posložio tako što je Antu Rebića gurnuo u vrh napada, dok je Andrej Kramarić svoje mjesto u sastavu našao na desnom krilu.

Dalić je postavljanje Rebića u napad objasnio traženjem dubine koju mu Bruno Petković ne može dati. Planirao je koristiti Rebića da tako da napada prostor utrčavajući iza engleske zadnje linije i razvlači stopere po dubini, a Rebić je to ponekad radio u Eintrachtu i u Milanu gdje je to izgledalo jako dobro. Problem je samo u tome što je takvim situacijama bio drugi napadač koji je uz sebe imao Zlatana Ibrahimovića i Sébastiena Hallera, igrače koji su okupirali stopere igrom leđima i njemu omogućavali utrčavanja, dok je u ovoj utakmici bio usamljen u napadu. Za Kramarića na desnom krilu nismo dobili nikakvo objašnjenje i teško ga je pronaći, osim u tome da je Kramarić zabio 20 golova u Bundesligi pa mu je potrebno naći mjesto u momčadi, makar na poziciji koja nije njegova.

Teorija protiv prakse

Ako je izbacivanje Petkovića te guranje Rebića u špic i Kramarića na krilo bio eksperiment, onda je ostavljanje Nikole Vlašića na klupi kompromis.

Vlašić je svoje mjesto u početnoj postavi izgubio na račun Kovačića jer je Dalić više puta ponovio kako mu Kovačić omogućava veći stupanj obrambene stabilnosti. U praksi to ne znači da je Kovačić obrambeno individualno bolji od Vlašića — iako je i to istina — jer u fazi obrane ne igraju na istoj poziciji, nego da Dalić može izvesti rotaciju koju je radio i u Rusiji u 4-3-3 s Ivanom Rakitićem kao trećim veznim. U teoriji to ima smisla.

Poanta uvođenja Kovačića umjesto Vlašića bila je omogućiti da Hrvatska u fazi obrane prelazi iz formacije 4-3-3 u 4-4-2. Marcelo Brozović bi se pomaknuo prema desnoj strani, Kovačić bi zauzeo mjesto zadnjeg veznog, a Kramarić i Ivan Perišić bi se povukli kako bi tvorili drugu liniju od četiri igrača. Sve to je omogućavalo da Luka Modrić izlazi prema naprijed i da bude pozicioniran uz Rebića.

Dalićeva namjera s ovakvom rotacijom nije bila da poštedi Modrića obrambenih zadataka i da ga odmori, nego upravo suprotno. Modrić je trebao predvoditi presing onako kako je to radio u Rusiji. Kovačić je dobio zadatak da ispuni Rakitićevu ulogu u korekciji veznog reda i da se spušta u par s Brozovićem, a Rebić je trebao kopirati energiju i disciplinu koju je donosio Mario Mandžukić.

U svemu tome Modrić je mozak momčadi. On s ove pozicije čita situaciju i svojim kretanjem određuje kad se ulazi u visoki pritisak na suparnika, a kad se spušta u zonu; određuje okidače presinga i pazi da momčad iza njega ne izgubi kompaktnost.

Ideja koja u teoriji ima smisla nije bila uspješna u praksi jer je Engleska imala jako dobru strukturu u otvaranju napada i bilo je vrlo teško pritisnuti stopere.

Gareth Southgate se i sam odlučio za eksperiment. Umjesto pravog lijevog beka — a imao je na popisu Lukea Shawa i Bena Chilwella koji su u formi i koji u svojim klubovima igraju standardno — na lijevu stranu je postavio Kierana Trippiera koji je dešnjak.

Jedna od izravnih koristi dešnjaka na lijevom beku je ta što je Trippier bez velikih problema mogao loptu proslijediti prema sredini. Engleska je napade otvarala preko Tyronea Mingsa, a u neposrednu blizu su se spuštali još i Mason Mount i Declan Rice. S njima četvoricom Southgate je imao dobru kontrolu utakmice jer su bez problema stvarali višak protiv Modrića i Kramarića.

Engleska u suštini nije odigrala posebno dobru utakmicu. Sve što je sistemski imala u igri bio je upravo ovaj element izlaska. S rombom nisko uz samu aut liniju kontrolirali su situaciju na terenu. Ako bi se presingu pridružio Rebić, Engleska je bez problema okretala stranu preko Johna Stonesa, a ako bi u pritisak iskočio netko od naših veznih, takvu reakciju bi trebala pratiti naša obrana podizanjem jer se u prazan prostor spuštao Harry Kane, što su Englezi onda koristili prebacujući našu obranu dugim loptama i hvatajući ih na krivoj nozi na utrčavanjima iz drugog plana.

Hrvatska i dalje ovisi o sebi

Međutim, to je bilo dovoljno. Southgate uopće nije riskirao. Engleska je u kvalifikacijama za Europsko prvenstva bila reprezentacija s najviše driblinga; u prosjeku je imala 14,86 uspješnih driblinga po utakmici, a na Wembleyju jučer samo šest. Isto tako, Hrvatska je imala samo tri presječene lopte, jer svaki put kada Englezi nisu imali sigurno dodavanje od Trippiera prema sredini terena ili opciju za prebacivanje obrane kroz traženje dubine na Raheema Sterlinga i Phila Fodena, odlučivali su se za okomito dodavanje uz samu aut liniju, gdje je teško presjeći loptu i gdje je ishod akcije obično ubacivanje sa strane. Nisu ni pokušavali igrati između linija. Mount je bio nisko, Foden i Sterling su stajali uz samu aut liniju i tek je Kane ponekad pratio podizanje hrvatskih veznjaka kako bi ušao u prazan prostor između linija.

Ali usprkos Southgateovu ziheraškom pristupu, Engleska je točno znala što želi. Znala je da će forsirati dodavanja uz aut liniju s kojima će teško ostvariti progresiju kako ne bi Hrvatskoj omogućila presijecanje dodavanja i kontrolu drugih lopti s kojima bi mogla napasti iz kontre. Znali su Englezi da će biti opasno kad god prebace loptu na desno krilo ili desni halfspace i, bez obzira na to što se to dogodilo samo četiri puta na utakmici, iz toga su pogodili vratnicu i zabili gol. Znali su što žele i kako to žele napraviti, a svoj plan su i ispunili, bez obzira na to što sve to nije izgledalo pretjerano atraktivno.

Hrvatska nije znala i tu se sada opet vraćamo na strategiju, jer Daliću je veći problem bio što nego kako.

Ako je stavio Brozovića, Kovačića i Modrića, onda bi logično bilo pokušati zadržati loptu i igrati na posjed, a plan napada je bio čim prije doći na Šimu Vrsaljka, kojem je Kramarić oslobađao prostor svojim ulaskom u sredinu. Taktički to nije loše izvedeno jer Vrsaljko je primao loptu i uputio je sedam centaršutova, ali cijela stvar strateški nema smisla jer u sredini terena imamo 185 centimetara visokog Rebića kojemu igra glavom nikad nije bila najjača strana, a treba skakati protiv 10 centimetara višeg Mingsa, dok je vezna linija daleko da pokupi eventualnu odbijenu loptu kada Mings dobije zračni duel.

Ako je Dalić u fazi obrane htio Modrićevim iskakanjima i Rebićevom energijom pritiskati Englesku, onda nema logike da Kramarić igra na krilu jer on se ne uklapa u takav stil i nije netko tko će agresivno iskakati prema suparnicima te ulaziti u duele. Još manje smisla ima ostaviti Mislava Oršića na tribinama kada su potrebne upravo tranzicijska igra i obrambena disciplina.

Dobra je stvar što Hrvatska ovim nije izgubila ništa posebno. Gol razlika je dobra i to će biti važno u slučaju eventualnih bodovnih izjednačenja, ali u nastavku turnira Hrvatska ovisi sama o sebi i svojoj igri. Bilo bi dobro da i igra svoju igru jer koliko god imala taktičkih problema u 4-2-3-1 s klasičnim napadačem i klasičnom desetkom, tako barem postoje jasni okviri onoga što se radi u kojoj fazi igre, a onda možemo raspravljati o tome kako. Protiv Engleske do te rasprave nismo ni došli.