Istina da su Popović i Kus zapravo combo-bekovi, koji su se bolje osjećali u ulozi šutera, ali to je zapravo bilo idealno za tadašnje izbornike jer je kadar bio oskudan na pozicijama 2 do 4. Tako su bile česte postave s trojicom playeva istovremeno na parketu koji su se miijenjali u postavljanju napada, što je suparnicima uvelike otežavalo čitanje igre. Međutim, to je ipak predstavljalo krpanje na pozicijama 2 i 3, stoga je limit te generacije bilo četvrtfinale Igara u Pekingu 2008. Jednostavno, nisu imali dovoljno poena u rukama za ozbiljniji napad na medalju.

Godine su prolazile, a struktura reprezentacije brzo se mijenjala – Hrvatska je postupno dobivala sve širi izbor ondje gdje je bila najtanja. Priključivali su se Bojan Bogdanović, Krunoslav Simon, Mario Hezonja, Luka Babić… Uz nešto starije Damjana Rudeža i Marka Tomasa, to je posljednjih godina bila zaista dobra jezgra za popuniti dvicu i tricu. Osim toga, i krilni centri su počeli klijati na sve strane.

Kako to obično bude, riješiš se jednog problema, odmah stvori se drugi. Hrvatska je na poziciji razigravača ostala na onom što je imala prije 10 godina. Nakon Ukića nije proizveden niti jedan plej koji je uspio doseći euroligašku razinu, a jedini koji bi ponekad našao svoje mjesto u rosteru bio je Rok Stipčević. Njega su zvali razni izbornici, počevši s Josipom Vrankovićem još 2010. Međutim, nijedan mu nije vjerovao, zato je njegov doprinos na velikim turnirima bio gotovo zanemariv.

Izvlačenje iz naftalina

Hrvatska je živjela produžujući rok trajanja Ukiću i Popoviću; guranjem lopte u ruke Babiću i Simonu, a neko se vrijeme išlo nepopularnim putem naturaliziranja Amerikanaca. Tako su Baltimorac Dontaye Draper i žitelj Louisiane Oliver Lafayette obukli crveno-bijeli dres te postali simbol potpune besperspektivnosti i lutanja u potrazi za razigravačem.

Kakva je situacija danas, u predvečerje krucijalnih utakmica s Italijom i Rumunjskom? Što se godinama sijalo, sada se žanje. A nije se sijalo ništa.

Pristalica sam teze da se igrači za seniorsku reprezentaciju mogu stvoriti samo kaljenjem u vatri, odnosno ako im se da neka uloga na ozbiljnom natjecanju poput Eurobasketa. Dakako, to je puno lakše učiniti kada se pojavi neki tip poput Hezonje i s 18 godina utrpa 20 poena za Barcelonu. Tada je puno lakše odmah ga ubaciti u momčad sa senatorima i par godina trpjeti njegove dječje bolesti.

No, ako bi netko bljesnuo u Zadru ili Ciboni te potom ostvario transfer u neki inozemni klub osrednje reputacije, to ne bi bilo jamstvo da će se razviti u klasnog igrača, stoga je niz takvih slučajeva bio naprosto ignoriran. Ganjanje rezultata bilo je u prvom planu, nije bilo mjesta za razvijanje manje perspektivnih igrača, onih koji nisu mogli smjesta pomoći.

Ponekad se čini da hrvatski playevi imaju samo jedan zadatak – ne napraviti sranje

Da je velik rezultat zaista i ostvaren, ta bi se strategija još i mogla opravdati. Ovako su godine zanemarivanja došle na naplatu. Tek se prošlog ljeta ozbiljnije pristupilo tom problemu. Aco Petrović okupio je B selekciju reprezentacije i poveo je na turnir Borislava Stankovića u Kinu. Tada je u prvi plan iskočio Dominik Mavra, bio jedan od najboljih igrača. Ali to mu nije pomoglo da zavrijedi put na Eurobasket; iz naftalina je izvučen Marko Popović. Da je Mavra prošao školu u Rumunjskoj, Hrvatska bi vjerojatno svejedno prošla uvodnu skupinu, sve da je on bio užasan. Onda zasigurno ne bi bio toliko užasan u okršajima s mnogo slabijom konkurencijom u kvalifikacijama koje su uslijedile. Izbornik Ivica Skelin dao mu je mjesto startera, a on je odigrao poput kadeta.

Neupućenom promatraču moglo se činiti da je riječ o čovjeku zalutalom na tu, ne baš visoku razinu natjecanja, ali zapravo se radi o praktički jedinom hrvatskom mladom razigravaču koji se u posljednje vrijeme uspio probiti u inozemstvo (izuzev Tonija Prostrana, koji nikako da se otarasi švedske lige jednom zasvagda) i tamo igrati dobro u kontinuitetu. Mavra je reputaciju stekao u Makedoniji (ABA-ligaši Karpoš Sokoli i MZT Skopje), nakratko bio u španjolskom Joventutu, a ovu sezonu završio je u Lietkabelisu, polufinalistu litavskog prvenstva. Ipak, nije uspio prenijeti igre iz kluba u nacionalni dres, zato je njegovo ime isparilo sa šireg popisa novog izbornika Dražena Anzulovića. Skelin se još bio uzdao u Tonija Katića, koji je odigrao šest euroligaških utakmica za Cedevitu, ali u statusu trećeg pleja. Uglavnom je bio u ulozi promatrača, pa se logično nije pokazao sposobnim držati uzde reprezentacije.

Još jednom ispočetka

Obojicu je zasjenio 19-godišnji Osječanin Karlo Uljarević. On je u Zadru hrabro potegao protiv Rumunjske i Nizozemske, pogodio neke bitne šutove i postao apsolutni hit. Upozorio sam tad da dečko nije napravio ništa posebno, već hladno odigrao u okviru svojih mogućnosti za razliku od ostatka ekipe koji je bio u paničnom grču.

Ostatak njegove sezone u Ciboni pokazao je brojne nedostatke u igri, posebice u reketu, a na čast mu ne ide ni dojam prilične nezainteresiranosti zbog koje mu je Ante Nazor sve više kresao minutažu kako je sezona odmicala. Anzulović ga je na račun starog bljeska pozvao na pripreme u Sveti Martin, ali vrlo brzo je poslan u U20 selekciju. Tim činom je Hrvatska još jednom krenula ispočetka.

Zula je u momčadi ostavio Uljarevićeva vršnjaka Matu Kalajžića. Splitov košarkaš ima dojmljive fizičke predispozicije, ali šuterski se činio potpuno neopasnim (23,8 posto za tri u Dvaba ligi). Međutim, u završnici sezone pokazao je veliki napredak u tom segmentu, uzimao sa samopouzdanjem šutove s distance i poludistance, čak ih i sam sebi kreirao. Izbornik je to prepoznao i odlučio mu dati šansu.

Ali kakva će to biti šansa? Sudeći po pripremnom ogledu s Bosnom i Hercegovinom, nikakva. Jer kada u pripremnoj utakmici dobiješ pet minuta igre, u službenoj obično ne dobiješ ništa. Anzulović je najveću minutažu na utakmici dao Stipčeviću, koji je, eto, konačno došao na svoje u 33. godini života.

Zapravo se ova pozicija ponovo ignorira – Stipčević je za 33 minute igre šutnuo tek dvaput i ubilježio dva asista. Lopta je većinom bila u rukama Šarića i Bogdanovića, koji su podijelili po osam asistencija. To zvuči lijepo, ali što kada NBA igrači opet budu spriječeni nastupiti? Tko će preuzeti kreaciju, voditi momčad da joj igra sliči na nešto?

Čak i u ovakvim trenucima, opet se ide već utabanom stazom, mada se zna da vodi u krivom smjeru. Stipčević je bez dvojbe trenutno najkvalitetniji hrvatski razigravač, ali je zagazio u veteranske godine i raubanje njega u ogromnoj minutaži neće donijeti previše dobroga za bližu ni dalju budućnost.

Dokad ovako?

Pozicija razigravača ključna je za igru momčadi. Ako tu nešto ne štima, napadi automatski ne mogu izgledati toliko tečno, a dosta pati i ritam zbog prevelikog oslanjanja na individualne kvalitete najboljih pojedinaca. Zato smo posljednjih godina stalno gledali Hrvatsku u nekonstantnim izdanjima. Koliko su bitni razigravači najbolje se vidi po rezultatima reprezentacija Španjolske, Srbije, a lani i Slovenije.

Ponekad se čini da hrvatski razigravači imaju samo jedan zadatak – ne napraviti neko sranje. Ne biti rupe u obrani, prevesti loptu do suparničke polovice pa je udijeliti nekom tko će znati što napraviti s njom. Oni su postali nužno zlo u momčadi. Toni Kukoč (član Stručnog savjeta HKS-a) na tu je temu izjavio da velikog problema nema jer “igrač od 210 cm može igrati razigravača, dok igrač od 180 cm ne može igrati centra”.

Krajnje je vrijeme da se nakon temeljite analize napravi izbor i čvrsto stane iza njega, da to bude projekt za budućnost, barem za sljedećih par godina. Ali jedan igrač, maksimalno dvojica. Inače se na ovaj način može dovijeka – ako sada Kalajžić razočara, i njemu će se ubilježiti ‘X’ kraj imena i za dva mjeseca hajmo dalje. Tko je sljedeći? Lovre Bašić, Paolo Marinelli, Goran Filipović? Kandidata je napretek, a vizije ni za lijek.