Sve što se trebalo saznati o aktualnoj Arsenalovoj sezoni moglo se doznati u posljednje dvije utakmice, kada je momčad u samo tjedan dana dvaput igrala protiv Manchester Cityja, budućeg engleskog prvaka. City je ove sezone doista ekipa koja ima realne šanse postaviti različite rekorde u Premier ligi i nitko ne spori kako igra najbolji nogomet na Otoku. Zapravo, uvjerljivo najbolji.
Neovisno o tome, izgubiti dvaput vrlo glatko rezultatom 3:0 ne bi se dogodilo niti puno slabijim ekipama, a pogotovo ne onima koje su zapravo ista platežna liga, poput Liverpoola ili Chelseaja. U obje su se utakmice jasno razotkrile razlike dviju zapravo oprečnih momčadi. Među njima postoji vrlo jasna razlika; jasne i nejasne ideje, precizne i aljkave provedbe, koncentrirane i rastresene momčadi. Možda i najveća je razlika između ekipe koja vjeruje u sebe, trenera i klub i one koja to više nema.
A poluprazne tribine pokazale su kako igrači nisu jedini koji više ne vjeruju. U ovom trenutku, krilatica ‘In Arsene We Trust‘ doista je mrtva. A to je vjerojatno i najveći Wengerov poraz. Kada je njegova momčad trebala biti najbolja, kada je trebala pokazati da se može suprotstaviti nogometnom Golijatu, ostala je manja od makova zrna. I Arsène Wenger je toga potpuno svjestan, što je i sam rekao nakon utakmice:
„Oni su bili prepuni, a nama je nedostajalo samopouzdanja. Znao sam da bi se to moglo dogoditi nakon što smo izgubili protiv njih prošle nedjelje. Osim toga, u par navrata napravili smo nekoliko pogrešaka u obrani, a oni su vrhunska momčad koja je to iskoristila.“
Kako je došlo do toga?
Ta dva susreta samo su jedna od posljednjih stranica knjige koja se već dugo piše. Arsenal je postao klub u limbu, zacementiran na šestom mjestu, s velikom zaostatkom za ‘velikim dečkima’ engleskog nogometa te ostatkom suite koja je ipak kvalitetom puno ispod. Na mjestu koje ni po čemu ne zadovoljava ambicije uprave, ali ni one Wengerove. Postoji šansa da se spasi sezona (slično kao United u prošloj) osvajanjem Europske lige, ali ni taj se poduhvat u ovom trenutku ne čini vrlo vjerojatnim. Za razliku od Uniteda prošle sezone, samopouzdanje je sada na najnižim razinama. A sljedeći je na redu AC Milan, preporođen pod vodstvom Gennara Gattusa.
U Premier ligi su Topnici primili čak 39 golova, sedam više od Liverpoola i čak 14 više od Chelseaja, klubova s kojima bi se trebali boriti za jedno od mjesta koje vodi u Ligu prvaka. Obrambene nedorečenosti i nasjedanje na prilično jeftine trikove (Gol Sergija Agüera u Carabao Cupu ogledni je primjer) nisu stvar individualne kvalitete centralnih braniča. One su samo najveći simptom maligne bolesti koja je nagrizla gotovo pa kompletno tkivo ovoga kluba. Bolesti koja se mogla nazrijeti i puno ranije.
Sve je vodilo u tom smjeru.
Prije nekog vremena pisao sam da je Wenger „Dead Man Walking“ (preporučam pročitati za dodatno razumijevanje i ovog teksta). Teza je da je Alex Ferguson napravio prijelaz kojim je osigurao svoju besmrtnost te se pokazao možda i najvećim trenerom svih vremena. Wenger taj prijelaz, tu pobjedu protiv samog sebe, nije mogao napraviti. Ostao je tvrdoglav kada je trebao biti fleksibilan. Kako vrijeme ide dalje, odaje dojam čovjeka koji vjeruje kako se sve urotilo protiv njega; novinari, suci, a vjerojatno i zla kob koja ga prati uz nevjerojatnu količinu nesreće.
Iako je doista Arsenal ove sezone u nekoliko utakmica doista imao nesreću, Wenger više isprika nema. Iako uvijek ostaje dosljedan te ponavlja kako ne razmišlja o odlasku s klupe jer poštuje ugovor koji traje do kraja sljedeće sezone, vjerojatno je i njemu jasno da odrađuje posljednje utakmice na klupi Arsenala. Međutim, lošije igre i neuspjeh ove sezone puno je manji problem za njegovu ostavštinu od onoga što je doista izgubio – samoga sebe.
Gubitak identiteta
Svaki trener top šest ekipa Premier lige ima neki svoj potpis, svoj identitet koji se stopio s identitetom same momčadi, pa onda i kluba. Nitko osim Fergusona niti taj identitet spojio s klubom više nego što je to učinio Arsène Wenger. Međutim, tog identiteta više nema.
Wenger nikad nije bio taktički genij, veliki inovator poput Pepa Guardiole pa inzistirao na jednom – onom ispravnom – načinu na koji treba igrati nogomet. Wenger je oduvijek bio filozof i učitelj. Vjerovao je u određenu ideju nogometa, ali bio i puno fleksibilniji od baš samog Guardiole (pa i od Jürgena Kloppa). U jednoj je stvari ipak bio savršen – znao je svoje igrače dovesti do optimuma njihovih sposobnosti. Malo je tko bolje razvijao sirovi talent te ga koristio u funkciji kolektiva.
Arsenal je bio nogometna dekadencija. S Wengerom je postao avangarda. Tuchel može biti onaj koji ponovo donosi taj osjećaj
Takva filozofija kluba i igre značila je da nema naglih odluka. Wenger je u mnoge igrače vjerovao puno duže nego javnost, mnogima je dao možda i koju priliku previše, ali postajali su filozofija i plan. U ovom Arsenalu toga više nema.
Svima je to, a vjerojatno tako i igračima, postalo jasno ove sezone u jeku kriza s ugovorima Alexisa Sancheza i Mesuta Özila. Nekoć, kao što je bio slučaj s Robinom van Persijem, Wenger bi prodao igrača prije početka sezone jer je znao kako ne može dozvoliti da ugovorna trakavica postane fokus svlačionice i medija. Ovaj put se kockao sa situacijom oko Sancheza i Ozila potpuno izvan svog karaktera.
Razlog, zapravo, može biti samo jedan: panika.
I prije sezone je bio svjestan kako je ovo možda i posljednja prilika koju će dobiti neovisno od toga što je ugovor potpisao na dvije godine. Nadao se da može situaciju okrenuti u svoju korist te na račun tih problema homogenizirati momčad. Ništa se od toga nije dogodilo, a momčad se pogubila. Sanchez je otišao, a Wenger je, ponovo potpuno izvan svoga karaktera i zapravo onoga što Arsenal predstavlja, tijekom zimskog prijelaznog roka doveo dvojicu igrača kao vatrogasno rješenje. Došli su Henrih Mhitarjan i Pierre-Emerick Aubameyang, ali vrlo brzo je postalo očito kako za ovu momčad nema instant-pomoći. Jer to više nije Arsenal.
A prava pomoć može doći samo na ljeto.
Tko umjesto Wengera?
Kao u naslovu onoga teksta, Wenger sada doista i jest trenerski mrtvac koji hoda. Jedan od onih ljudi kojima su dani – dakako, simbolički – odbrojani, a jedino što im ostaje je nijekanje realnosti. Velika šteta, jer Wenger ni po čemu nije zaslužio da ga se takvog i zapamti. Jednostavno je previše toga dao. Kako Arsenalu, tako i nogometu.
Ali Arsenal sada mora dalje. Na ljeto će gotovo sigurno i krenuti dalje.
Gledajući britanske kladionice, četvorica ili petorica trenera spominju se kao mogući nasljednici: Joachim Löw, Thomas Tuchel, Carlo Ancelotti i Luis Enrique. Svaki do njih donosi svoju trenersku filozofiju, vlastiti credo, tako da nije samo do izbora novog trenera, nego potencijalno i do izbora novog kursa samog kluba. Moguć je i kompletan rebranding.
Međutim, ono što Stan Kroenke i uprava moraju vidjeti je svo ono zdravo tkivo koje i dalje zapravo postoji. Klub koji je godinama bio sinonim za lijep nogomet i razvoj igrača. Klub u koji su igrači vrlo rado dolazili – kako zbog stila igre, tako i zbog odnosa prema njima. Taj dio Wengerove filozofije, njegove ostavštine, zapravo ne smije biti izgubljen.
Trener koji je dostupan i koji to donosi je Thomas Tuchel.
Kao i Wenger svojevremeno, Tuchel nije bio veliki igrač, a dugo je bio i potpuno anoniman kao trener. Mnogi u njega nisu vjerovali kada je s Mainzove stigao na BVB-ovu klupu, a mnogi ga nisu voljeli niti kada je na toj klupi sjedio. Nije dopadljiv lik poput Kloppa, nije otvoren i srdačan, ali trenutačno je čovjek koji svojim nogometnim idejama i radnom etikom potpuno odgovara klubu kakav je Arsenal.
Naviknut je raditi uz sportskog direktora i dijeliti odgovornost. Time bi se i ta transformacija mogla obaviti, a prijeko je potrebna. Dolazi iz trenutačnog centra svjetskog nogometnog znanja, što su prošlih godina u svim uzrastima pokazale njemačke nogometne selekcije. Arsenal, kada su mu početkom 1990-ih vikali „Boring, boring Arsenal…“ bio je nogometna dekadencija. S Wengerom je postao avangarda. Tuchel može biti onaj koji ponovo donosi taj osjećaj.
S Borussiom je Tuchel razvio različiti sklop talenata igrača kakvi su Julian Weigl, Ousmane Dembele i Christian Pulisic. Pronalazio je nova taktička rješenja i pozicije za Łukasza Piszczeka, Mhitarjana i Raphaëla Guerreira. Kada je ovog ljeta otišao zbog svađe s Hans-Joachimom Watzkeom, sam je Dembele rekao da je to bio presudni trenutak u kojem se odlučio za odlazak iz kluba. Da je Tuchel ostao, vjerojatno niti on ne bi inzistirao na odlasku u Barcelonu.
Tuchel ima sve ono što je imao i Wenger kada je dolazio. Nije, doduše jedini. Podjednako bi dobar izbor bio i Julian Nagelsmann ili bilo koji trener koji sa sobom može donijeti inovativnost u skladu s Arsenalovom filozofijom.
Arsenalu sada ne treba najveći šminker među trenerima kakav je Carlo Ancelotti. Ne trebaju mu niti treneri koji su navikli puniti naslovnice, poput Löwa ili Enriquea. Za njih su puno prije klubovi poput Real Madrida ili Chelseaja. Arsenalu treba netko tko će biti Wenger poslije Wengera. Netko tko će vratiti avangardu, a zadržati filozofiju. I zato – i nakon Wengera, Wenger!
