Meč između Đokovića i Kyrgiosa na Grand Slamu željno sam iščekivao već nekoliko godina. Onaj valjda pokvareni dio mene koji ne simpatizira Noleta molio je i kumio da jednom i on, a ne samo Nadal, u ranijoj fazi turnira naleti na minu zvanu Kyrgios. Iako je Australac, kao što smo već u najavi turnira pisali, u neku ruku i precijenjen igrač.

Ako ćemo realno, da ovogodišnji Wimbledon nije postao zapravo krnji turnir lišen kvalitete kakvu zaslužuje, vjerojatnost da ćemo Kyrgiosa gledali u finalu ne bi baš bila velika, bez obzira na formu koju je iskazivao uoči turnira. U karijeri je prije Wimbledona upisao svega dva četvrtfinala na Grand Slamovima, a protiv top 10 igrača na GS-ovima je imao dvije pobjede i 14 poraza; uračunamo li mečeve na tri dobivena seta iz Davis Cupa protiv igrača koji su u tom trenutku bili top 10, pričamo o 16 poraza. Potencijalno najteži suparnici u njegovu dijelu ždrijeba bili su Matteo Berrettini i Nadal, pa i Roberto Bautista Agut; igrači koje, valjda će svatko reći, Kyrgios može dobiti, ali se to u praksi baš i nije događalo.

Đoković je tako došao do svojeg 21. Grand Slama. Kao što je Kyrgios dobro primijetio nakon meča, čini se kao da nije učinio ništa nevjerojatno

“On je igrač za velike mečeve”, rekao je i Đoković prije finala te samo potpirio taj mit. “Pogledate li njegovu karijeru, najbolji tenis je igrao uvijek protiv najboljih igrača. Zato ga svi poštujemo, zato što znamo što može proizvesti.”

Naravno, nije da ta teza nema nikakvu težinu. Stvarno znamo što Kyrgios može proizvesti, a u mečevima na dva dobivena seta je uistinu i briljirao protiv top 10 igrača; voli veliku pozornicu i takve mečeve i često je iz njih izlazio kao pobjednik. U karijeri je na dva dobivena protiv top 10 na omjeru od 22 pobjede i 19 poraza, što će reći da od aktivnih igrača bolji omjer imaju samo članovi nekadašnje Velike četvorke te Daniil Medvjedev. Međutim, mečevi na tri dobivena su druga priča; Kyrgios je u takvima prije ovog turnira zadnju pobjedu upisao 2015., upravo na Wimbledonu protiv Miloša Raonića, a 2014. kao golobradi klinac i potpuni autsajder svladao je na istom mjestu Nadala. Sada je u trećem kolu izbacio je i Stefanosa Tsitsipasa, ali teško je reći da Grk, zbog svog očajnog reterna na travi, spada u top 10 materijal na ovoj podlozi.

Ono što se radi kad igrate protiv Đokovića

Glavni problem je u konačnici taj što Kyrgios nije stvorio naviku pobjeđivanja u tim velikim mečevima; zbog svog ležernog pristupa tenisu koji se može razumjeti nije stvorio odgovarajući mentalitet za te mečeve i, ako hoćete, nije ih naučio dobivati. Nije naučio držati fokus u obično iznimno iscrpljujućim mečevima koje gotovo u pravilu odlučuju detalji ili nijanse, a bogami se nije naučio nositi ni s pritiskom koji je u Grand Slam mečevima realno veći nego u onima na dva dobivena.

Sve su to razlozi zašto je u tim dvobojima često bio blizu, ali bi na kraju bio poražen.

Protiv Dominica Thiema je na Australian Openu prošle godine vodio 2-0 u setovima, samo da bi pri kraju petog seta na jednom bitnom poenu na mreži išao igrati tweener umjesto čistog voleja. Često, dakle, nije mogao pronaći ni odgovarajuću ravnotežu između potrebe za atraktivnošću i potrebe da se ostane u fokusu. Naravno, nije loše odigrati underhand ili tweener i poigravati se s umom suparnika ili zapaliti publiku na račun toga, ali tanka je granica između genijalnosti i budalaštine.

Također, ta potreba za atraktivnošću često je onda i svojevrsni bijeg od suočavanja s pritiskom, a Kyrgios je upravo i na tom testu padao; koliko god djelovao pun samopouzdanja, istina je takva da je pucao u ključnim trenucima i zbog toga gubio mečeve. I puno je njih bilo jako slično; tu je negdje, opasan je, možda bi mogao zakomplicirati stvari, ali onda se to ipak ne dogodi. Bilo je tako i protiv Thiema, i protiv Medvjedeva na ovogodišnjem Australian Openu, bilo je tako i protiv Nadala na istom mjestu 2020., kao i protiv istog igrača na Wimbledonu prije tri godine (čak je u tim mečevima i rezultat bio identičan).

Bilo je tako i jučer protiv Đokovića.

Kyrgios je u prvom setu pokazao svu raskoš svog talenta te to zašto može biti prokleto zajeban igrač. Jer kad naspram sebe imate igrača koji vas ubija neobranjivim servisima, a usto je u stanju i miksati igru kao rijetko tko drugi na Touru, onda imate prokleto zajebanog suparnika. Koji k tome djeluje i kao da mu se živo fućka za rezultat. Kyrgios je u tom prvom setu dominirao i u dužim izmjenama koje su, dugoročno gledano, obrazac igre koji mu neće odgovarati; od prvih 10 poena s devet i više izmjena uzeo je njih sedam.

Radio je ono što se i radi kad igrate protiv Đokovića; nije ga htio previše rastrčavati, odnosno nastojao je više igrati duboko kroz središnjicu terena, dok mu je s bekend strane često slao polumrtvu loptu bez puno spina. Posebno je dobro koristio slice kojim je Noleta uvlačio u teren i bacao ga izvan ravnoteže; odigrao je i nekoliko servis-voleja, jedan underhand, povremeno je drugi servis bio kao i prvi, imao je nekoliko drop shotova, pa čak i jedan fake drop shot. Najvažnije, bio je iznimno fokusiran i miran.

Naravno, na takav rezultat utjecala je i nervoza koju je Đoković osjećao, a čije je ogledalo i dupla pogreška koju je napravio na break lopti, kad je nepotrebno išao po riskantni drugi servis, iako ga Kyrgios dotad nije nešto posebno stavljao pod pritisak na drugoj servi. Bilo je tako sve dok ta nervoza nije nestala, kad su stvari za Kyrgiosa postale teške. Jako teške.

Kyrgios skidao sve svece, Nole u zoni

Koliko teške sugerira i sljedeći podatak: Australac je drugi set otvorio na način da je pogodio 10 prvih servisa zaredom: šest u svojem prvom servis-gemu, a četiri u drugom. Međutim, Đoković ga je u tom drugom brejknuo te još jednom pokazao zašto se smatra najboljim reternerom svih vremena; nije stvar u tome da je samo stavljao reterne natrag u igru, iako je i to u ovom slučaju uspjeh, već su oni bili karakteristično duboki te Kyrgiosu nisu dali da rano preuzme inicijativu u poenu, a kamoli da ga prvim udarcem poslije serve završi.

Drugi ključni trenutak u tom setu dogodio se onda kad je Nole servirao za set, kad je spasio četiri break lopte, od čega tri vezane. Ne samo da je uzeo set, već je Kyrgios tada počeo biti nervozan i karakterisitčno puno pričati i žaliti se. Ovaj put koncentraciju mu je remetila izvjesna dama koja je navodno popila koju čašicu previše te postala preglasna…

Opet, niije problem da ponekad gubite živce i puno pričate, jer normalno je u ovakvim mečevima osjećati nervozu, ali opet je tanka granica između neke uobičajene nervoze i potpune autodestrukcije. Kyrgios je u tim trenucima koketirao s potonjim, ali se u svojim servis-gemovima čupao na servis, dok je na reternu postao potpuno bezopasan. Pukao je kad je servirao za ostanak u setu, s tim da je imao 40-0; i protiv valjda 98 od 100 igrača to bi bilo dovoljno, ali ne i protiv Noleta. Kyrgios je pomogao i tako što je na deuceu napravio duplu pogrešku, samo da bi se ubrzo našao kako sjedi na pauzi, gubi 2-1 u setovima te sada skida sve svece svojima u boksu…

Pozitivna stvar za njega u ovom meču je ta da je pokazao kako se ipak želi boriti (sa samim sobom); u sljedećem se setu potpuno smirio, ali problem je bio u tome što je Nole već odavno bio u zoni. Čovjek u ta zadnja dva seta nije ponudio niti jednu jedinu priliku za break i izgubio je svega 12 poena na servisu; po šest u svakom setu. Kyrgios se ipak doteglio do tie-breaka, u kojem su mu onda ponovno proradili živci. Odmah je napravio duplu na početku, a potom i nekoliko neforsiranih koje protiv Noleta dolaze kao posljedica baš toga što osjećate da trebate nešto više da biste osvojili poen; on sam pak u cijelom je meču napravio 17 neforsiranih…

Đoković je tako došao do svojeg 21. Grand Slama. Kao što je Kyrgios dobro primijetio nakon meča, čini se kao da nije učinio ništa nevjerojatno. Ovo je naprosto postalo već toliko uobičajeno da se možda i ne cijeni dovoljno. Da ipak i on sam osjeća pritisak, a osjeća ga apsolutno svatko u nekoj mjeri, pokazao je još jednom po koncu meča, kad je otpustio sve emocije i opet se rasplakao.

Naravno, od mene nećete dobiti jefitnu patetiku pa da sad krenemo pričati o tome koliko mu je bilo teško posljednjih mjeseci i slično, već je poanta upravo u tome da i on, eto, osjeća pritisak, odnosno da je i on samo čovjek. Jedini problem je u tome što su i s druge strane mreže ljudi. Od kojih velika većina jednostavno ne može pobijediti tog Đokovića.