Ide vrijeme, prođe rok…

Što je kvartet vodećih hrvatskih klubova napravio u prijelaznom roku, što nije, a što još uvijek stigne

Zadnja izmjena: 23. kolovoza 2017. Sanjin Strukic/PIXSELL

Pred početak HNL-sezone Telesport je objavio mini-serijal s analizama rostera četiriju najboljih domaćih klubova i pokušao predvidjeti kako bi se oni mogli zaokružiti u prijelaznom roku. Sada kad mercato ulazi u samu završnicu, vrijeme je da bacimo pogled na to što su sportski direktori učinili, a što propustili učiniti, iako još uvijek imaju vremena za to…

Pa krenimo redom.

Rijeka

Momčad Matjaža Keka bitno je oslabljena za sezonu u kojoj brani dvostruku krunu i u kojoj je mogla dohvatiti povijesni plasman među kontinentalnu elitu. Kadar je pretanak i za borbu na dva fronta koji prvaku predstoji.

U našoj predsezonskoj analizi predvidjeli smo odlazak šestorice igrača prve momčadi: Ante Kulušića i Romana Bezjaka koji su tad već bili ‘bivši’, te Josipa Eleza, Stefana Ristovskog, Filipa Bradarića i Franka Andrijaševića. Ristovski i Andrijašević su otišli, Elez i Bradarić ostali – premda, naravno, nije isključeno da i jedan od te dvojice odleprša s Rujevice do kraja prijelaznog roka.

Uz njih je na posudbu poslan vrijedni polivalentni igrač rotacije Dario Čanađija, kao i još nekoliko mlađih igrača koji bi teško dobili priliku, a raskinut je ugovor sa stoperom Aleksandrom Šofrancem. Premda smo pretpostavili i da će Marin Tomasov ostati u klubu nakon povratka s posudbe u Saudijsku Arabiju, to se nije dogodilo i nekadašnji najbolji Rijekin igrač završio je na novoj posudbi u kazahstanskoj Astani.

Od prinova se stoper Roberto Punčec, krilo/napadač Heber te povratnik s posudbe, krilni igrač Zoran Kvržić pokazuju kao vrijedni dodaci momčadi, dok smo od Damjana Đokovića, Tomislava Gomelta i Mateja Jelića vidjeli još premalo (ili, u Gomeltovu slučaju, ništa – budući da se ozlijedio smjesta po dolasku) da bismo donosili nekakve zaključke. No, radi se više o popunama nego o pravim pojačanjima.

Učinkom sportskog direktora Srećka Juričića i njegove ekipe nije riješen nijedan sistemski problem koji je Matjaž Kek dobio odlascima Ristovskog i Andrijaševića, ali ni onaj gorući koji je postojao od ranije – problem lijevog beka. U prethodnoj smo analizi naznačili da (računajući na transfer Ristovskog) treba dovesti oba beka za prvih 11. To nije učinjeno i sada imamo situaciju u kojoj je Marko Vešović prisiljen igrati na jednoj od te dvije pozicije – a ne na desnom krilu, gdje je (u koprodukciji s Ristovskim) pružao svoje najbolje igre. To možda samo po sebi i nije toliki problem, jer Vešović je solidan bek a Rijeka ima relativno širok izbor na krilnim pozicijama, ali posljedično znači to da drugu poziciju bočnog braniča pokrivaju ili Leonard Zuta ili Ivan Martić, a obojica su slabe karike i naprosto nisu na kvalitativnoj razini ostatka momčadi.

Potencijalno problematičan je i središnji dio obrane, jer otišla su dvojica stopera a došao jedan. Kadar od samo trojice središnjih braniča pretanak je za momčad koja će igrati u ritmu od dvije utakmice tjedno i mora računati da će biti kartona, ozljeda, potrebe za odmorom…

U veznom redu Rijeka je (zasad) uspjela zadržati Bradarića i to je svakako odlična vijest, jer nijedna ekipa – a pogotovo ona s uskom rotacijom, poput Kekove – ne bi mogla podnijeti odlazak čak trojice svojih najboljih igrača i nositelja igre. Međutim, pravo rješenje za ‘post-Frankovo’ doba još se ne nazire, a najproblematičniji dio ekipe je obrana – ako već ne i nekoga tko bi donekle mogao zamijeniti Andrijaševića, Rijeka bi svakako do kraja prijelaznog roka morala dovesti barem jednog beka i barem jednog dodatnog stopera.

Ligu prvaka je izgubila u ‘kancelarijama’ – može li sačuvati prvenstvo?

Dinamo

Kao idealni scenarij za izgradnju novog ‘nuklearnog’ Dinama u predsezonskoj smo analizi ponudili veliko provjetravanje svlačionice, odnosno odlazak 13-orice igrača i dolazak osam ciljanih pojačanja. Kao što smo i predvidjeli, u Maksimiru se nisu odlučili ni na što slično tako radikalnim rezovima, nego su posegnuli za prijelaznim i polovičnim rješenjima.

Ne bi to bio Dinamo da se i takvo umivanje postojećeg kadra nije odvijalo na neobičan i naprasan način.

Najprije se klub samo dan nakon objavljivanja naše analize (ne insinuiramo ništa…) iznenada razišao sa svojim vizionarskim sportskim direktorom Romeom Jozakom i na njegovo mjesto nakon nekog vremena vakuuma vratio Marijana Vlaka, da bi, u antologijskom potezu čak i za maksimirske standarde, dva dana prije početka prvenstva bio smijenjen trener Ivajlo Petev. Otpravljeni su i Sammir te Marcos Guilherme, dvojica igrača koji su još zimus predstavljeni kao presudna pojačanja u borbi za naslov, da bi povratnik iz turskog progonstva Junior Fernandes – nakon što su mediji tjednima licitirali njegovom sudbinom – bio predstavljen kao „najveće pojačanje“.

Teško se oteti dojmu da se klub opet vrti u krug. Već se poslije jedva iščupanog domaćeg remija s albanskim Skenderbegom u podsvijesti pratitelja Dinama upalila lampica s natpisom ‘Mario Cvitanović Sack Watch‘ i – onako, brat bratu – ne bismo se kladili ni u to da će jako dugo gorjeti. Naučili smo već da neki novi povratak Krune Jurčića nikad nije predaleko.

Od očekivanih odlazaka dogodili su se samo oni Gordona Schildenfelda i Josipa Pivarića, uz otprije potvrđene Paula Machada i Goncala. Premda se još od kraja prošle sezone šalju jasni signali i kapetanu Domagoju Antoliću, on je još uvijek tu, vjerojatno sa svako malo postavljenim pitanjem „Jel’ me netko tražio?“.

Od očekivanih dolazaka realizirani su oni lijevog beka (Jan Lecjaks) i defenzivnog veznog (Tongo Doumbia) te povlačenje Amira Rrahmanija iz Lokomotive. Što je najzanimljivije – s njima, s predstojećim povratkom Arijana Ademija, s odstranjivanjem Sammira i s planiranim napretkom mladića kao što su Filip Benković, Borna Sosa, Nikola Moro, Amer Gojak i Dani Olmo, Dinamo zapravo djeluje pojedinačno jače nego prethodne sezone. To, naravno, ne mora značiti da će biti jači i kolektivno, jer Dinamo rijetko djeluje kao momčad.

U teoriji, međutim, roster se doima relativno dobro popunjen po pozicijama, uz jednu iznimku. Fascinira iluzija maksimirskih vlastodržaca da u Arminu Hodžiću i Angelu Henriquezu imaju centarfore dostatne kvalitete za napad na povratak naslova (o Europi nećemo ni pričati). Naprosto je nevjerojatno da u ovom prijelaznom roku (još) nisu potpisali napadača.

Hajduk

Momčad s kojom raspolaže Joan Carrillo nesumnjivo je kvalitetnija nego što je bila prošle sezone – što zbog dolaska novih igrača, što zbog napretka uslijed kontinuiteta na klupi i u svlačionici koji je sad već vidljiv i potpunim laicima. Međutim, neki problemi ostaju, a pojavili su se i neki novi.

Sportski direktor Mario Branco napravio je odličan posao u obrambenom segmentu momčadi, pogotovo uzevši u obzir budžet koji mu je na raspolaganju. Marka Ćosića i Georgija Terzieva na stoperskim su pozicijama zamijenili Borja Lopez i Gustavo Carbonieri, a Jeffersona na defenzivnom veznom Josip Radošević. Po onome što smo dosad mogli vidjeti, svaki od novih igrača predstavlja ozbiljni upgrade u odnosu na prethodnike. Na lijevog beka doveden je Andre Fomitschow, koji je nakon slabašnog početka jako dobro odigrao posljednje dvije prvenstvene utakmice, a njegov konkurent Hysen Memolla zamjetno je podigao razinu forme.

U veznom redu izvrsna je vijest otkup često nepravedno podcijenjenog, ali važnog Hamze Barryja, kao i novi ugovor za Savvasa Gentsogloua. Međutim, nije doveden ‘pravi’ playmaker, što smo u svojoj predsezonskoj analizi označili kao ‘must-have‘. Hajduk bi se možda mogao snaći i bez njega, ali bilo bi potrebno barem – ako ništa drugo – pojačati konkurenciju jednim tehnički jakim središnjim i(li) ofenzivnim veznjakom koji po potrebi može odigrati i na krilu; prinove Edin Šehić i Ivan Pešić zasad naprosto ne pokazuju željenu razinu kvalitete, a Hajduk nema ni pravu alternaciju za Nikolu Vlašića.

Nikad nije dobro da previše toga ovisi o jednom igraču, što se kod Hajduka pokazuje i na primjeru Marka Futacsa, najboljeg strijelca prošlog prvenstva. Mađarski centarfor propustit će, u najmanju ruku, čitav jesenski dio HNL-a, što znači da Carrillov napadački ‘Plan A’ posve pada u vodu – osim ako Branco, u preostalih nešto više od tjedan dana prijelaznog roka, ne uspije negdje naći igrača sličnog profila barem na posudbu.

U novonastale probleme ubrojit će se, dakako, i eventualna prodaja Zorana Nižića, Frana Tudora ili bilo koga trećeg iz udarnog sastava, jer u tom bi slučaju bilo potrebno naći i zamjene za njih. Hajduk još čeka finalno definiranje kadra u zadnjim danima prijelaznog roka i sve će biti jasnije nakon Evertona.

U idealnim okolnostima, uz dozu sreće i posrtanje konkurenata, Hajduk bi se mogao uključiti u borbu za naslov. Ali okolnosti nikad nisu idealne i ‘miris titule’ zasad je samo iluzija.

Osijek

Stvar s Osijekom je ta što ima kvalitetom dosta ujednačenu momčad u kojoj nitko posebno ne odskače – kao, primjerice, El Arabi Hillel Soudani u Dinamu ili Nikola Vlašić u Hajduku. Pokazali su to i prvenstveni susreti s Lokomotivom i Interom, u kojima je trener Zoran Zekić odmarao veliki broj članova udarnog sastava i ipak izborio pobjede.

S druge strane, to znači i da Osijek, kao momčad sastavljena od – za HNL standarde – blago natprosječnih igrača nema neku ekstra klasu koja bi mu dala dimenziju više i ne samo preuzela odgovornost u ključnim trenucima, nego i suigrače učinila boljima.

Zbog ranijeg uključivanja u kvalifikacije za Europa ligu, Osijek je ranije od ostalih i počeo s pripremama i ranije definirao gotovo kompletni kadar dovođenjem Erosa Grezde i Petra Bočkaja na krilne pozicije te Roberta Mudražije u vezni red. U svojoj analizi pred početak sezone naveli smo potrebu za još dvojicu igrača koji bi bili ciljana pojačanja u realnoj nadogradnji: playmakera i napadača koji može stvoriti višak u posljednjoj četvrtini terena. Stigao je Nikola Jambor, za kojeg tek treba vidjeti može li kvalitetom i karakteristikama odgovoriti zahtjevima prvog profila, a novog napadača još nema. Ako se ostvare najave o prodaji HNL-ova kralja centaršuta, Borne Barišića, sportski direktor Alen Petrović će morati naći novo rješenje za poziciju lijevog beka ili će Zekić onamo gurnuti novog hit-igrača Bočkaja.

No, važnije od samih pojačanja, za daljnji rezultatski napredak istaknuli smo promjenu mentaliteta i sustava igre u proaktivniji pristup, s više kreacije, protočnosti lopte i kontrole nad utakmicom – kolokvijalno rečeno, Osijek bi trebao više ‘igrati nogomet’, a manje sprječavati druge da ga igraju. To smo zasad vidjeli samo u natruhama, ako i toliko. Taj se nogomet i dalje uglavnom svodi na preskakanje igre i guranje lopte na bok. Osim toga, čini se i da u Gradskom vrtu imaju određene iluzije o kvaliteti svog fantasiste Dmitrija Lope, odnosno da precjenjuju njegove mogućnosti.

Sve u svemu, momčad jest jača nego prošle sezone jer Zekić ima širi izbor igrača i nešto više individualne kvalitete, ali teško da će joj to samo po sebi donijeti pomak za kojim žudi. Njegovi momci svima mogu napraviti probleme i svakoga pobijediti, ali nerealno je od njih očekivati išta više od ponavljanja prošlosezonskog dostignuća, odnosno četvrtog mjesta u ligi.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.