Nakon podulje stanke reprezentativna košarka vraća se na velika vrata: kreću FIBA-ini kvalifikacijski turniri za Olimpijske igre u Tokiju. Održavaju se četiri turnira (Split, Kaunas, Beograd i Victoria) s po šest reprezentacija od kojih će samo pobjednička osigurati vizu za Japan. Hrvatska, Slovenija i Srbija imaju status favorita na svojim turnirima, ali neće sve tri reprezentacije imati svoju najveću zvijezdu na raspolaganju.
Luka Dončić i Bojan Bogdanović stavili su se na raspolaganje svojim izbornicima odmah nakon ispadanja u NBA doigravanju, dok je Nikola Jokić odlučio ovo ljeto u potpunosti se odmoriti. Koliki je zapravo značaj svakog igrača iz briljantnog trojca u reprezentativnom kontekstu? Jesu li oni zbilja nenadoknadivi?
Dončić je u zgusnutom rasporedu odigrao 73 utakmice za Dallas, a u intenzivnoj seriji s Clippersima bio je na preko 40 minuta prosječno usprkos neugodnoj ozljedi vrata. Zato je pomalo iznenadio američke novinare kada je nakon dramatičnog poraza Mavsa u majstorici rezolutno poručio: “Nema odmora! Moj idući cilj je odvesti Sloveniju na Olimpijske igre”.
Luka je posljednju službenu utakmicu za Sloveniju odigrao prije četiri godine u finalu Eurobasketa, koje je zbog uganuća gležnja napustio prije trijumfalnog završetka. Premda je u to vrijeme bio daleko od statusa ponajboljeg igrača na svijetu, već tada je, uz Gorana Dragića, bio ključna figura u slovenskom pohodu do zlata. Treba priznati da Slovenija i bez Dončića ima respektabilan sastav, ali neuspjeh u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2019. jasno je pokazao da joj je neophodan dodir istinske klase kako bi kapitalizirala zanimljivu širinu kadra, posebice u vanjskoj liniji. Realno, Slovenija bi bez Dončića bila veliki autsajder u potencijalnom okršaju s Litvom u Kaunasu, ali njegov odaziv potpuno je okrenuo uloge.
Ovaj put Bogdanović neće biti jedina turbo-opasna opcija u napadu. Mario Hezonja mnogo je dorađeniji igrač u odnosu na Rio 2016.
Neke NBA superzvijezde imaju znatne poteškoće u prilagodbi na FIBA-ina pravila igre (primjerice Giannis Antetokounmpo), ali Luka, premda je već poodavno napustio taj svijet, nije zaboravio što ga očekuje: “U NBA-u je mnogo lakše zabiti koš nego u Europi”, svojedobno je izjavio.
On jako dobro zna kako nije realno očekivati da će biti na preko 35 koševa prosječno kao u seriji s Clippersima i time se nimalo ne opterećuje, svjestan da mu je glavni zadatak da drži konce igre i čini svoje suigrače boljima. Da to radi baš besprijekorno, vidjelo se već na utakmici protiv Hrvatske kada je podijelio 17 asistencija nakon samo par odrađenih treninga s momčadi. Naravno, ako baš zagusti, svi dobro znamo da je spreman uzeti loptu u ruke te staviti i mnogo više od 35 koševa. Snažni oslonci trenera Aleksandra Sekulića u vanjskoj liniji su Klemen Prepelič i Jaka Blažič, dok je unutarnja bitno ojačana naturaliziranim Mikeom Tobeyjem, hitrim Valencijin centrom. Slovenija s ovakvim Dončićem, koji se nezaustavljivo pretvara u najboljeg igrača na svijetu, doista je paklena momčad, možda i bolja od one zlatne iz 2017.
Babo u svom zenitu
Bogdanović je u sezonu ušao s mnogo neizvjesnosti zbog operacije na šuterskoj ruci u svibnju prošle godine. Očekivalo se da će se polako uvoditi u ritam, ali Babo je na vlastito inzistiranje krenuo maksimalno od samog početka te naposljetku bio jedan od šačice igrača u NBA ligi koji su odigrali sve 72 utakmice osnovnog dijela. Potom je kroz dvije serije u doigravanju na terenu prosječno provodio 35,5 minuta, ali nakon Jazzova ispadanja smjesta se stavio na raspolaganje Veljku Mršiću.
Duge tri godine nismo imali priliku gledati Babu u državnom dresu, ali malo toga se otad promijenilo što se tiče njegove uloge u momčadi.
Za razliku od Dončića, ne može se reći da Bogdanović čini suigrače boljima. On je prije svega strijelac, čovjek od kojeg se očekuje da stavi trećinu hrvatskih koševa te da dobar dio njih kreira sam sebi. Bez obzira na izborničku ruku, često se znalo dogoditi da protok lopte u napadu Hrvatske djeluje začepljeno, ali Bojan je svojim šuterskim dionicama držao momčad u šansi za pobjedu.
Međutim, ovaj put Bogdanović neće biti jedina turbo-opasna opcija u napadu. Mario Hezonja mnogo je dorađeniji igrač u odnosu na Rio 2016. te bi trebao rasterećivati Babu mnogo uspješnije nego što je to godinama kao druga opcija u vanjskoj liniji činio Krunoslav Simon, koji nije imao konstantu u postizanju koševa. Hrvatskoj treba još jedan ‘ubojica’, čovjek koji će i na loš dan bez problema doći do svojih 15-ak poena i tako sprječavati vezanje obrane na Bogdanoviću, a prema svemu što smo ove godine vidjeli, Hezonja je to u stanju činiti iz večeri u večer.
Bogdanović bi, za razliku od ranijih turnira, zbog izostanka Darija Šarića trebao provesti značajno vrijeme na poziciji lažne četvorke, što bi moglo dodatno povećati njegovu poslovično visoku produkciju. U svakom slučaju, Babo se nalazi u svom zenitu i još jednom će biti ključni čimbenik za hrvatske ambicije.
Jokić će jako nedostajati
Jokić je u protekloj sezoni također odigrao sve utakmice za Denver, a u 10 utakmica doigravanja bio je na sličnoj minutaži (34,6 u prosjeku) kao i Bogdanović. U Nuggetsima je igrao košarku karijere, bio blizu triple-double prosjeka (26,4 poena, 10,8 skokova i 8,3 asistencije) i zaslužio MVP priznanje za osnovni dio NBA sezone. Međutim, nakon što su Sunsi pomeli Nuggetse u polufinalu Zapadne konferencije, Jokić je objavio kako će propustiti ne samo kvalifikacijski turnir u Beogradu, nego i same Olimpijske igre ako se Srbija plasira u Tokio.
“Stanje moga tijela traži duži izostanak s terena kako bih se oporavio za novu sezonu, to je sugestija moje momčadi”, poručio je Nikola i ponovo razočarao srpske navijače.
Jokić je prvi put otkazao reprezentaciju 2017., kada je, iako Denver to nije tražio od njega, odlučio ljeto posvetiti individualnom radu. Nakon što je Srbija izgubila finale Eurobasketa od Slovenije, bijesni navijači obasuli su ga prijetećim porukama, smatrajući da bi titula završila u srpskim rukama da je Jokić zaigrao. Ipak, dvije godine kasnije na Mundobasketu u Kini pokazalo se da Srbija nije baš toliko moćna s Nikolom u sastavu. Aleksandar Đorđević mučio se sa sastavljanjem najjače postave te je često gurao Jokića na četvorku, što se nije pokazalo najsretnijim rješenjem. Nikola se u takvoj shemi naprosto nije uspio nametnuti kao superzvijezda te je turnir završio sa samo 11,5 poena u prosjeku, dok je favoriziranu Srbiju u četvrtfinalu izbacila Argentina.
Neki smatraju da Jokićev izostanak neće previše naštetiti Srbiji zato što Igor Kokoškov preferira igru s hitrom peticom (Gašper Vidmar u Sloveniji, Jan Veselý u Fenerbahçeu) i da je za njegovu viziju košarke idealni centar Filip Petrušev, dok bi zbog podređivanja igre Jokiću bio primoran uplivati u vode u kojima se ne snalazi najbolje.
Srbija definitivno ima veću kvalitetu i širinu kadra od Slovenije i Hrvatske te izostanak prve zvijezde nema kataklizmički učinak na njene ambicije (od iskusnih klasnih igrača odazvali su se Miloš Teodosić, Vasilije Micić, Boban Marjanović i Nemanja Bjelica). Međutim, teško je povjerovati da Srbija može uspješno nadoknaditi najkorisnijeg igrača najbolje lige na svijetu. Na kvalifikacijskom turniru to se može zamaskirati, ali na samim Igrama Jokićev će se izostanak svakako osjetiti.
Osim toga, nije stvar samo u taktici i konačnom rezultatu. Košarka je timski sport u kojem je pobjeda glavni cilj, ali navijačima je strašno važno gledati najveće zvijezde u nacionalnom dresu, uživati u čarobnim potezima svojih idola zbog kojih su zavoljeli loptanje pod obručima. Koliko god da su ponosni na njihove uspjehe u NBA ligi, ipak im je neusporedivo draže kada dio te dominacije presele na reprezentativne parkete. Zato slovenski i hrvatski navijači mogu biti presretni što su u ovako nehumanim igračkim uvjetima Dončić i Bogdanović smogli snage da se upuste u olimpijsku avanturu, dok srpski s pravom žale što neće gledati aktualnog MVP-ja NBA lige u Beogradu.
No, koga nema, bez njega se mora. Kvalifikacijski turniri su pred nama, nadajmo se da će sve tri reprezentacije izboriti nastup na Igrama.
