U HNL-u postoji nešto što je najlakše opisati kao Efekt Brune Petkovića. Kada mu se da i kada je u pravoj formi, ne postoji taktički element koji suparnički trener može napraviti kako bi ga njegova momčad zatvorila, a da ne time ne otvori opasni prostor negdje drugdje. Stalno traži loptu, a prejak je, previše tehnički potkovan i previše nogometno inteligentan da bi ga se isključilo iz igre.
Definicija najboljeg igrača lige se vjerojatno svodi upravo na to: mogućnost igrača da napravi nešto izvan konteksta, čisto kroz individualnu kvalitetu koju prikazuje. Kapacitet izvrsnosti. Najbolji igrač je neka vrsta cheat codea, čovjek koji ne samo da može bolje od svih izvesti nešto na što se možeš pripremiti, nego i izvući iz šešira nešto sasvim neočekivano. Petković je tu, vjerojatno, prvi u HNL-u. Uostalom, čovjek je reprezentativac i za očekivati je da će protiv Engleske na Euru početi u prvom sastavu. Nitko drugi iz HNL-a — osim Dominika Livakovića, ali za vratare ionako vrijede neki drugi standardi — nije ni blizu takvog statusa.
Međutim, najbolji igrač u ligi ne mora nužno biti i najbolji igrač sezone, jer se tu ne vrednuje sam kapacitet, nego i ono koliko je taj kapacitet ispunjen. Petkovićev problem je u tome što često nije bio u formi, često mu se nije dalo i forma mu nije bila konstantna.
Lovro Majer je bio konstantan. Po gotovo svim statističkim kućama, upravo je Majer bio najbolji igrač sezone. Ima najveći InStat Index, najvišu ocjenu na SofaScoreu i DribLab ga rangira kao prvog igrača sezone. Možda suparničkim trenerima i analitičarima ne pruža taj element iracionalnog straha kao što to radi Petković, ali Majer je talentiran nogometaš koji taj svoj talent uredno prikazuje na travnjaku kad god dobije loptu. Uostalom, iza sebe ima učinak od sedam golova i devet asistencija, što znači da je izravno sudjelovao u svakom petom Dinamovu prvenstvenom golu.
Nije realno proglasiti najboljim igračem sezone čovjeka koji je pola sezone odmarao. Međutim, kada je trebalo, Ademi je bio na terenu
Dakle, Lovro Majer je statistički Igrač sezone u HNL-u.
Dobrim dijelom je to zbog toga što su u izborima za najbolje igrače često privilegirani igrači koji sudjeluju u samoj završnici. Posljedica je to načina na koji mi ljudi naprosto funkcioniramo i onda, posljedično, promatramo nogomet. U pravilu vrednujemo samo krajnji rezultat, ne i proces kojim se dolazi do njega; pamtimo golove, slavimo egzekuciju, a prilično zanemarujemo sve ono što dovodi do situacije za postizanje gola.
I napad i obrana
Upravo to je aspekt kroz koji treba promatrati Arijana Ademija. Iza sebe ove sezone ima jedan gol i dvije asistencije, ali riječ je o igraču s najvećim utjecajem na ono što se događa na terenu u cijeloj ligi.
Psihološki afekt je jasan. Ademi na terenu nije samo Ademi, on je za Dinamo General Ademi. Njegova borbenost, radna etika i samopouzdanje čine ga liderom. Dinamo je s njim čvršći, koncentriraniji i ozbiljniji; on daje taj karakter koji se preljeva na ostatak momčadi. Jednom rečenicom – Ademi je neosporni Dinamov vođa.
Međutim, taj kapetanski dio je toliko jasan da je u cijeloj priči gotovo pa sporedan. Liderske osobine su očigledne te je čak i površnom pratitelju jasno da se taj dio mentalnog i psihološkog utjecaja može uzeti kao činjenica. To je naprosto faktor koji određuje Ademija jednako kao što Lirima Kastratija određuje njegova brzina. Poanta je da u cijeloj priči postoji još jedan segment koji je često zanemaren.
Ademijev utjecaj na suigrače ne staje samo na tome da će povikati na Majera kada se ovaj isključi u obrani ili na tome da Joško Gvardiol, Ivan Šaranić ili neki treći junior koji ulazi u prvu momčad ne mogu olako shvatiti trening kada vide Ademija kako pristupa obavezama. Sve je to važno i sve se to manifestira na rezultatima, ali glavna Ademijeva vrijednost je ta što suigračima olakšava situacije na terenu svojim igračkim karakteristikama i što utječe na njih svojom igrom.
Za početak, nitko u cijeloj ligi nema takav utjecaj i na napad i na obranu.
Ademi je treći u HNL-u po točnim ključnim dodavanjima na 90 odigranih minuta, a drugi je po kreiranim prilikama i točnosti dodavanja. Istovremeno, drugi je po uspješnosti startova te po dobivenim zračnim duelima, a uspješnost driblinga mu je 65,5 posto.
Od klasičnog zadnjeg veznog na početku karijere, igrača kojem su forte bila čelična pluća i gruba igra, Ademi je evoluirao u kompletnog igrača. On svoj posao u obrani još uvijek obavlja; jako dobro drži poziciju, pokriva puno prostora i odličan je u oduzimanju lopte u duelima, a dominira i u zraku. Koliko je obrambeno stabilan najbolje pokazuje činjenica da je predriblan samo 0,3 puta na utakmici. Ugrubo, suparnici ga prođu jednom u tri utakmice. Međutim, Ademi je napredovao u igri prema naprijed. Ostvaruje 40,6 dodira s loptom i bez problema gradi napade. Dodavanja su mu precizna, ne usporava cirkulaciju lopte i vrlo lako kreira prilike za suigrače kroz dodavanja, što je napredak koji je napravio nakon što je prodan Nikola Moro.
Zavladao drugim planom
Tu do izražaja ključni zadnji aspekt njegova utjecaja na suigrače: igra iz drugog plana. Ademi ispred sebe ima Majera i Petkovića. On će im donijeti loptu, ali Majer je desetka koja traži loptu u noge, a Petković je napadač koji se spušta prema međuprostoru leđima okrenut prema golu i također traži loptu u noge kako bi razigrao suigrače. Stvar je u tome što ne bi imao koga razigrati da nema Ademija i, eventualno, Mislava Oršića.
Ademi je taj koji dolazi visoko naprijed i kreće se bez lopte. U centralnoj zoni u kojoj i Petković i Majer traže loptu u noge, a dobrim dijelom to radi i Luka Ivanušec koji se s desnog krila uvlači u sredinu terena, jedino Ademi traži dubinske kretnje. Ove sezone je zabio samo jedan gol i ima pet promašenih velikih prilika, što i nije za neku pohvalu, ali Ademi je ove sezone imao čak 27 udaraca iz kaznenog prostora. Za usporedbu, Petković kao prvi napadač je imao 35, od čega je sedam bilo s bijele točke. Dakle, Petković je u ovoj sezoni iz kaznenog prostora imao samo jedan udarac više od Ademija.
S trojicom igrača koji traže prostor u noge i igraju u prostoru između suparničke obrane i vezne linije, Ademi je postao nešto poput Dinamove verzije Thomasa Müllera. Naučio je koristiti prostor, naučio je koristiti suigrače kako bi našao sebi koridore za dolazak u završnicu, ali naučio je i koristiti svoje sprintove i okomite kretnje kako bi suigračima odvukao čuvare te kako bi im otvorio više prostora. Upravo Ademijeve kretnje kojima napada prostor iza napadača sprječavaju suparničke stopere da prate Petkovića u međuprostor i tako mu omogućuju da primi loptu te da se okrene licem prema golu, jer nema čovjeka na leđima; ili za sobom odvuče zadnjeg veznog koji čuva Majera i onda oslobodi njega.
Na stranu to što sezonu za sezonom podiže broj dodavanja i kreiranih šansi, danas se puno toga u Dinamovoj igri događa zato što je Ademi naučio koristiti drugi plan i na taj način olakšao igru Petkoviću i Majeru.
Ademi ne ulazi u okvir izbora za najboljeg igrača jer naprosto premalo igra. Još od njegove doping-suspenzije — dakle, od sezone 2014./15. — nije prebacio granicu od 2.000 odigranih prvenstvenih minuta i obično je na nekih 55 posto minutaže, što se ugrubo može prevesti kao 19-20 odigranih i 16-17 propuštenih utakmica.
Ključni faktor
Tako je bilo i ove sezone. Ademi je, doduše, upisao nastupe u 26 utakmica, što je 72 posto odigranih, ali je često ulazio s klupe ili je izlazio u drugom poluvremenu, tako da je odradio tek pola prvenstvenih minuta. Nije realno proglasiti najboljim igračem sezone čovjeka koji je pola sezone odmarao.
Međutim, kada je trebalo, Ademi je bio na terenu.
Protiv Osijeka je odigrao sve četiri utakmice od prve do zadnje minute, baš kao i protiv Hajduka, dok je u Europi propustio dvije minute uzvrata protiv Tottenhama, osam minuta protiv Villarreala, a protiv CSKA u Zagrebu je morao izaći u 35. minuti zbog ozljede i tu je propustio 55 minuta. Svih ostalih 1.110 europskih minuta je odigrao. I u svakoj od njih se vidjela njegova vrijednost i utjecaj koji Ademi ima na utakmicu.
Kada je on na terenu, Dinamo ima kapetana. Ima čvrstinu i karakter, obrana je stabilnija i momčad je bolja u duelu. To je ono što je Ademi oduvijek nosio i ne čudi da Dinamo u HNL-u ima za čitav gol po utakmici bolji omjer kada je Ademi na terenu — a pritom treba naglasiti da on uglavnom odmara u lakim utakmicama, a derbije igra. Dinamov kapetan iznimno je napredovao u kreaciji i od klasičnog razbijača je postao ključni faktor u donošenju lopte do završnice, a ključne su i njegove okomite kretnje u završnici koje olakšavaju posao Majeru i Petkoviću, s kojima itekako utječe na suigrače iz drugog plana. U doslovnom i u prenesenom smislu.
