Ili je nemir, ili je strast

Je li Russell Westbrook heroj našeg doba ili tek neumorni nabijač brojki?

Zadnja izmjena: 18. svibnja 2021. Vizual: Vladimir Šagadin/Telesport

Da ste tog 10. svibnja 2021. prvi put naletjeli na NBA ligu te utakmicu Washington Wizardsa i Atlanta Hawksa, ova bi vam dva naizgled izolirana događaja bila sasvim dovoljna da spoznate kakav je igrač Russell Westbrook.

Prva sekvenca, 8:30 do kraja utakmice: Westbrook je skupio skok za novi triple-double kojim je prestigao Oscara Robertsona na listi igrača s najviše triple-double učinaka u karijeri, samo da bi odmah u nastavku akcije uzeo tricu iz driblinga i promašio. Druga sekvenca, sedam sekundi do kraja utakmice: Russ vuče tranziciju i u prilici je riješiti utakmicu kako bi okrunio novi veličanstveni box score učinak. Potrebna je još samo jedna jedina dobra odluka. Opet poteže tricu iz driblinga preko ruke i opet promašuje.

Ili je nemir, ili je strast, ima tog ovdje isuviše, davno su pjevali Azra i Johnny, a Russ odlučio poruku pjesme prenijeti u košarkaški kontekst u realnom vremenu. Ne postoji, a teško da je ikada i postojao, NBA igrač koji tako snažno može uznemiriti, a onda u razmaku od nekoliko sekundi oduševiti (ili obrnuto) košarkaškog fana. Strast je gledati ga kako po uhvaćenom skoku ulazi u legendu i zlatnim slovima se upisuje u povijesne NBA knjige. Nemir je vidjeti ga da poteže još jednu tricu i potvrđuje titulu jednog od najlošijih tricaša u povijesti NBA lige. Strast je vidjeti ga kako osvaja prostor u tranziciji u zadnjem napadu. Nemir je vidjeti ga da uzima još jednu tricu, iako je mogao napasti obruč. I ima toga kod njega isuviše, zbog čega je opet vjerojatno jedini NBA igrač prema kojem ne možeš biti indiferentan.

Russa, koliko god to isprazno ili klišeizirano zvučalo, ili voliš ili mrziš.

Njegov stil igre može se opisati u tri riječi: napadanje, napadanje i napadanje

Westbrooka vole oni koji navijaju za njegove ekipe i cijene njegovu strast u vidu energije kojom zrači i košarkaških vještina koje donosi na parket. Vole ga i oni koji se ne osvrću toliko na informaciju za koga igra ili na koji način igra, nego su prihvatili njegov nemir i njegovu strast pa će nakon uhvaćenog skoka i pull-up trice aplaudirati tipu koji se odbija promijeniti čak i u takvom grandioznom momentu koji ga je odveo u legendu.

Westbrooka mrze košarkaški puritanci, analitičari ili uglavnom starija generacija NBA fanova. Odnosno, svi oni koji smatraju da postoji samo jedan ispravan način igranja košarke koji se može izmjeriti i manifestirati u: pobjedama, osvojenim playoff rundama, prstenju ili statističkim rezultatima. Za njih je Russ samoživi egoist neefikasnog stila igre i napumpanih brojki. Za njih nema ničeg romantičnog u uhvaćenom skoku, pull-up trici i lošoj odluci u završnici, samo puno nemira kojeg takvi potezi uzrokuju.

Taj famozni triple-double

Tko je od njih s prave strane barikade? Analizirati Westbrooka na bilo koji način zbog svega navedenog nije jednostavno, ali od nečeg treba krenuti.

Polazna točka bez puno okolišanja trebalo bi biti to da je Westbrook NBA superstar. Novac koji je zaradio i individualna priznanja i nagrade govore u prilog tome. Ali i ne samo to. Russ je igrač zbog kojeg navijači kupuju ulaznice, on je one-man show koji garantira zabavu svih 48 minuta i podiže popularnost same lige. Oni koji su imali tu sreću da ga gledaju uživo kunu se da je vrijedilo svakog utrošenog dolara. Njegovi fizički i atletski kapaciteti idealnih su proporcija. Gledati grdosiju od 190 cm i 90 kg na bekovskoj poziciji kako šparta parketom s nitro pogonom u nogama posebno je iskustvo.

Iz toga je proizišao njegov stil igre koji se može opisati u tri riječi: napadanje, napadanje i napadanje.

Westbrook je igrač snažnog intenziteta i strašne agresivnosti. Napada u tranziciji, napada mismatch, napada u izolaciji, napada u post-upu, napada iz pick and rolla, juriša na obruč u gužvu, traži kontakt, iznuđuje slobodna bacanja i tako iz napada u napad svo vrijeme dok je na parketu.

Iako nominalno po vokaciji playmaker, Russ nema puno dodirnih točaka s vještinama koje volimo hvaliti kod pravih razigravača. Ne poznaje mjenjač brzina i ne kontrolira ritam nego mu se prepušta, zbog čega su njegove momčadi u pravilu gotovo uvijek među najbržima u ligi. Atipično za playa, kaos i nemir su njegovo prirodno stanište. I to njegove momčadi čini prokleto zabavnima, a njega omiljenim likom kod navijača. Westbrook je igrač zarazne energije i od momenta kad kroči na parket pred podbacivanje spreman je napraviti sve da dođe do pobjede, pa makar takav pristup u njegovu slučaju često bio i dokazano autodestruktivan.

Russov superstar utjecaj osjetio se i na Washingtonovim igrama ove godine. Iako su sezonu otvorili s omjerom 3-12 i najgorim scoreom lige na kraju siječnja, Wizardsi su na Westbrookov pogon te uz, dakako, odlične igre Brada Beala, uspjeli spasiti sezonu i dokopati se play-in turnira. Russove brojke nakon All-Stara značajno su skočile: s 20 na 23 poena u prosjeku, s devet na 12 skokova, s devet a 13 asistencija, s 29 na 33 posto šuta za tricu i s 48 posto true shooting realizacije na 53 posto. Nakon All-Stara Wizardsi su na omjeru 18-18, iako je Beal propustio devet utakmica. U tih 36 utakmica Westbrook je u njih čak 26 imao triple-double učinak.

Taj famozni triple-double u osnovi je glavna točka prijepora između Russovih sljedbenika i protivnika. Za prve je to odraz njegove košarkaške genijalnosti, za druge su to prazne brojke koje maskiraju činjenicu da nije šampionski igrač. Često mu se prigovara da krade centrima skokove i da lovi asistencije kad ima otvoren šut ili put do koša, što djelomično i stoji, ali se može i pobiti.

Inflacija brojki

Westbrook je elitni tranzicijski finišer, a sve njegove momčadi su imale elitne učinke iz tranzicije kad je on bio na parketu. Logično je onda da treneri žele da takav igrač prvi dođe do lopte. Iako ti skokovi mahom potpadaju pod kategoriju uncontested, to ne mijenja činjenicu da je Westbrook vjerojatno najbolji skakač na poziciji jedinice u povijesti, jer zahvaljujući atleticizmu i dužini može gotovo pa ravnopravno skakati sa suparničkim centrima i loviti contested skokove. Drugo, Westbrook je vrlo podcijenjen dodavač. Zbog izrazito velikog volumena šutova koje uzima tijekom cijele svoje karijere ovaj aspekt njegove igre dosta je u sjeni, ali ako mu se posveti dovoljno pozornosti, lako je uočiti da Russ u repertoaru ima svaki oblik dodavanja i vrhunski pregled igre.

Oko toga jesu li Russovi triple-doubleovi ozbiljna stvar ili šuplja priča zapravo uopće ne bi trebalo biti konfrontacije. Njegove ekipe su na omjeru 136-46 kad on ostvari triple-double i tu su stvari poprilično čiste. Ono što ipak može biti stvar rasprave oko tepriče veže se uz dva pitanja. Prvo, jesu li triple-doubleovi danas uopće posebni? Drugo, koliko je Westbrook poseban kada ostane bez triple-doublea?

Zbog svoje lakoće dolaska do takvog učinka Russ je danas jedan od glavnih krivaca što se na triple-double gleda kao na ispijanje čaše vode. Uostalom, Westbrook je do svoje MVP nagrade 2017. došao zbog 31,6 poena, 10,7 skokova i 10,4 asista, iako je Oklahoma u poretku završila na osmom mjestu Zapada. Te godine su svima usta bila puna Westbrookovih brojki jer je nešto takvo od Robertsona nezabilježeno. Zanimljivo, Russ je i u iduće dvije sezone u Thunderu ponovio triple-double prosjeke, ali se više nitko nije osvrtao. Dijelom zato jer je sam triple-doubleove učinio jednostavnim pothvatom, ali dobrim dijelom i zato jer je liga već tad ušla u period u kojem to više nije raritet.

Brojke su opet neumoljive i ukazuju na pravilnost. U sezoni 2011./2012. u ligi je ostvareno samo 18 triple-double učinaka. Prošle sezone je sam Luka Dončić imao 17 komada, a na razini cijele lige bilo ih je 139. Ove sezone brojka je zasad na 137. Ukratko, u zadnjih pet sezona bilo je više triple-double učinaka nego u 15 sezona prije toga.

Inflacija triple-doubleova događa se s razlogom i uvjetovana je brojnim čimbenicima.

Za početak, pravilima su danas izrazito naklonjena napadačima i omogućuju im da lakše dolaze do poena. Osim toga, zapisnički stolovi su zadnjih godina vrlo fleksibilni s definiranjem asistencije, pa tako između predaje lopte i postignutog koša zna stati i cijela serija driblinga koja iz nekog razloga ne poništava asist. Drugi razlozi su tehničko-taktičke prirode. Broj posjeda po utakmici se značajno povećao u odnosu na prethodna razdoblja. Većina ekipa radije pazi na defenzivnu tranziciju nego što idu po skok u napadu, pa to obrani olakšava dolazak do skoka. Na koncu, igrači su danas tehnički puno obučeniji i raznovrsniji, nisu definirani pozicijom i ispunjavaju više uloga na parketu.

Mr. Do-Everything

Ako do triple-doublea danas može doći, uvjetno rečeno, bilo tko, onda njegova vrijednost više nije visoka kao nekad, a igrači koji ostvaruju dvoznamenkaste učinke u trima kategorijama nisu posebni kao nekad. To ne baca sjenu na Westbrookov rekord niti na ovo što izvodi iz večeri u večer, samo ukazuje na to da ih više ne trebamo doživljavati kao da je 2012.

I tu dolazimo do drugog pitanja, onoga koliko je Russ koristan igrač mimo triple-doubleova. Rekli smo već, MVP titulu je osvojio ne zbog timskog uspjeha ili posebnog narativa, nego zbog brojki. Ovo “V” za valuable u MVP-ju kod Westbrooka je uvijek bilo na klimavim nogama, a razlog je vrlo jednostavan: Russ je uvijek više bio igrač volumena nego efikasnosti, a to se u današnjem dominantno analitičkom periodu NBA lige teško oprašta. Iako je dvaput bio najbolji strijelac lige, za Russa se samo triput u njegovoj 13-godišnjoj karijeri moglo reći da je bio iznadprosječan strijelac. To ga nije spriječilo da skoro pa cijelu karijeru bez puno grižnje savjesti troši lopte kao prva napadačka opcija. U svojoj MVP sezoni Westbrook je trošio čak 40 posto svih Thunderovih napada kad je bio na parketu.

S takvim volumenom problema s efikasnošću imali bi i puno bolji šuteri nego što je Westbrook, čija se igra dosta bazira na poludistanci s koje je u zadnjih pet godina debelo ispodprosječan realizator, i na šutiranju trica iako je tu još gori nego s poludistance. U posljednjih nekoliko godina ima velikih poteškoća i s realizacijom slobodnih bacanja. Gubi i veliki broj lopti, što je opet posljedica volumena, budući da je lopta stalno kod njega. I u konačnici, kroz već duži period svoje karijere on ne predstavlja nikakav obrambeni faktor.

Kada se uzme u obzir količina šutova koje uzima, broj asista koje dijeli, izgubljene lopte i vrijeme koje provede s loptom u rukama, Westbrooka se lako može proglasiti najvećim volume potrošačem u NBA povijesti, što nas opet odvodi na početak teksta.

Russova potreba da bude Mr. Do-Everything uzrok je njegovih i tuđih nemira i strasti. S jedne strane, to što je koristan samo s loptom u rukama ozbiljno snižava njegov igrački plafon. Westbrook nikada nije naučio vjerovati suigračima i maknuti se u stranu. Tako je bilo s Kevinom Durantom, Paulom Georgeom, Jamesom Hardenom u Houston Rocketsima koji su mu maksimalno podredili igru i izbacili centra iz upotrebe, a tako je i danas s Bealom. S druge, moraš poštovati njegovu kompetitivnost, glad za pobjedama i mentalitet sam-protiv-svih koji su prisutni otkako je došao u ligu i s kojima će Russ umrijeti, ali se nikada neće promijeniti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.