Hrvatska je završila prvi ciklus pretkvalifikacija za Eurobasket koji se igra za dvije godine. Kako nije osvojila prvo mjesto u skupini, tijekom ljeta će morati odraditi još jedne pretkvalifikacije. Pet pobjeda iz šest utakmica možemo označiti kao svojevrsni uspjeh, unatoč tome što se radi o najnižem rangu nekoga natjecanja u kojemu je reprezentacija sudjelovala. Jer ako sam nešto naučio u desetljećima praćenja hrvatske košarke, onda je to da uvijek može gore i kako je napokon došlo vrijeme da svi priznamo da smo tu gdje trenutno i pripadamo.
Gledajući zadnja dva reprezentativna ‘prozora’, stalno mi je kroz glavu prolazilo jedno pitanje: ima li Hrvatska igrača za 15 poena? Biste li a nekoga stavili ruku u vatru da to može napraviti uzastopce?
Stanje u reprezentaciji odraz je rada u klupskoj košarci, a ona nam govori kako većina klubova sada živi na aparatima, čekajući pomoć da se probudi iz kome. Mnogi su već proživjeli iskustvo reanimacije, povlačeći za sobom niz problema. Zapravo se konstantno odgađa ili se izbjegava preventivno liječenje. Lijepom pričom danas možemo nazvati klub koji je financijski stabilan, a njegovi zaposlenici i igrači uredno plaćeni. Kad se skupi par stotina gledatelja da dvoranom ne odzvanja škripanje tenisica. Kad se ne gasi svjetlo netom nakon utakmice kako bi se uštedjelo na struji.
U posljednje vrijeme svjedočimo odlasku najboljih igrača HT Premijer lige u europske drugoligaše, što nije korak unatrag za njihove karijere, to je ogledalo našeg rada. Kao što su nam treneri nekad odlazili u ‘nekošarkaške’ zemlje, tako sada igrači odlaze u potrazi za rješavanjem egzistencije. Čak i stranci koji su ostavili dobar trag poput Taveiona Hollingswortha, koji je igrao za Furnir.
Hrvatska nije zapela samo u proizvodnji igrača, ona je zapostavila kompletan sport
Klub iz Dubrave ove je sezone ostvario zacrtano, plasirao se u Ligu za prvaka i time osigurao opstanak. Inače, pred sebe je stavio četverogodišnji plan koji uključuje ulaganje u omladinski pogon, renoviranje dvorane i davanje prilike mladima. Često se znamo pozivati na to kako treba dati priliku klincima. Što to točno znači? Dati im šansu jer su talentirani ili zato što nema tko igrati? Furnir je neki dan doživio težak poraz od posljednjeplasirane Gorice, a prve riječi koje su me dočekale u KC Dražen Petrović bile su: “Ovo ti je dvojka kao kuća”. Da budem iskren, na prvu sam pomislio kako je riječ o namještaljki. Prevario sam se. Furnir je bez Hollingswortha druga momčad. Znate koja je bila iduća rečenica? “Mislim da će izgubiti sve do kraja.” Ne zato što se ništa ne radi — to je njihova trenutna realnost.
Namjerno sam uzeo Furnir kao primjer, jer on spada među pozitivne priče. Njegov MVP i prvi strijelac prvenstva otišao je na Cipar zbog višestruko izdašnije ponude. Sezonu prije momčad je ostala oslabljena odlaskom Igora Marića na Island. Među posljednjima koji je otišao iz Hrvatske je reprezentativac Antonio Jordano, koji karijeru nastavlja u francuskom drugoligašu Chalonu.
Na koga se osloniti?
Svatko tko imalo iskoči, napustit će HT Premijer ligu, a oslabljivanjem klubova pada i kvaliteta. Prva trojica strijelaca ove sezone su stranci, od kojih je jedan prešao u AEK Larnacu. U prvih 10 samo jedan, Luka Krajnović, u budućnosti može zaigrati za reprezentaciju. Ima tu i onih kojima košarka nije primarno zanimanje, pa tako prvi igrač i strijelac jedne momčadi iz sredine tablice radi kao nastavnik u školi. Dovoljno je dobar da igra prvu ligu, dapače, ali ne može od toga živjeti.
Interesantno je da u tom kružoku nema Luke Božića. I dok je u ABA ligi najistaknutiji hrvatski igrač s 22,7 poena, u domaćem prvenstvu postiže svega 9,7. Zadrov trener Danijel Jusup znao ga je poštedjeti kako bi od njega dobio maksimum u regionalnom natjecanju, ali svejedno je treći Zadranin po broju odigranih minuta (27 u prosjeku). Razlog je i u tome što se tu ne igra toliko preko njega. Je li onda njegov učinak plod prilagođenog sustava?
Privremeni izbornik Aleksandar Petrović procijenio je da Božić u reprezentaciji ne može igrati na način kako igra za Zadar, a onda priznao da je pogriješio i naknadno ga uvrstio na popis. Nemojmo se zavaravati, Aco ga nije zaboravio prilikom slaganja popisa i očekivao je da se neće odazvati. Njegova izjava nije bila nepromišljena. Doduše, Božić je mogao doći i poremetiti Acinu koncepciju, ali ostao je iza svog stava da nema što raditi u društvu u kojem je ‘nepoželjan’. I doista ga stručni stožer ne vidi u svojim zamislima. Prerano je sada suditi o ispravnosti takvog stava, jer imamo izbornika koji se trudi vratiti gledatelje i zaustaviti negativan trend.
Prije početka ‘prozora’ puno se pričalo o Borni Kapusti, o tome da je on playmaker koji nedostaje i da je zaslužio priliku. Na njemu i Dominiku Mavri trebala je počivati organizacija igre, jer odlaskom Krunoslava Simona i nemogućnošću participiranja Jaleena Smitha nema puno preostalih opcija. Tu je još Goran Filipović. Na koncu smo u četirima utakmicama startali s trojicom različitih playmakera i dobili tek jednu prvu četvrtinu. Hrvatska ni protiv Švicarske ni protiv Austrije nije bila uvjerljiva. Bolja je momčad i to je iskoristila, ali evidentno je da se ne može s pouzdanjem na nekoga napadački osloniti.
Tek su četvorica igrača uspjela zabiti ukupno preko 30 poena u četirima dvobojima. Primjera radi, Olek Balcerowski je samo u zadnjem susretu za Poljsku zabio 31. Roko Badžim jedini je hrvatski reprezentativac koji je u jednoj utakmici premašio brojku 20. On i Roko Prkačin najbolji su strijelci ekipe s 12 poena u prosjeku. I to u konkurenciji u kojoj je Hrvatska bila favorit i uglavnom pobjeđivala. Da moram birati kome bih dao ponajviše lopti, kladio bih se na Tonija Nakića. Istinabog, u prvom okršaju s Austrijom ostao je na nula poena uz jedan šut iz igre, ali nakon toga je šutirao ukupno 13/25 (trica 9/16) i prednjačio jednostavnošću. Šteta što je samo jednom startao.
Volja za napretkom
U ovim se utakmicama treba raditi ne samo na homogenosti i obrambenim rotacijama, nego i na ulogama. Onaj tko sad bud imao veće ovlasti, mogao bi participirati u rotaciji protiv ozbiljnije konkurencije. To je važno i zbog samopouzdanja igrača. Jakub Garbacz je za manje od 23 minute Hrvatskoj zabio 21 poen, uzeo 11 trica (od ukupno 12 šutova), od kojih većinom otvorenih, te pokazao što je zapravo njegova zadaća. Nakić je u svakoj utakmici ostao ispod 10 šutova. Što je djelomično i do njega, treba se nametnuti i biti agresivniji u napadu.
Ne mogu se oteti dojmu da je dosta mladih igrača pasivno ili šuterski limitirano. Jedan talentirani hrvatski košarkaš nedavno je nakon treninga odbio odraditi 200 šutova — jer zašto bi on ostao u dvorani ako nitko drugi ne mora? Trener može utjecati do neke mjere, ali ne može nikoga prisiliti. Ako igrači sami nemaju osjećaj da na nečemu moraju individualno raditi, onda im nema pomoći. Posebno u današnje vrijeme kad misli vrludaju, a distrakcije su na svakom koraku.
Hrvatska nije zapela samo u proizvodnji igrača, ona je zapostavila kompletan sport.
Nekad su ljudi odlazili u Trnsko gledati minijature Gordana Zadravca ili stajati u redu za kartu u Kutiji šibica kako ne bi propustili večer u kojoj Zdravko Radulović torpedira poput Klaya Thompsona. Ili u starim Jazinama uživali u školi košarke Stipe Šarlije, koji je imao 15 poena ‘na leđima’. Svi oni mogli su dijeliti lekcije gdje god su igrali, ali do toga su došli ustrajnošću i predanošću. Usavršavali su svoj zanat bez izlika. Njihov jedan potez mamio je uzdahe s tribina.
Niti se igrač može sam stvoriti, niti trener može pomoći ako ne postoji volja za napretkom. Konstantna želja za učenjem i ponavljanje naučenog gradiva osnovni su preduvjet. Bojan Bogdanović ne bi dogurao gdje jest da nakon NBA sezone nije radio na sebi. A danas imamo slučajeva da se nekoga mora moliti ili tjerati. Pa više strasti zna biti na haklu nego na nekim utakmicama HT Premijer lige… Nisu ni treneri imuni, neki samo gledaju broj djece (čitaj: članarine) ili kako prodati sebe. Dogurati do selekcija reprezentacije i veličati svoj ego. Plivati u moru improvizacije i pretvarati se da je sve dobro. Zato se i pitamo gdje su nam igrači i zašto idu u drugoligaše. Zbog toga je uspjeh kad pobijedimo Austriju i Švicarsku.
