Prije nekoliko dana su vrhovne teniske organizacije ITF, ATP i WTA donijele odluku o odgodi, to jest nastavku prekida teniskih zbivanja sve do 13. srpnja, a predsjednik Udruge profesionalnih tenisača Andrea Gaudenzi našao je zgodnim dometnuti da u toj organizaciji imaju valjda 50 različitih kalendara. I to vam zapravo sugerira ono čega bismo sad već valjda svi trebali biti svjesni — nije da baš čekamo Godota, ali mogli bismo se načekati.
Ukoliko bi se kojim slučajem sezona uistinu nastavila nakon 13. srpnja, Gaudenzi je istaknuo da bismo uspjeli spasiti 80 posto sezone. Prvo bi se odigrala američka turneja, potom bi se ubacilo četiri tjedna zemljane sezone, zatim bi se odigrala azijska turneja i završilo bi se s ATP Finals. Bivši talijanski broj 18 rekao je i da će se igrati u studenom i prosincu ako bude potrebno, a kad je spominjao tih 80 posto sezone, mislio je prije svega na odigravanje Grand Slamova i Mastersa 1000.
Bit će, međutim, zanimljivo vidjeti kako bi u tom slučaju reagirali oni manji turniri, ako bi se njih uopće išta pitalo, ali i igrači koji bi valjda trebali biti upregnuti kao konji do studenog 2021. Sve u svemu, možete primijetiti da postoji puno više pitanja nego odgovora.
Jedna je stvar, međutim, već sad prilično jasna — za razliku od nekih drugih globalno popularnih sportova, koji će se u jednom trenutku vjerojatno krenuti igrati u nacionalnim okvirima i bez publike, ATP Tour je u nezavidnoj situaciji.
Recesija bi mogla izvršiti udar na nagradne fondove i nerealno je onda očekivati da će doći do redistribucije sredstava. Novca itekako ima, ali samo za one na vrhu
Trebaju se stvoriti uvjeti da velika većina igrača može nastupiti na bilo kojem turniru; jasno, ograničena sloboda kretanja vjerojatno je zadnja stvar koja će se normalizirati i neizvjesno je, recimo, kako bi se postupalo s onima koji zbog eventualnog drugog epidemijskog vala imaju zabranu ulaska u zemlju-domaćina turnira ili bi morali ići u izolaciju i slično.
Jasno je stoga da tenisa možda stvarno neće biti do kraja godine, odnosno do trenutka kad se pandemija suzbije; pritom možda i ne morate toliko očajavati, jer ono što čak i stručnjaci danas prognoziraju za tjedan dana ne mora vrijediti ni pišljiva boba — o virusu se naprosto još uvijek malo toga zna i stvari se mijenjaju iz dana u dan.
Zaštititi najugroženije
Govoreći o egzistencijalnim problemima samog ATP-a, treba istaknuti da postoje rezerve koje osiguravaju opstanak ove organizacije čak i u slučaju da se tenis ne igra sljedećih godinu dana. Takve rezerve, pak, ne postoje u velike većine igrača koji se bore za ATP bodove. Dapače, velik dio njih vjerojatno se već sada bori s pravim egzistencijalnim problemima.
Ne znam koliko je uopće potrebno podsjećati da je tenis jedan od sportova koji generira najveće nejednakosti. Gotovo svake godine svoj probitak na Tour traži oko 4.000 tenisača, nemali broj njih stremi tome, ali tek ih zapravo nekih pet posto od te mase — to jest prvih 150 do 200 — može bezbrižno ili makar ugodno živjeti. Dodajte k tome ono da su tenisači samozaposleni te da sami plaćaju veliku većinu svojih troškova i dobijete činjenicu da oni koji nisu mogli ništa ušparati već drhte pred time kako platiti račune.
Inače, nemali broj njih u normalnim okolnostima dodatno zarađuje trenirajući klince i slično, pa se ne događaju baš onakvi slučajevi poput Naomi Broady — nekada 76. tenisačica na svijetu, sada 499., razmišlja o tome da se zaposli u lokalnoj prodavaonici.
Zbog te egzistencijalne ugroze Gruzijka Sofija Šapatova, 375. na listi, nedavno je pokrenula peticiju u kojoj od spomenutih teniskih organizacija traži zaštitu najugroženijih, a koju je zasad potpisalo više od 2-000 ljudi. Na užas sviju, međutim, iz WTA-a je stigao odgovor kako nema potrebnih financijskih sredstava, ali da će od turnira pokušati ishoditi povećanje nagradnih fondova jednom kad se krene igrati te da će vjerojatno omogućiti sezonu dužu od 44 tjedna. Drugim riječima, WTA u recesijsko doba očekuje povećanje fondova te od igračica očekuje da se u ionako prenatrpanom kalendaru pretrgaju za prize money.
U ATP-u — koji pod ingerencijom ima Masterse, serije 500 i 250 te Challenger Tour — zasad raspravljaju kako bi mogli pomoći nižerangiranima; i tu bi također moglo doći do sukoba igrača i vodstva ATP-a. Naime, postoje razne ideje oko potpora, pa tako i ona da se igračima ‘otme’ prize money s ATP Finalsa i podijeli ugroženijim tenisačima.
Također, ITF je neki dan prilično sramežljivo objavio da će nastojati pomoći one najniže u lancu — one koje nastupaju na Futuresima, a koji su u nadležnosti upravo ITF-a. Postoje i one opcije da lokalni savezi pripomažu profesionalce, ali takvo što se može očekivati samo u najbogatijim teniskim nacijama; tako je, primjerice, britanski savez već osigurao 20 milijuna funti za tenisače i tenisačice, trenere, turnire i klubove. Zanimljivo je pritom primijetiti da je potporu za singlaše namijenio onima rangiranim od 101. do 750. mjesta — u dublu od 101. do 250. — pa tako Broady možda ipak odluči odustati od svoje nove karijere.
Sindikat ostaje samo na ideji
Možda ste se dosad zapitali i mogu li se turniri igrati bez publike?
Na nečemu takvome mogli bi eventualno insistirati Mastersi 1000, a pogotovo Grand Slamovi koji ubiru veliku zaradu od TV prava, iako će Gaudenzi istaknuti, misleći ponajprije na ‘svoje’ Masterse, da se ti prihodi u nadolazećem razdoblju moraju uvećati. Nagađa se čak i o tome da su US Open i Roland Garros u priličnom gadnim financijskim problemima u slučaju neodigravanja turnira, pogotovo s obzirom na to da nemaju osiguranje u slučaju pandemije, a što je Wimbledonu donijelo sumu od 115 milijuna eura.
Upravo u tom svjetlu treba gledati onu jednostranu odluku Roland Garrosa da bez ikakve konzulatcije s ATP-om, a kamoli s igračima, pomakne termin na samo dva tjedna nakon US Opena. Koliko je realno da će se ti turniri igrati bez publike? To je prilično teško za odgonetnuti jer bi praktički značilo da je opasnost od nove epidemije i dalje prisutna, a samim time i otežanu slobodu kretanja.
Obično se u kriznim vremenima najbolje ocrtavaju bolne točke nekog sustava. U tenisu je već sad primjetno da je netko tko je, recimo, godinama među prvih 200 tenisača na svijetu u situaciji da će iscijediti vlastitu ušteđevinu kroz koji tjedan ili mjesec te razmišlja o tome od koga da posudi novac ili da se, u krajnjoj liniji, ostavi tenisa. Imajte na umu da se ne igra već mjesec dana i zasad se neće igrati još tri mjeseca.
Jedna od posljedica korona-krize svakako bi mogla biti upravo ta da će izvjestan broj igrača napustiti igru, a možda još gora opasnost vreba u činjenici da će namještanju ionako podložni niskorangirani tenisači sad biti još izloženiji. U tom je smislu prilično licemjerno od ITF-a da kladionicama za ogromne cifre prodaje livescore prava na mečeve na Futuresima, a upitno je koliko kvalitetno taj novac reinvestira. Futuresi su i dalje stepenica na kojoj mnogi zapnu i grcaju u financijskim problemima.
Također, čini se da su sami igrači propustili svoju priliku da nešto promijene, bar na neko vrijeme. Recesija bi mogla izvršiti udar na nagradne fondove — posebno bi mogli u problemima grcati turniri iz serije 250 — i nerealno je onda očekivati da će doći do redistribucije sredstava. Tako bi upravo ova kriza mogla još jednom pokazati koliko je zapravo tanka moć igrača.
Vijeće igrača pri ATP-u sastoji se od 12 predstavnika svih igrača te trojicu šalje u Upravni odbor, u kojem sjede još tri predstavnika turnira, a jezičac na vagi najčešće je predsjednik ATP-a. S obzirom da turniri namiču novac i time na neki način vode cijeli show, predsjednik znatno češće naginje na njihovu stranu.
Sadašnji predsjednik Vijeća igrača Novak Đoković još je ranije spominjao mogućnost osnivanja sindikata, ali ono uvijek nekako ostane samo na ideji, a igračima kao najdjelotvorniji pregovarački alat zapravo ostaje bojkot. Jasno, taj se bojkot u pravilu izjalovi, iako je sama prijetnja njime — pred Australian Open 2012. — posljednjih godina izmuzla veći prize money od Grand Slamova. Problem je, međutim, što on iznosi svega nekih 15 posto od ukupnih prihoda GS-ova, a što je u usporedbi s NBA-om i drugim organizacijama, gdje se prihodi dijele 50/50, uistinu smiješno, pogotovo kad uzmete u obzir da tenisači sami snose svoje troškove.
Drugim riječima, novca itekako ima, ali samo za one na vrhu.
Na koncu, žao mi je ako ni nakon ovog teksta niste imalo bliže odgovoru na pitanje koje nas najviše zanima, onome iz naslova. Razočaran sam time i sam. Možda neće. A možda i hoće?
