Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Interov zimski san

Momčad već dva mjeseca nikoga nije pobijedila. Izmiču li stvari kontroli?

Zadnja izmjena: veljača 1, 2018 Profimedia

Inter je odlično krenuo u sezonu. U prvih 15 kola imao je 12 pobjeda i svega tri remija, a strategija trenera Luciana Spallettija se svodila na to da Inter mora izgledati kao zrela momčad koja se može osloniti na sustav igre. Preduvjet za to bilo je standardiziranje početne postave, u kojoj je Spalletti rotirao kad je baš morao, ostavljajući ključne uloge uvijek istim igračima neopterećenim europskim nastupima.

I stvari su išle vrlo dobro. Chievo je tako primio pet komada, ali još je impresivnija bila brojka od 32 udarca koje su Nerazzurri uputili prema golu izgubljenih gostiju. Jednostavno, mljeli su protivnika i već dugo vremena Inter nije izgledao tako homogeno i kompaktno, kao momčad koja zna što hoće i nema problema s tim da mora naporno raditi da to dobije.

Ponekad, usprkos dobrim rezultatima, igra i nije bila na samom vrhuncu. Vidjelo se, primjerice, protiv Bologne ili Cagliarija, kako je proces izgradnje sustava tek započeo i kako često ima previše praznog hoda, oslanjanja na individualnu kvalitetu i čiste improvizacije. Ali trud nikad nije bio upitan i nijednom igraču nije bio problem napraviti još koji metar u sprintu, premda se to ponekad činilo zbilja uzaludno. Nije bio problem raditi da se dobije ono što se hoće.

Međutim, pojavili su se problemi i nakon 15 kola u idućih sedam utakmica Inter nije upisao prvenstvenu pobjedu. Nije neka fešta ni u kupu, gdje je ispao od Milana, a prije toga na penale jedva prošao trećeligaša Pordenone. Ukratko, Inter spava zimski san i pobjedu čeka dva mjeseca, zadnji je put nekoga dobio još 3. prosinca.

„Mislim da je problem fizičke prirode“, komentirao je pad rezultata Intera bivši vlasnik Massimo Moratti. „Sada sam samo vanjski promatrač, tako da ne znam sve tehničke aspekte iznutra, ali Interova momčad nakon siječnja ne može izdržati Juventusov ritam. Vidjeli smo slične stvari kod Roberta Mancinija i sad imamo priliku promatrati slične stvari. Problem je konstantan. Poslije siječnja određena grupa igrača jednostavno stane sa ispunjavanjem obaveza i to utječe na čitavu momčad.“

Kiksevi u seriji

Moratti više nije dio kluba, ali njegovo mišljenje i dalje ima težinu u talijanskoj javnosti. Nebitno je misli li on kako dio ekipe nema fizičke kapacitete ili je problem u mentalitetu; bilo kako bilo, u jednome je u pravu – Inter ne može izdržati Juventusov ritam.

Juve spava mirno jer je, usprkos lošijem startu, Massimiliano Allegri znao da je u igri još dovoljno bodova i da nema razloga za paniku. Postavio je igru tako da ne izgubi u derbijima protiv Napolija i Intera, što je uvijek opcija jer ima nevjerojatno duboku klupu s različitim profilima igrača koje može bez ikakvih problema koristiti tako da neutralizira svakog suparnika. A igrati na nulu se isplati dok god si siguran da imaš kvalitetu više od suparnika i da možeš očekivati njegove kikseve u nastavku prvenstva.

Inter ne samo da je kiksao, nego je zaredao s kiksevima. Toliko da je plasman u Ligu prvaka, jedini objektivni cilj kojeg je postavio sportski direktor Piero Ausilio, doveden u pitanje.

Ako postane problem  napraviti još koji metar u sprintu, ako postane problem raditi da se dobije ono što se hoće, onda Inter ne može u Ligu prvaka

A Morattijeva se dijagnoza mogla potvrditi i u utakmici protiv SPAL-a.

Realno, SPAL je prilično limitirana momčad, koja se postavila u formaciju 3-5-2, a glavna ideja je bila slati duge lopte prema napadačima i ciljati prostor koji je iza leđa ostavljao João Cancelo. Međutim, baš to ostavljanje prostora označava krah Spallettijeve strategije s početka sezone. Sve više igrača ispada iz pozicija, iskače iz uloge koja im je predviđena. Sustav igre, iako je definiran, sve se manje poštuje i sve je manje homogenosti i kompaktnosti. Sustav postoji, ali je ignoriran. SPAL se držao svog plana o dubokom bloku i kolektivnoj obrani, za razliku od Intera koji je izgledao kao skupina individualaca koji pokušavaju pojedinačnim jurišima stvoriti rupu u bedemu.

Previše je puta, pogotovo u prvom poluvremenu,  poslana duga lopta u bunar pokušavajući naći što kraći put do šanse. I svakom takvom dugom loptom, razina entuzijazma i morala u momčadi je padala za nijansu. Sve dok nije pala u potpunu apatiju i bezvoljno prešetavanje po terenu.

Hitno potrebno buđenje

Jedino je početak drugog poluvremena bio segment igre koji je odudarao od pravila. Inter je izašao u presing, pokušao je isprovocirati suparničku pogrešku i što prije povratiti posjed lopte kako bi nastavio s pritiskom. Zapravo, Inter je izašao onako kako je počeo sezonu – homogeno i kompaktno, odlučan pobijediti kao momčad. Bilo je i sreće, jer rezultat je pratio ono što se događalo na početku sezone. SPAL se nije snalazio pod pritiskom, griješio je u predaji lopte i Francesco Vicari je počastio Inter autogolom.

I onda, umjesto da nastave s pritiskom i prelome utakmicu, Nerazzurri su se opet ugasili i vratili receptu iz prvog poluvremena. Počeli su solirati, tražiti individualna rješenja i još jedna loša utakmica u nizu je kulminirala još jednim u nizu primljenih smiješnih golova. Prostor koji je ostao u ispred Interova gola, kada je jedina opcija koju je SPAL imao bila nabaciti slobodni udarac u kazneni prostor, dovoljno govori u kakvom je stanju momčad bila – apsolutno nemotivirana i bez imalo koncentracije. Imala je vodstvo koje je opet prosula jer nije bila spremna raditi da dobije ono što hoće.

S prvog mjesta Inter je skliznuo na četvrto – što nije neka drama, jer jasno je da je jedini imperativ koji igrači i trener imaju osigurati Ligu prvaka i još je jasnije da nemaju kvalitetu ni rutinu za lov na naslov prvaka. Na stranu što Inter živi s visokim očekivanjima i u stalnom raskoraku s realnosti, u ovom trenutku biti prvi jednostavno nije realnost. Ali nonšalancija koju igrači pokazuju na terenu vrlo bi lako momčad mogla koštati i četvrtog mjesta koje ne smije promašiti.

Inter treba hitno buđenje.

Spallettijeva strategija, koja se pokazala dobrom u prvih 15 kola, počela se raspadati; igrači svoje uloge u momčadi shvaćaju neozbiljno i sve skupa lagano izmiče kontroli. Inter nije nikoga pobijedio dva mjeseca i još ga drži jedino to što ni Lazio i Roma nisu u savršenom ritmu i što i oni imaju probleme dijelom kadrovske, a dijelom taktičke prirode. Međutim, Interovi problemi nisu kadrovski, jer momčad je bolja od onoga što imaju rimski rivali, a ni taktički jer na momente je sposobna izgledati jako dobro. Problem je što je odjednom tih momenata jako malo, a to treba brinuti i Spallettija i igrače.

Jer ako postane problem napraviti još koji metar u sprintu, ako postane problem raditi da se dobije ono što se hoće, onda Inter ne može u Ligu prvaka. Zapravo, ako ne navije budilicu i ne pokaže onaj segment igre s početka drugog poluvremena protiv SPAL-a i ono s početka sezone, nije baš sigurno da može i protiv Crotonea, gdje će prekid niza od dva mjeseca bez pobjede biti apsolutno nužan.

Ne propusti top članke