“Došli smo ovamo s ciljem da obrana bude savršena ako želimo proći grupu”, izjavio je u mix zoni izbornik Hrvoje Horvat. “Znali smo da neće biti lijepa utakmica s puno golova, fokusirali smo se na obrambeni dio.”

Hrvatska je pobijedila Srbiju ostavivši suparnika na 20 golova. One tri vezane lopte koje je Mate Šunjić skinuo na početku drugog poluvremena bile su ključne u prelamanju utakmice, ali nije da su te tri lopte bile pravilo i da su vratari skidali sve redom. Uključujući i te tri obrane u samo jednoj minuti, Šunjić i Ivan Pešić su zajedno imali ukupno šest skinutih lopti i relativno skromnih 23 posto obrana. To je važno za istaknuti, jer kada uzmemo u obzir da su vratari odradili prosječan posao, onda je samo 20 primljenih golova dodatni pokazatelj toga koliko je obrana zapravo bila sjajna. I to obrana bez Duvnjaka i Davida Mandića, koji su glavni igrači na prednjem u obrani 5-1.

Lučin se nametnuo, pokazao je hrabrost, igra slobodno i izrastao je u nositelja igre. To je veliki plus za nastavak turnira jer Hrvatskoj treba točno takav igrač

U tom kontekstu je Horvat odradio dobar posao u vrlo teškoj situaciji. Znao je koja mu je najvažnija utakmica prvenstva i znao je kako će napraviti razliku, a prilagođavao je plan kako mu je otpadao koji igrač. Utakmica protiv Srbije bila je ključna, a Horvat ju je dobio i to bez Duvnjaka.

Imala je, doduše, i Srbija svojih problema. Petar Nenadić je u prosincu ozlijedio zadnju ložu i otpao je s popisa za Euro, a Petar Đorđić je dobio pozitivan test na sam dan utakmice s Hrvatskom. To su glavni igrači u vanjskoj liniji i logično je da se njihov izostanak osjetio na terenu. Ali još više se osjetio jedan drugi problem. Iako su ostali bez nositelja napada, ostali srpski reprezentativci nisu napustili svoje uloge sporednih likova.

Ključni Lučin

To je ono što Tina Lučina čini važnim faktorom — što na utakmici sa Srbijom, što u nastavku prvenstva.

Cindrić je bio debelo najtalentiraniji igrač na terenu, toliko da je njegova individualna kvaliteta upadala u oči prilikom svakog kontakta s loptom. Ivan Martinović je odradio agresivnu utakmicu i, premda ga nije išao udarac s distance, redovito je probijao suparničke linije. Ivan Čupić je rutinski utrpao šest golova iz igre, a Željko Musa je bio fenomenalan. Čovjek je uskočio u momčad 12 sati prije utakmice i vodio je obranu, ključni dio plana za utakmicu, još jednom dokazujući kako nema starih i mladih igrača. Ima samo onih koji su dobri i onih koji nisu, a on je odličan. Međutim, među svim igračima ponovo treba istaknuti Lučina.

S jedne strane, postoji taj dio priče sa spacingom koji je bio vidljiv na utakmici s Francuskom i koji smo izdvojili kao osnovu za zdravi optimizam pred utakmicu sa Srbijom. Lučin ne sili zabadanje u sredinu kao prvu opciju rješavanja problema; njegov stil igre uključuje kretnje koje otvaraju teren i poboljšavaju geometriju napada. Najbolji primjer za to je 20. gol kod kojeg je Lučin krenuo u napad s lijeve strane i završio ga probojem skroz desno, ali na način da je iskoristio kretnje suigrača kako bi izbjegao duel sve do zadnjeg trenutka.

Koliko god vanjski igrači bili kvalitetni — a Hrvatska stvarno ima fantastične igrače, pogotovo na poziciji srednjeg vanjskog gdje su njeni igrači mašine za prolaske jedan-na-jedan — toliko im ponekad nedostaje navika da izbjegnu duel, poštede sebe batina i onemoguće suparnika u pokušaju da uspori napad. Lučin ima tu naviku i to je u u suvremenom rukometu — jer rukomet je sport u kojem se obrana igra prekršajem, a igrači su brži, pokretljiviji i jači nego ikad prije — vrlo važna kvaliteta kojom vanjski igrač omogućava održavanje tečnog napada i traženje rupe koja se može iskoristiti umjesto da se ide glavom kroz zid.

Ali postoji i druga strana, jednako važna kao ta taktička, pa možda i važnija – Lučin nije prihvatio ulogu sporednog lika.

Euro sad tek počinje

On se našao u sličnoj poziciji u kojoj su bili i srpski vanjski igrači. Recimo, nema velike razlike između njega i Uroša Borzaša. Jednako su stari, jednako visoki i igraju na otprilike jednakoj klupskoj razini. Obojica su se našla u situaciji u kojoj su njihove reprezentacije ostale bez nositelja napadačke igre koje je netko trebao zamijeniti. Borzaš i Stevan Sretenović su ostali u sporednoj ulozi, onoj u kojoj bi bili da su tu Nenadić i Đorđić, a Lučin je svoju originalnu ulogu nadišao. Shvatio je da su karte promiješane, preuzeo je odgovornost i našao je svoje mjesto u novoj hijerarhiji.

Lučin je Srbima zabio pet golova iz šest pokušaja. Protiv Francuske je imao četiri gola iz osam pokušaja. Inteligentan je i ne forsira ništa na silu, ali se ne libi uzeti šut kada se otvori prilika. Shvatio je da su to njegovi šutovi i da je situacija takva da mora biti nositelj igre.

Najbolje se njegova važnost vidi kada ga se usporedi s Antom Gadžom. Gadža je vrlo kvalitetan igrač koji godinama dokazuje svoju vrijednost i gradi status autoriteta u klubovima. Uostalom, Gadža je dugo vremena radio s Horvatom, dobro razumije izbornikov pogled na rukomet i shvaća zahtjeve koje stavlja pred momčad. Međutim, Gadža kao da igra pod kočnicom. Nije se izdigao iz sporedne uloge u sjeni glavnih zvijezda koju je trebao imati da su se stvari odvile kako je bilo planirano i nije se nametnuo suparničkoj vanjskoj liniji, za što definitivno ima kvalitetu. Lučin te kočnice nema. Potpuno se nametnuo, pokazao je hrabrost, igra slobodno i izrastao je u nositelja igre.

To je veliki plus za nastavak turnira jer Hrvatskoj treba točno takav igrač. Pobijedili smo Srbiju, odradili smo utakmicu koja je bila zaokružena kao ključna i prelomili smo je obranom, točno onako kako je izbornik Horvat zacrtao u pripremi. Međutim, posao nije gotov.

Za Hrvatsku Europsko prvenstvo tek sada počinje, a u situaciji u kojoj igrači konstantno otpadaju i kadrovska situacija se mijenja iz dana u dan, dodatna vrijednost s margina radi ogromnu razliku. Lučin i Musa su najbolji dokaz toga, svaki na svoj način.