Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ispit položen s dvojkom

Hrvatska je pobijedila, ali stari problemi ostaju i rađaju se novi

Zadnja izmjena: 22. ožujka 2019. Marko Prpic/PIXSELL

Hrvatska je uspješno započela kampanju odlaska na Europsku prvenstvo. Trud skromnih gostiju iz Azerbajdžana bio je za poštovanje, ali razlika u individualnoj kvaliteti bila je prevelika za nešto više od časnog poraza. Andrej Kramarić je u suviše dobroj formi kako ne bi iskoristio umor suparničke obrane i očuvao barem atmosferu kao svjetlu točku prvog dana kvalifikacija.

Prva tri boda su upisana, ali ponovno nismo saznali previše toga što bi dugoročno moglo oblikovati rezultate reprezentacije.

Iako je Hrvatska ispala iz elitnog razreda Lige nacija, preostali ishodi u natjecanju poklopili su se i ždrijeb kvalifikacija ponudio je nešto lakšu skupinu. Gledajući kvalitete preostalih sudionika, trebalo bi se dogoditi čudo da svjetski doprvak ne vidi glavni događaj sljedeće godine. Upravo zato, Hrvatska je dobila svojevrsni poklon, priliku za ispravak grešaka iz prošlosti i izbjegavanje kostura iz ormara. Dobila je priliku pobijediti samu sebe.

Vjerni podsjetnik na hrvatski sustav bez bilo kakve dugoročne vizije obično se ukaže nakon nekog ciklusa — primjerice, kod slučaja Marija Mandžukića pred Ligu nacija, kad se ‘odjednom’ dogodilo da reprezentacija nema (poštenog) napadača, a slična situacija nastala je ozljedom Šime Vrsaljka. Kao da to nije bilo dovoljno upozorenje, pa se onda na prvobitnom popisu ne nađe niti jedan desni bočni branič kojemu je to prirodna pozicija. Tek je ozljedom Tina Jedvaja naknadno uvršten Karlo Bartolec, ali ni on nije dobio priliku jer je startao Josip Brekalo.

Gostima su kod prve prilike trebala samo dva dodavanja od vlastitog do suparničkog šesnaesterca. Izostanak strukture u napadu doveo je do istog problema u obrani

Iako je Wolfsburgov krilni igrač solidno odradio povjereni zadatak, teško je povjerovati da vrhunski potencijal na jednoj poziciji može dugoročno biti opcija na potpuno drugoj. Znajući da će Hrvatskoj najslabija karika biti upravo desni bočni, gosti su gradili plan tako da se napadač Ramil Šejdajev izvlačio na bok kako bi iskoristio nebranjeni prostor. Brekalo je kasnio u postavljanju, pa je njegovu ulogu morao pokriti Domagoj Vida. Jedan njegov izgubljeni duel otvorio je put prema golu, ali je Lovre Kalinić uspio spasiti. No, više od toga Zlatka Dalića može brinuti što još nije pronašao odgovore kako pomoću sustavnih rješenja stvoriti višak protiv postavljene obrane.

41 centaršut

U početku utakmice hrvatski su napadi bili prelako branjeni. Razlog treba tražiti u nedovoljno dobroj geometriji na terenu i općenito premalom broju igrača koji bi svojim postavljanjem kreirali prostor za suigrače.

U današnjem nogometu postoji nekoliko načina kako graditi napad, ali dva su najčešća. Prvi od njih označava postavljanje bočnih igrača visoko dok jedan ili obje ‘osmice’ ostaju duboko, dok krila ulaze u sredinu. Svojim postavljanjem vežu suparničke bočne igrače uz stopere, čime prostori uz aut liniju ostaju prazni. Drugi način ostavlja bočne igrače duboko, a onda pritisak na posljednju obrambenu liniju rade vezni igrači i napadači.

Problem kod Hrvatske je sinoć bio taj što su bočni i vezni igrači ostajali preduboko, što je bilo previše predvidljivo za braniti. Tek kada su Borna Barišić i Brekalo svojim kretanjem krenuli odvlačiti suparnička krila ili Luka Modrić koristiti međuprostor, stvoren je veći pritisak na suparničku obranu.

Tek je tada Dalićev plan mogao biti izvršen. Namjera je bila dovesti bočne igrače u dobru priliku za centaršut prema trojici izvrsnih skakača Bruni Petkoviću, Ivanu Perišiću ili Kramariću. Plan sličan tome je iskorišten u polufinalu SP-a protiv Engleske, kada je Perišić pogodio za izjednačenje u drugom dijelu. Iz toga proizlazi podatak da je Hrvatska u sve četiri utakmice Lige nacije imala ukupno 42 centaršuta, a protiv Azerbajdžana 41. Na primjeru utakmice Juventusa i Atlético Madrida vidjeli smo da je kvantiteta ubačaja gotovo jednako važna kao kvaliteta jer je cilj, osim samog cilja postizanja pogotka, stvarati pritisak na obranu kroz kontinuirane napade. Protiv organiziranog bloka kao što je to bio sinoć gostujući, taj plan je imao smisla. Posebno kada se istakne visinska prednost hrvatskih igrača u skoku.

Drugi podatak je izravna posljedica velikog broja ubačaja: u četiri utakmice Lige nacija, Hrvatska je izvela ukupno 11 kornera, a samo u utakmici protiv Azerbajdžana bio je jedan više. Jedan od tih 12 bio je dovoljan za trenutak koji je prelomio utakmicu. Osim samih golova, treba istaknuti da je Hrvatska najbolje prilike imala upravo nakon prekida, što je možda u tom elementu napredak u odnosu na prethodne utakmice, ali igranje na prekide dugoročno nije strategija na koju se može osloniti.

Problemi u organizaciji

Ipak, je li to bilo dovoljno da se prvi ispit položi s barem dovoljnim? Vjerojatno da, jer pobjeda donosi zadovoljstvo te odnosi početni pritisak. Za bilo što više od toga, odgovor je negativan.

Usprkos pobjedi, određeni problemi viđeni prošle godine su ostali, posebice u organizaciji igre i njenoj strukturi. Kada se Ivan Rakitić spuštao u obrani, Hrvatska je napadala s četvoricom igrača u odnosu na dvojicu suparničkih napadača, ali da je on kojim slučajem ostao na svojoj poziciji ili da se Mateo Kovačić podigao prema naprijed, hrvatska bi sredina imala brojčanu nadmoć nad gostima, što bi onda otvorilo nove i, s obzirom na kvalitetu igrača, velike mogućnosti.

Ipak, ovdje je fokus na drugi detalj: po postavljaju Perišića i Modrića, cilj Rakitićeva dodavanja je lopta prema sredini – problem je nastao jer su obojica napadača krenula napadati isti prostor. Kramarić je taj zadatak naposljetku prepustio Petkoviću, ali vidljivo je da Dalić još nije pronašao način kako najbolje uklopiti Hoffenheimova napadača. Zato je ulazak Brekala bio nužan, što je opravdao u drugom dijelu. Njegova pojava morala je držati širinu na desnoj aut liniji da bi Kramarić imao slobodu kretanja po međuprostoru, ali to je bila samo tableta protiv bolova za hrvatske probleme u napadačkoj strukturi — pravo rješenje još nije otkriveno.

U sljedećoj kvalifikacijskoj utakmici protiv Mađarske najavljene su tri izmjene. Prve dvije su Dejan Lovren i Marcelo Brozović umjesto Duje Ćalete-Cara i Kovačića. Iako je Kovačić bio siguran u distribuciji kao i uvijek, njegov problem iz utakmice u utakmicu ostaje isti — on nema poziciju. Kao osmica u Chelseaju ne donosi dovoljno prema naprijed, a kao zadnji vezni sinoć nije stigao zatvoriti dodavanje prema Šejdajevu čiji je rasplet Kalinić uspješno zaključio. To mu se ne može zamjeriti jer, kao ni Dinamov Nikola Moro protiv Benfice, nema vještinu za takvu ulogu, ali kod pogotka je napravio dvije ozbiljne pogreške.

Dok je na suprotnoj strani imao trojicu suigrača i dovoljno vremena poslati dijagonalu, odlučio se na kratko dodavanje prema Modriću na dijelu terena gdje su već bila četvorica protivničkih igrača. Modrić je tada uhvaćen u zamku pri primanju lopte, ali nekako je lopta ponovno došla do Kovačića, koji zatim gubi duel i loptu jer se zabija u pravac gdje je suparnik bio brojčano nadmoćniji. Ono što posebno može brinuti Dalića je podatak kod prve prilike gostiju: trebala su im samo dva dodavanja od vlastitog do suparničkog kaznenog prostora. Izostanak strukture u fazi napada doveo je do istog problema u fazi obrane.

Što želi Hrvatska?

Zato će povratak Brozovića ponuditi određeni kadrovski napredak jer će uspješnije braniti prostor, a kao treća izmjena ući će Ante Rebić umjesto Petkovića. To znači ostanak Brekala u prvom sastavu, a Hrvatska će zbog njegove slabosti u obrani biti prisiljena napadati. Utakmica protiv Mađarske realnije će prikazati njegove i Barišićeve mogućnosti na bočnim pozicijama jer neće biti toliko prostora kao sinoć, a bit će veći izazov braniti moguće (protu)napade Mađara.

Utakmica protiv Azerbajdžana ponudila je dobro otvaranje, ali izostali su odgovori na većinu pitanja. Prije svega — što Hrvatska želi postići iz ovih kvalifikacija? Cilj bi morao biti veći od samog prolaska, jer ovo je idealna prilika za promijeniti navike i izbjeći posljedice uzrokovane izostankom važnih igrača iz prethodnog razdoblja. Vrsaljko će se vratiti, ali njegov zdravstveni karton nalaže da zamjena mora biti spremna. Dok se traže nove opcije u napadu i na desnom boku, uskoro će uslijediti novi i zasigurno veći problem: neizbježni Modrićev oproštaj, a uskoro nakon njega otići će i Rakitić.

Zato su ove kvalifikacije puno važnije od samog prolaska, one moraju ponuditi bazu za sljedeće razdoblje i pripremiti tranziciju. Ako Englezi mogu dati priliku Jadonu Sanchu ili Nijemci Kaiju Havertzu, igračima koji su mlađi od najmlađeg hrvatskog reprezentativca Brekala, onda i Hrvatska mora pronaći prostora za one koji dolaze.

Ne propusti top članke