Split se može podičiti FIBA-inom nagradom za najbolju europsku momčad 20. stoljeća, ali što se tiče 21., najbolje čemu se može nadati je Zadrova nagrada za najvjerniju mušteriju. Mnogo je dalmatinskih derbija odigrano tijekom proteklih 20-ak godina, a u njih podosta trijumfirali su i Žuti. Međutim, onda kada je zbilja važno, kada stigne vrijeme za go hard or go home, u pravilu Split poklekne.
Valjda jedina iznimka je čuveni prodor Roka Lenija Ukića za osvajanje kupa u Jazinama prije 18 godina, ali sinoć nije bila dovoljna ni njegova nadahnuta izvedba kojom je publiku na Gripama podsjetio na mlađeg sebe. Imao je Ukić podršku nekolicine raspoloženih suigrača, a Split 11 razlike, momentum i posve grogirane suparnike šest minuta prije kraja, ali nekako je opet, ponovo, iznova, još jednom — slavio Zadar. Kako to?
Momčad Srđana Helbicha je po tko zna koji put ove sezone djelovala posve prazno. Proteklih mjeseci često su iz kluba stizale vijesti o nezadovoljstvu igrača zbog kašnjenja plaća, a osobito je glasan u negodovanju bio Justin Carter, koji je u jednom trenutku bio na rubu odlaska. Gradskom intervencijom požar je privremeno ugašen, ali ostao je opći dojam da su Zadrovi igrači slabo motivirani u pohodu na obranu titule, što se poklopilo s Tornadovim bojkotom utakmica.
Sve se to itekako odrazilo na izvedbe na parketu: posve nestvarno zvuči podatak da su Žuti u prvoj utakmici imali gotovo dvostruko više skokova (41:22), a još nestvarnije da su uvjerljivo nadskakali suparnika (41:34) i u uzvratu koji su izgubili 20 razlike. Istu stvar gledali smo i tijekom najvećeg dijela majstorice: Zadrova unutarnja linija (Trevor Thompson, Aleksandar Bursać i Dario Drežnjak) naprosto je odbijala koristiti visinsku i atletsku prednost da se nametne opcijama Srđana Subotića (Josip Jukić, Shawn Jones, Tonko Vuko, Karlo Žganec). Dok su se Splitovi centri hrvali, čupali i grebali da uhvate što bolju poziciju za svaki skok (uz ogromni doprinos Shannona Shortera s vanjskih pozicija, 21 skok u seriji), Zadrovi su uglavnom čekali da im lopta po inerciji padne u ruke, što je ponajveći razlog zašto je ova serija otišla tako daleko.
Mavra je prespavao i prve dvije utakmice u seriji, ali majstoricu je, za razliku od suigrača, od prve do posljednje minute odigrao maestralno
Ideja vodilja Splitova trenera Srđana Subotića u sve je tri utakmice bila stvoriti što veći broj otvorenih šutova s perimetra, kao i uvući Zadrane u revolveraški obračun. Usprkos užoj rotaciji koji koristi Helbich u odnosu na svog kolegu, generalno je Zadar napadački kompletnija momčad: u Dominiku Mavri i Martinu Junakoviću ima jake igrače na lopti koji su podjednako konkretni i u šutu i prodorima. S druge strane, Splitov razigravački duo Sani Čampara i Ukić nesrazmjerno više se oslanja na vanjski šut, a u nešto manjem omjeru i sekundarni organizator napada Toni Perković.
Nadalje, Thompson i Bursać su okomitiji u pick igri od Splitovih unutarnjih opcija, dok je Drežnjak na popu podosta pouzdaniji od Žganca i Vuke. Napadačka ravnoteža jedino je postojala na krilnoj poziciji, gdje je turboaktivni Shorter bio pravi pandan Carteru, a turbopasivni Lovre Runjić istom takvom Pavlu Marčinkoviću. Dakle, logična je pretpostavka da bi u strogo kontroliranoj košarci Zadar svojim raznovrsnijim napadačkim repertoarom polako, ali sigurno izgradio prednost.
Probuđeni kapetan
Subotiću je stoga na parketu trebao metež u kojem će izmusti maksimalni učinak iz velikog broja sličnih, ali šuterski potentnih bekova. Željeni metež stvarao je na tri načina.
Prvi je pick igra i kratko otvaranje centra nakon koje bi slijedio pas na vanjske pozicije, eventualno još jedno dodavanje, pa šut — ako se promaši trica, tu je bio skok u napadu, pa ajmo ispočetka. Drugi način je bio dati loptu Shorteru u ruke za napad u izolaciji: ako ne bi opalio tricu preko ruke (impresivni broj njih je pogodio), išao je u prodor pa također izbacivao loptu van (ako ne bi pronašao centra na ziceru, što je, uz Vukinu sporadičnu leđnu igru, skoro pa jedini način kojim je Split dobivao dubinu u ovoj seriji). Treći način su leđni blokovi koji su se postavljali za izlazak na šut Perkovića i, rjeđe, Maja Kovačevića.
Tako je Split postao momčad koja živi (prva utakmica trica 13/36) i umire (druga utakmica 4/22) od vanjskog šuta, ali realno je to bio najbolji, vjerojatno i jedini način na koji je Subotić mogao stvoriti šansu za Žute u ovoj seriji, jer obrambeno nije imao potrebne alate za oduzeti Zadru dubinu. I budući da je u majstorici trica bila na solidnoj razini (11/31) te je Ukić bio u vintage izdanju, a raspucani Vuko se prometnuo u faktor iznenađenja, ne samo da se stvorila dobra šansa za finale; u njega se praktički jednom nogom zakoračilo.
A onda su se vrata finala naprasno zatvorila, uz bolno pričepljenu nogu kao posljedicu spleta više okolnosti.
Prvo je zbog petog prekršaja ispao Vuko, dok je Subotić odlučio predugo odmarati Ukića. Prvih par promašenih napada bez najraspoloženijeg dvojca odigrano je brzopleto/nespretno, a potom su se nizale izolacije za već umornog Shortera, koji je k tome mnogo agresivnije ispraćen od zadarske obrane. Split je naprosto izgubio prepoznatljivu napadačku nit u situaciji kad je brzopotezni metež trebalo pretvoriti u duge napade. S druge strane, Zadar je nanjušio krv. I njemu se otvorio vanjski šut (sjajnih 12/24 trice), a konačno je krenuo je i napadački skok koji u ovoj seriji praktički nije postojao za Zadrane (u prvih pet poluvremena 10 napadačkih skokova, u posljednjem devet).
Ali za trijumf je najzaslužniji napokon probuđeni kapetan: Mavra je prespavao i prve dvije utakmice u seriji, ali majstoricu je, za razliku od suigrača, od prve do posljednje minute odigrao maestralno.
A najbolje je sačuvao za samu završnicu. Doktorski je čitao obranu pick igre te u napadu za napadom izvlačio najbolje rješenje: hranio je loptama Thompsona pod košem ili Drežnjaka na perimetru u idealnim pozicijama, a dobar dio lopti je i sam potrpao u mrežicu, uz sjajnu realizaciju (18 poena i 11 asistencija, 3/5 šut iz igre, 9/9 bacanja). Zadrovi navijači dugo su, stvarno dugo čekali svog kapetana, ali on je u presudnom trenutku sezone pokazao da nije zaboravio igrati vrhunsku košarku.
Tako su Zadrani još jednom pokvarili zabavu na uzavrelim Gripama i stvorili si posljednju priliku da se napokon razbije učmala atmosfera koja ove sezone vlada u i oko kluba na svim razinama. Očigledno je da tijekom polufinalne serije igrači glavom nisu bili u potpunosti na parketu, ali u finalu će protiv Cibone za obranu titule biti potrebni maksimalni fokus i angažman.
