U trenutku kad je Carlos Alcaraz zbog ozljede otkazao nastup na Australian Openu, postalo je sasvim realno da će spomenuti turnir biti samo još jedan Grand Slam kakve u posljednje vrijeme sve češće gledamo. Ta činjenica da otkazivanje jednog igrača može toliko utjecati na samu atraktivnost, pa i neizvjesnost jednog Grand Slama možda dobro govori o tome u kakvom se stanju trenutno tenis nalazi.
Ne treba dramatizirati, jer stvari bi već na Roland Garrosu mogle biti znatno drugačije, ali dobar pokazatelj toga bio je i jučerašnji meč između Novaka Đokovića i Andreja Rubljova, u kojem je potonji u tri seta Noletu uspio uzeti svega sedam gemova. Pričamo, inače, i o šestom igraču na svijetu.
Nije problem izgubiti od Đokovića; pogotovo to nije problem na Australian Openu, turniru na kojem je u posljednja 72 meča doživio tri poraza. Problem je u načinu na koji je Rubljov izgubio taj meč; konkretno, problem je u tome što se Rus u posljednje dvije sezone de facto nije mijenjao kao igrač. I dalje je u velikoj mjeri ovisan o servisu i forhendu, a kad se pojavi igrač koji to može neutralizirati, nema nijedno drugo rješenje u svojoj igri ili možda plan B. Izrazito je jednodimenzionalan igrač i jučerašnji je meč bio zapravo jedan pravi reality check. Hoće li on sam i njegov dugogodišnji trener Fernando Vicente to tako shvatiti, teško je dokučiti. Mislim, ipak je s takvom igrom postao etablirani top 10 igrač, zar ne?
Sasvim nedavno pisali smo o Netflixovu dokumentarnom serijalu Break Point, koji u fokus stavlja “novu generaciju teniskih zvijezda koje se brzo uspinju” i koje će, eto, valjda svakog časa s trona svrgnuti dobro nam poznate legende ovog sporta. Zanimljivo, glavna zvijezda serijala Nick Kyrgios u posljednji je tren zbog ozljede otkazao ovogodišnji Australian Open; glavni lik druge epizode Matteo Berrettini ispao je u prvom kolu od izvjesnog 35-godišnjaka s metalnim kukom; osmi nositelj Taylor Fritz ispao je u drugom kolu, isto kao i drugi nositelj Casper Ruud, a šesti nositelj Félix Auger-Aliassime uspio je dogurati do četvrtog kola.
Bilo i nepravedno da Đoković ne osvoji Australian Open. Mlađa generacija tenisača kao da ne želi shvatiti što je sve potrebno činiti da biste uopće imali šansu svrgnuti ga
Iako će vas ATP-ova PR mašinerija, koja je surađivala na serijalu, pokušati uvjeriti u suprotno, to i nije toliko čudno. Ovogodišnji Australian Open u tom smislu nije puno drugačiji od većine Grand Slamova iz nekoliko prethodnih sezona (iako su u prošloj na to utjecali i razni neteniski faktori). Istini za volju, ne postoji ta mlađa generacija koja se strelovito uspinje, već samo skupina dobrih i jako dobrih mlađih tenisača koji su, međutim, skloni oscilacijama, a o nekakvom skidanju s trona legendi ovog sporta da i ne pričamo.
Tablica prikazuje sudionike polufinala na Grand Slamovima u navedenom razdoblju; boldani igrači igrali su finale, a boldano velikim slovima su oni koji su osvojili naslov.
Kao što možda možete primijetiti, od 23 naslova njih 20 je osvojila Trojka; Đoković devet, Rafael Nadal osam, a sad već umirovljeni Roger Federer njih tri. Preostala tri naslova ugrabili su Dominic Thiem, Daniil Medvjedev i Alcaraz; Thiem je to od svih njih možda i najviše zaslužio, ali opet treba primijetiti da na putu do naslova na US Openu 2020. nije trebao pobijediti nijednog člana Trojke. Ni Alcaraz nije morao igrati protiv sada Đokovića i Nadala, što ne umanjuje njegov fantastični uspjeh, i jedini je Medvjedev u finalu US Opena 2021. morao pobijediti Đokovića.
Netko bi se mogao pitati i zašto smo kao početnu točku uzeli 2017., ali stvar je vrlo jednostavna. Otprilike tada završava svojevrsno zlatno razdoblje tenisa koje je trajalo od 2011. do 2016.; iako je te 2016. igrao još i finale US Opena, Đoković od naslova na Roland Garrosu te godine ulazi u krizu koja će trajati sve do Wimbledona 2018. Andy Murray polovicom 2017. zbog ozljede kuka prekida sezonu i više se nikad neće vratiti na staru razinu.
Istina, Federer i Nadal te sezone rade nevjerojatni comeback, ali — što zbog godina, što zbog ozljeda — otprilike tada ili malo ranije iz vrha ispada dobro nam poznata stara garda (Stan Wawrinka, David Ferrer, Jo-Wilfried Tsonga, Tomáš Berdych, pa i Kei Nishikori i Miloš Raonić), a u top 10 ulaze neki igrači koji su prethodnih sezona ondje rijetko – ako uopće – imali priliku boraviti; prije svega, Grigor Dimitrov, David Goffin, Kevin Anderson, pa i Marin Čilić i neki drugi… Izuzev Sasche Zvereva, ova NextGen generacija u vrh dolazi tek dvije-tri godine kasnije, i to jednim dijelom zato što je u slučaju potonjih biologija ipak odradila svoje.
Sve u svemu, od te 2017. pa do danas Grand Slam završnice više nisu toliko monolitne, pa ni uzbudljive i atraktivne kao što su bile — iako vidimo da je i toga itekako bilo, pogotovo ako pričamo o finalima — a priliku za otići daleko u turniru dobiva puno različitih igrača, često i oni nižerangirani. Primjerice, čak 24 igrača u navedenom su razdoblju upisala svoje prvo polufinale na Grand Slamu, što je u tzv. zlatnom razdoblju bilo nemoguće. Devetorica su igrača pritom upisala svoje prvo finale, što je opet u spomenutom periodu bilo nezamislivo. Čak šestorica nenositelja uspjela su doći do polufinala — sedam, ako računamo sada i Tommyja Paula — a Aslan Karacev uspio je to učiniti igrajući i kvalifikacije za glavni ždrijeb.
Smjena generacija se, dakle, možda stvarno dogodila, ali među tom novom uglavnom ne postoje igrači koji mogu u kontinuitetu pobjeđivati svoje suparnike te, između ostalog, dolaziti u završnice Grand Slamova. Barem ne zasad.
Priča koja pada u vodu
Iznimka bi u tom smislu mogao biti upravo Alcaraz, a doima se i da Holger Rune nije ono što bi se moglo okarakterizirati kao tipični NextGen igrač. Također, ako računamo od tog Wimbledona 2018., zanimljivo je primijetiti od koga je i kako sve Đoković ispadao ili gubio na Grand Slamovima: dvaput ga je pobjeđivao Nadal, jednom Thiem i Medvjedev, protiv Wawrinke je na US Openu 2019. predao meč, a na istom se turniru iduće godine uspio sam pobijediti. Nitko ga osim Mede iz te mlađe generacije nije pobijedio (Nadala jedino Frances Tiafoe i Stefanos Tsitsipas), a njegova zadnja dva naslova na Wimbledonu po ELO ratingu spadaju u dva najlakše osvojena Grand Slama od aktivnih igrača, što vjerojatno i nije daleko od istine.
Ako u nedjelju osvoji svoj 10. Australian Open, ne bi bilo čudno da se i taj naslov smjesti upravo tu negdje uz spomenute. I ne radi se tu sad o nekakvom omalovažavanju Đokovićevih naslova. Radi se o tome da je ovo samo još jedan običan Grand Slam na kojemu je konkurencija slaba, iako će dominantni narativ nalagati da se radi o još jednom uzbudljivom i nepredvidivom Slamu koji je iznjedrio neka nova imena. Možda za nekoga to i jest tako, ali dojma sam da će još u nedjelju popodne ta priča pasti u vodu.
I bez želje da nekoga omalovažavam, ali u jednu bi ruku bilo i nepravedno da Đoković ne osvoji Australian Open. Bilo bi nepravedno ne zato što to nitko drugi ne zaslužuje, već zato što mlađa generacija tenisača kao da ne želi shvatiti što je sve potrebno činiti da biste uopće imali šansu svrgnuti ga s trona.
Jer nije problem izgubiti od Đokovića; problem je gubiti od njega na način na koji je to jučer učinio Rubljov. Šesti igrač na svijetu koji, kad su stvari krenule (očekivano) nizbrdo, nije imao apsolutno nikakvo drugo rješenje osim pomalo bezglavog mlataranja loptice s osnovne linije.
I ako se ne uplete neka viša sila ili, ne znam, Đoković iz nekog nedokučivog razloga ne odluči samog sebe pobijediti, dojam je da priča neće biti znatno drugačija ni u finalu. Doduše, ponekad je sedam gemova i više nego dovoljno za uzeti jedan set.
