Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

‘Ja mrzim Mesuta Özila’

Arsenalov veznjak jedan je od onih igrača koje ljudi vole mrziti. Opravdano ili ne?

Zadnja izmjena: 10. prosinca 2017. Profimedia

Svojevremeno, nakon što je za City postigao pogodak protiv najljućeg rivala Manchester Uniteda, Mario Balotelli je podigao dres kako bi se vidjela majica na kojoj je pisalo ‘Why always me?’. Mladi je Talijan tako aludirao na neuravnotežene kriterije, tj. nedostatak kriterija, kada se evaluira ono što radi on i što rade svi ostali.

I nije jedini koji se ima pravo tako osjećati. Čak i više od njega, tu bi majicu zapravo trebao nositi Mesut Özil.

U posljednjih nekoliko godina vjerojatno ne postoji igrač u svijetu nogometa kojeg se više voli mrziti – osim ponekih koji to sami namjerno potenciraju – od ovog ofenzivnog veznjaka Arsenala i njemačke reprezentacije. Sam Özil to vrlo dobro zna, što je nekoliko puta i javno rekao tijekom prošle sezone, kada su kritike bile najžešće. Vjerojatno je baš ta usmjerena netrpeljivost i mržnja dobar dio razloga zašto i želi otići iz Arsenala.

Ovaj tekst istražit će upravo taj fenomen: poseban tip mržnje koju na sebe navlači Mesut Özil, razlozima te mržnje te što bi mogao napraviti kako bi se to promijenilo.

Vjerojatno je i pravo vrijeme za proučiti ovaj, sada već kulturni fenomen, jednako prisutan među Arsenalovim navijačima i svima ostalima, pošto Mesut Ozil nije produžio ugovor s Topnicima i vrlo bi vjerojatno ove zime mogao preseliti u novi klub. Kao opcije se spominju Manchester United i Barcelona, ali navijači tih klubova nisu oduševljeni takvom opcijom.

Na prvu je to čudno, s obzirom da se radi o nogometašu koji je ključni igrač jedne od najuspješnijih reprezentacija u povijesti nogometa te čovjeku koji već nekoliko sezona igra ključnu rolu za jedan od najboljih klubova Premier lige. Međutim, upravo o tome je ovdje i riječ – za Mesuta Özila vrijedi drugačija vaga nego za druge igrače.

Fenomen mržnje, tj. netrpeljivosti

Iako bi prijezir ovdje vjerojatno bio bolja riječ, a netrpeljivost idealna, mržnja kao intenzivniji i direktniji osjećaj jednako je prikladna kada se priča o Mesutu Özilu. Nedavno je u sjajnoj američkoj produkciji dokumentarnih filmova 30 for 30 izašao film s naslovom I hate Christian Laettner, koji proučava baš fenomen mržnje prema sportašu koji s vremenom kao plamen postane dio popularne kulture.

U Americi je Christian Laettner – inače član originalnog Dream Teama u Barceloni 1992., kao jedini igrač sa sveučilišta, tada član Dukea – bio poster-boy za sve ono prema čemu velik dio ljudi osjeća prijezir, pa i mržnju.

Tri su stvari tada bile ključne, a prije svih, socijalna privilegiranost. Laettner je bio utjelovljenje Dukea: bijelac sa sveučilišta na koje su išli ‘bogati mamini dečki’. Tako se nosio, takvu je imao frizuru, tako je svima djelovao. Iako Laettner to nije bio – a puno je bliže toj priči bio kasnije omiljeni Grant Hill – percepcija je uvijek jača od realnosti.

Iz te prve dolazi i druga stvar, koja se tiče privilegiranosti na terenu, također utjelovljene u liku i djelu Christiana Laettnera. Osim što imaju love i prestiža, Dukeovci imaju i nepravednu prednost jer ih vole suci. Zbog toga, mnogi i danas smatraju da je Laettner trebao nekoliko puta biti izbačen iz važnih utakmica, što nije bio zbog toga jer suci favoriziraju Duke.

Treće, Laettner je imao auru arogantnog gada. Nekoga tko je bolji od vas, tko je uvijek u finalu  – kao što je Duke tih godina bio – i nekoga tko će vam to nabiti ravno na nos. Nitko ne voli gledati uvijek istu ekipu u finalu, pogotovo onu koja to drugima nabija na nos. A Laettner se tako ponašao na terenu i time izluđivao rivalske navijače, pa i cijelu Ameriku.

Što od toga ima Özil?

Kako je europska sportska (pogotovo nogometna) kultura ponešto drugačija od američke, ovdje su i druge stvari važne. Nogomet je i dalje primarno sport radničke klase u kojem ‘moraju’ biti prisutne i njoj bliske vrijednosti, tj. barem one stvari koje se percipiraju kao vrijednosti radničke klase, iako je i ovdje percepcija daleko teža od realnosti. Element volje uvijek se naglašava (na često sulud način) važnijim od elementa vještine.

Godinama gledajući, slušajući i čitajući reakcije na igru Mesuta Özila, cijeli bi zbir netrpeljivosti mogao svesti na tri iskaza: ne trudi se dovoljno, nije mu stalo i nestaje iz važnih utakmica.

Kako bismo dubinski proučili ovaj fenomen, počet ćemo s posljednjoj tvrdnjom: Özil je igrač koji nestaje s terena kada se igraju važne utakmice…

Hejt 1: Özil nestaje kada je najvažnije

Özilova je statistika impresivna. Gledajući od vremena kada je došao u Premier ligu, Mesut je vladar svih brojki koje se odnose na dio posla koji on obavlja na terenu…

Iako dominira svim kategorijama koje bi za njega trebale biti od najveće važnosti, stječe se dojam kako nije na istoj razini kada Arsenal igra protiv suparnika u utakmicama u kojima ‘bodovi dvostruko vrijede’. To su, dakle, utakmice protiv Uniteda, Cityja, Chelseaja, Liverpoola i Tottenhama. Nerijetko Arsenal baš tada gubi korak s vrhom te je posljednjih nekoliko sezona najlošija momčad u direktnim omjerima s ostatkom elitom.

Iako je nešto starija, grafika je i ovdje prilično indikativna. Premda s pet golova i sedam asistencija Özil drži određenu razinu produkcije, glavni kreator mora snositi dio krivice što momčad nije jednako efikasna kao protiv ‘manjih’ supranika. Ili barem se tako misli…

Jer, po analogiji, isto bi moralo vrijediti i za druge velike pozornice. A to je, ipak, vrlo daleko od istine kada pogledamo velika natjecanja na kojima je igrala njemačka reprezentacija. A tada je utakmica toliko malo da je svaka ključna.

Ako pogledamo Euro 2012., Özil je u dva susreta proglašen igračem susreta, a bio je i najbolji njemački igrač u polufinalnom porazu protiv Italije, kada je i zabio pogodak iz jedanaesterca. Izabran je i u momčad turnira.

Tijekom SP-a 2014., Özil je imao najviše dodavanja u posljednjoj trećini suparničke polovice terena, bio je drugi po stvorenim prilikama (samo je Lionel Messi bio bolji) te je bio drugi igrač turnira po osvojenim loptama u zadnjoj trećini terena. Dakle, sve upućuje da je kroz cijeli turnir bio glavna kreativna snaga, ali i važna defenzivna karika za svjetskog prvaka, jednako kao i u važnim susretima.

Većina jednostavno ne može podnijeti što Özil nema pogled razjarenog bika

Slične je brojke imao i tijekom posljednjeg Eura u Francuskoj, kada je i postigao pogodak u četvrtfinalnoj utakmici protiv Italije, iako je kasnije zapucao jedanaesterac.

Njemačka reprezentacija posljednje generacije jedna je od najuspješnijih nogometnih generacija svih vremena, a Joachim Löw je postao izbornik s najviše pobjeda te s najboljim omjerom osvojenih bodova po susreta. Duž svog tog uspjeha, Özil je bio standardni prvotimac koji bi na terenu gotovo uvijek bio svih 90 minuta, tijekom svih najtežih utakmica.

Kada se sve to uzme u obzir, možda je ipak bliže istini reći kako igrač koji živi od toga da poslužuje sve druge, jednostavno u Premier ligi nema suigrače, a niti sustav, na istoj razini kao u njemačkoj reprezentaciji te da zbog toga njegova momčad kontinuirano gubi protiv ostalih elitnih suparnika.

Hejt 2: Ne trudi se dovoljno

Vjerojatno najbolje uprizorenje ovog prigovora dogodilo se prošle sezone kada je Arsenal igrao protiv Evertona. Kod pogotka koji je Ashley Williams zabio za Everton Özil je bio ne samo promatrač, nego i igrač koji se uklonio iz situacije.

Međutim, znači li to doista da je riječ o igraču s manjkom truda?

Da, Özil nikad nije bio, niti će biti Mr. Bravehart. Nije netko tko će izazvati Ashleyja Williamsa u skoku niti se ići naguravati s 20 kilograma težim braničima. Njegova mu konstitucija – preko 180 centimetara visine te ispod 70 kilograma težine – to jednostavno ne dopušta. Nema nisko težište, nije niti mišićav niti žilav niti zbijen.

Međutim, to nije niti element truda po kojem bi se Özila trebalo evaluirati. Jer ako je Arsenal došao do toga da on mora braniti skok protiv Williamsa, onda je u puno većim problemima od defenzivnog učinka svog ofenzivnog veznog.

Kao što grafika i pokazuje, Özil je predvodio sve igrače Premier lige što se broja sprintova tiče. Teško da se takvog igrača može prozvati zbog nedovoljnog truda, jer dobar dio zapravo najtežeg ofenzivnog elementa dolazi i u zadnjoj trećini utakmice, kada se već itekako osjeća umor i potencijalna bezvoljnost.

Obrambeno gledajući, Özil je daleko od elitnog igrača, ali i po eye testu i po statistici daleko je bolji od mnogih drugih kojima se to nikada ne zamjera i koji se također odmaraju u fazi obrane. Messi je ekstremni primjer; ali, primjerice, David Silva ili Henrik Mhitarjan, koji igraju za City i United, vrlo su usporedivi igrači. Samo što se njima takvo nešto ne spočitava.

Hejt 3: Nije mu stalo

Vjerojatno majka svakog hejta prema protagonistu ovoga teksta, koja je samo logični korak dalje od prethodnog prigovora, povezana je s onim da Mesut jednostavno ima ‘lice koje živcira ljude’. Oko toga si Özil i ne može puno pomoći, jer se odnosi na njegov izgled i tip osobnosti. On jednostavno nije igrač koji će ekspresijom lica, pokretima ili sugestijima odavati dojam nekoga tko je potpuno ‘unutra’, tko je spreman ići na sve ili ništa u svakom duelu.

On djeluje kao ‘riba na suhom’ s pomalo telećim pogledom. Kao netko tko se na terenu našao slučajno. Ali tko si može uzeti pravo da procjenjuje što se događa unutar nečijeg unutarnjeg života? Možemo li doista suditi na temelju nečijeg pogleda ili tipa osobnosti? Ne treba ulaziti puno dublje u analizu ovog tipa prigovora da bi se znalo da je riječ o tek vrlo otvorenim predrasudama, a moguće i o rasizmu. Većina, dojam je ovog autora, jednostavno ne može podnijeti što Özil nema pogled razjarenog bika.

Jer, kako i grafika pokazuje, Arsenalu je sigurno bolje kada je Özil na terenu nego onda kada ga nema. Igra djeluje smislenije, povezanije, a uvijek imate i čovjeka koji je jedan od najboljih na svijetu u kombinatorici, čitanju prostora i centaršutovima. To je rijedak spoj vještina koje ima baš Mesut Özil.

Kako je relativno visok igrač s 183 centimetara koji nema niti 70 kilograma, logično je da se vidi određeni stupanj tjelesne fragilnosti. Ali baš zbog toga, Özil ima nevjerojatnu lakoću kretanja, deceptivnu brzinu te mogućnost ponavljanja sprintova kao malo tko u današnjem nogometu. Ne treba mu onda uzimati za zlo kada na drugoj strani medalje nije agresivan i odlučan u duelu. Kada bi bio, ozljedama vjerojatno ne bi bilo kraja.

Zbog svega toga, zaključak mora biti da Özil igra racionalno, da je igrač koji se oslanja na vještinu uz usmjereni voljni element, koji sukladno svojim snagama stavlja potpuno u funkciju svoje momčadi. Zato ga i Joachim Löw toliko voli, jer takva je i njemačka reprezentacija. Iznimno racionalna i dobro balansirana jedinica, gdje su usustavljeni različiti talenti.

Neovisno od toga kako netko izgleda na prvi pogled i koliko se čini da je nekome stalo…

Zaključno, kao netko tko iznimno simpatizira njemačku reprezentaciju mogu reći ovo: da me netko pita za koga nikako ne bih želio da izostane sa SP-a, moj prvi odgovor bio bi Mats Hummels. Drugi bi odgovor bio Toni Kroos. A treći Mesut Özil.

Koliko god buljooko izgledao i koliko god nikad neće biti igrač koji grize travu. Jer to nije niti potrebno. Samo neka bude to što jest. Iznimno racionalni igrač zna koristiti svoje elitne vještine i igra za momčad. I bit će dovoljno…

Za kraj: Ja volim Mesuta Özila!

Ne propusti top članke