Teška ozljeda jedna je od najizazovnijih prepreka u karijeri sportaša. Ne moći se svakodnevno baviti onime što te ispunjava i čemu si dotad posvetio veći dio života. Buditi se sa spoznajom da je to odjednom nestalo i da je pred tobom dug i zahtjevan oporavak izaziva brojne poremećaje. Najprije strah oko toga hoćeš li se više ikad vratiti na razinu na kojoj si bio prije ozljede. I što ćeš zateći jednom kad ponovno zakoračiš na teren. U početku je bitno odrediti put, jer to daje nadu da se jednog dana moguće lakše vratiti. Pritom mentalna snaga igra značajnu ulogu, jer bez nje povratak obilježavaju misli u kojima prevladava strah.
U takvom se stanju našao Jamal Murray.
U utakmici protiv Golden Statea 12. travnja 2021. pokidao je prednje križne ligamente u lijevom koljenu. Njemu se te večeri u rendgenskoj sobi srušio svijet. Obuzeo ga je osjećaj nelagode i ljutnje koji je zasjenio i zaklonio sve ostalo. Bio je toliko uzrujan da nije mogao ni pojmiti što mu u tom trenutku priča Klay Thompson, koji je itekako bio upoznat s onime što ga čeka. Kao kad vam nešto skrene misli i osoba pored vas iznenada postane nijemi sugovornik. Trudite se slušati, ali zbog stresa ili panike to jednostavno ne dopire do vas.
Thompson je prvi prišao Murrayu, pružio mu podršku i s njim podijelio svoje iskustvo oporavka; koliko je vremena prošlo, čemu se veselio i kako je u tome uspio. No, njemu tada to ništa nije značilo. Ne zato što nije uvažavao njegovo mišljenje ili imao manjak vjere u sebe, nego jer zato je bio u stanju šoka. Zbog silne navale negativnih emocija nije mogao razlučiti misli. Dan nakon ozljede bilo je još gore. U autobusu na odlasku iz San Francisca suznih je očiju upitao Mikea Malonea znači li to sad da je njegova karijera u Denveru završena. Nitko se ne voli osjećati kao roba s greškom, a upravo je to osjećaj koji je Murraya obuzimao i poput otrova se širio njegovim tijelom. Za početak je bio dovoljan jedan zagrljaj i poruka ohrabrenja, premda u tom trenutku ni trener Nuggetsa nije mogao biti siguran što će se dogoditi.
On je u ovom doigravanju sve, samo ne roba s greškom. Nije to više isti Murray; ovaj je zreliji i bolji nego što je bio prije ozljede
Murray je pauzirao ukupno 555 dana. Vratio se na početku ove sezone i nastupio u ukupno 65 utakmica regularnog dijela sezone, u kojima se vidjelo da mu treba vremena kako bi uhvatio korak i dobio na samopouzdanju, ne ostavljajući nikakvu sumnju u odluku da ga se strpljivo čeka i ponovno mu se podari uloga koju je odigrao u ‘balonu’ za vrijeme pandemije koronavirusa. Nismo znali, niti smo mogli znati kako će izgledati nakon duge pauze, jer mnogi nakon takve ozljede nisu više isti. Uostalom, na Thompsonu je sve to ostavilo traga.
Statistički gledajući, Murray je prešao put od Jordana Poolea (20 poena i 43 posto šuta iz igre) u regularnoj sezoni do Stepha Curryja (29 poena i 49 posto šuta iz igre) u doigravanju. Došao je do točke u kojoj Nikola Jokić, Wilt Chamberlain našeg doba, o njemu pričao kao lideru kojeg svi slijede.
Odgovor na sve
Jokić i Murray u ovom playoffu ukupno imaju 1.087 poena, što je za 100 manje nego što su Michael Jordan i Scottie Pippen imali u svojoj najboljoj sezoni za Bullse. I što je za 135 poena manje od najefikasnijeg tandema koji su u Heatovu dresu činili LeBron James i Dwyane Wade.
Miami je momčad preko koje se posljednjih sezona mora ići do naslova. Triput u zadnje četiri godine prvak je bio onaj tko je pobijedio Heat u doigravanju ili u finalnoj seriji.
U drugoj utakmici finala Erik Spoelstra je uspio oduzeti Denveru igru dva-na-dva, tako što je iskakao u pick and rollu na Murrayu i pravovremeno zatvarao na Jokiću. Hvatao je Denverova playmakera u zamke (tzv. trap defense) i time mu oduzeo realizaciju kojom se isticao u prvoj utakmici. Fizikalnošću je nametnuo svoj stil igre.
Plan je bio još jednom ponoviti tu izvedbu, ali Jimmy Butler kao primarni branič na Murrayju od početka treće utakmice nije uspijevao u tome. Nuggetsi su od starta fokusirali svoj napad kroz igru Murraya i Jokića, njihove pick and roll setove i akcije iz uručivanja. Stvar je u tome da nema obrane koja može odgovoriti na sve što njih dvojica u tim situacijama donose na terenu; oni mogu kazniti suparnika na toliko načina da je nemoguće sve zatvoriti. Bilo je samo pitanje hoće li Denver ofenzivno zaigrati onako kako može. Razlika je bila u tome što je Malone Murrayu dao sedam minuta više nego u prethodnom dvoboju, a ovaj mu vratio kvalitetnijim čitanjem igre i egzekucijom.
Denver je prvu četvrtinu završio sa šutom 10/12 iz reketa i samo 2/11 izvan njega, ali to je pokrenulo prve napadačke opcije. Murray je dolazio u reket kako je htio, prepoznavao udvajanje na Jokiću i rješavao se lopte u kontranapadu tražeći suigrače u boljoj poziciji. Kad bi se Spoelstra odlučio na trap defense ili blitzing (iskakanje prema lopti), Murray nije paničario — driblingom je otvarao bolji kut dodavanja i gospodario napadom.
To možda najbolje prikazuje akcija iz treće četvrtine kad mu je Jokić postavio blok na lijevoj strani prema bočnoj liniji, Bam Adebayo preuzeo u obrani i ispratio ga, a Kevin Love rotirao sa slabije strane i zatvorio prolaz prema košu. Što je napravio Murray? Driblingom došao sve do osnovne linije i asistirao Aaronu Gordonu na zicer. Odmah nakon toga Spoelstra je morao zatražiti time-out. Bio je to prvi znak Miamijeva posustajanja.
Ovakve serije određuju male bitke na terenu, a Denver je u trećoj utakmici konstantno bio u protuofenzivi. Imao je odgovor na svaki Miamijev pokušaj da ga smete.
Kad je Jokić postavljao blok za igrača na strani koji se otvara prema lopti u sredinu (tzv. pindown), Murray je znao pričekati, vidjeti da Adebayo preuzima, a drugi igrač ispada i ostavlja Jokića samog na trici. Poslije se otvorilo, pa je Gordon iz posta znao proigrati Christiana Brauna na utrčavanju iz kornera ili Murray prepoznati agresivno udvajanje nakon pick and rolla te proigrati Brauna pod košem. Još je jednom zorno prikazao koliki napadački potencijal posjeduje.
Najbolja partija u sedam godina
Najvažnija prilagodba za treću utakmicu bila je u tome da je Denver promijenio kutove postavljanja bloka za Murraya i to je u kombinaciji s njegovom odlučnošću da ide na obruč izložilo Heatovu aktivnost u obrani. Zahvaljujući njemu, Nuggetsi su prvih 20 od 24 poena postigli iz reketa i uspostavili željenu kontrolu.
No, to nije bila jedina adaptacija. Miami je ostao na 37 posto šuta iz reketa (17/46). Područje u kojem je Denver znatno popravio svoju igru bila je rotacija i strana pomoći u trenucima u kojima je Jokić morao izlaziti visoko u pick. Dosad je Miami uspijevao s kratkim dodavanjima od poda (tzv. pocket pass) otvarati Adebayu šut, ali ovaj put mu je rotacija Nuggetsa oduzela lake šutove tako da se netko često pojavljivao ispred njega. A stabilnija zadnja linija omogućila je Jokiću da u obrani igra dalje od koša.
Kad je Denver uspio zadržati Heatov napad ispod njegova prosjeka u doigravanju, do izražaja su došli Murray i Jokić. Njih su dvojica odigrali najbolju partiju u dresu Nuggetsa u zadnjih sedam godina.
Bila je to prva uopće u kojoj su dvojica suigrača došli do triple-doublea s 30 poena u istoj utakmici. Također, oni su prvi suigrači koji su u jednoj utakmici playoffa imali minimalno 30 poena i 10 asistencija još od Clydea Drexlera i Terryja Portera 1992. A to ne bi bilo moguće bez Murraya i njegove veličine da podigne igru na viši nivo.
Nikad u karijeri nije bio All-Star niti dio All-NBA petorki, ali on je u ovom doigravanju sve, samo ne roba s greškom. Nije to više isti Murray; ovaj je zreliji i bolji nego što je bio prije ozljede. Ostavio je sumorne dane iza sebe i prisilio druge da pričaju o njemu kao mogućem prvaku i jednom od razornijih bekova današnjice.
Denverov oštroumni ratnik, Jamal Murray.
