Kad je Novak Đoković prošle godine osvojio Masters u Rimu, od nagradnog je fonda pokupio točno 836.355 eura. Samo nekoliko sati ranije, pobjednički pehar u ženskoj konkurenciji istog turnira podigla je Iga Świątek, a njena novčana nagrada iznosila je 332.260 eura; čak je i Stefanos Tsitsipas, poraženi u muškom finalu, dobio više od tog iznosa. Iako se radi o vrtoglavim iznosima koje neki od nas možebitno neće zaraditi za cijelog života, opet je u jednu ruku razumljivo upitati se zašto postoji takva raspodjela, pogotovo ako stvari promatramo iz perspektive Poljakinje.
Pitanje raspodjele novca od nagradnog fonda u kontekstu ravnopravnosti spolova u tenisu je, za razliku od drugih sportova, staro već 50 godina. Još 1973. je organizacija Women’s Tennis Association nastala kao odgovor na ono što su tenisačice percipirale kao nepravednu raspodjelu nagradnog novca, a pionirka te borbe bila je Billie Jean King. Od tada pa do danas napravljeni su veliki pomaci. Prije svega, ženski tenis danas je de facto dio sportskog mainstreama, a pojedine su tenisačice bile i jesu globalne superzvijezde čije se zarade mogu mjeriti i s muškim kolegama, ne samo u tenisu. U tom kontekstu rodne ravnopravnosti ženski tenis zapravo je još uvijek avangarda i, ponovno za razliku od drugih sportova, tenisačice uzimaju velik dio kolača zvan prize money.
US Open je još te 1973. odlučio jednako nagrađivati i tenisače i tenisačice, u idućim desetljećima to su učinili i Australian Open i Roland Garros, a 2007. konačno je ‘pao’ i poslovično konzervativni Wimbledon. Iste novčane nagrade tenisačice i tenisači danas dijele i na nekim Mastersima — poput ovog koji se trenutno igra u Miamiju te nedavno završenog Indian Wellsa — ali generalno gledajući, a kao što to možda daje naslutiti i uvod, tenisači i dalje u prosjeku zarađuju više od tenisačica (najrecentnija brojka kaže da je to 34 posto više).
Radi se o pitanju koje je, dakle, još uvijek aktualno; baš je Denis Shapovalov prije otprilike tri tjedna — točnije, povodom Dana žena — za The Players’ Tribune napisao tekst u kojem je istaknuo da rodnu nejednakost treba dokinuti, a kao jedan od primjera neravnopravnog položaja naveo je onaj svoje djevojke Mirjam Björklund, koja je na jednom WTA turniru iz serije 250 za ispadanje u prvom kolu zaradila oko 1.000 dolara, dok na ATP Touru za isti rezultat u pravilu dobivate višestruko veći iznos. Primjera radi, Richard Gasquet je lani za poraz u prvom kolu ATP-a 250 u Beogradu zaradio 5.730 eura.
Pomalo je tužno pričati o jednakoj raspodjeli novca, a zanemarivati to da su posljedice rodne nejednakosti najteže na nižim teniskim razinama
Naravno, kao što je pomalo samorazumljivo postaviti pitanje s početka teksta, tako je isto pitanje razumljivo postaviti gledajući stvari i iz Đokovićeve perspektive.
Uostalom, iako je ta izjava vjerojatno izvučena iz konteksta i automatski je zbog toga ružnije zvučala, ali on je sam prije nekoliko godina rekao (otprilike) da bi raspodjela nagradnog novca između tenisača i tenisačica trebala ovisiti o tome tko donosi više prihoda tenisu. Drugim riječima, ako je i WTA Tour popularniji, tenisačice bi trebale uzimati veći dio kolača. Radi se o, možemo reći, dobro poznatom, nazovimo ga tržišnom argumentu koji na prvu uvijek zvuči nekako pošteno, ali u tenisu su stvari kompleksnije.
Pitanje popularnosti
Prije svega, popularnost tenisa u velikoj mjeri generira tek šačica igrača. U proteklih 10-15 godina znamo da su to ponajprije bili Roger Federer i Rafael Nadal, pa onda i Đoković i Andy Murray. Zvuči možda ružno, ali ljudi ne gledaju tenis zbog Emila Ruusuvuorija, inače trenutno 54. igrača na svijetu, nego ga gledaju zbog nekoliko izrazito dobrih te, možda i najvažnije od svega, kontinuirano dominantnih igrača. I problem je onda upravo u tome; ako netko ima potrebu reći da tenisačice profitiraju na račun popularnosti muškog tenisa, onda isto tako netko može reći da velika većina tenisača — ili, eto, neki Ruusuvuori — profitira na račun tih nekoliko muških odabranika.
Pritom ne treba imati iluzija; općepoznato je da je većina mečeva u prvim kolima, i to neovisno o rangu turnira (izuzev Grand Slamova), obično jako slabo popraćena. Opet neovisno o tome igraju li to prvo kolo Ruusuvuori i Juan Pablo Varillas (88. na svijetu) ili pak Varvara Gračeva i Nuria Parrizas Diaz, sada 54. i 88. u ženskoj konkurenciji. Prema tome, ako raspodjela prize moneyja treba toliko ovisiti o tome tko i koliko točno prihoda generira, onda je daleko najveći dio tog istog prize moneyja na ATP Touru u proteklim godinama trebalo završiti u džepovima Velike četvorke.
Onda je možda i Murray na Wimbledonu trebao dobivati veći prize money jer je on jedan od glavnih razloga zašto su Britanci toliko pratili taj turnir. Na kraju krajeva, onda je možda Serena Williams trebala dobivati veći postotak prize moneyja na US Openu jer je ona u nezapamćenim razmjerima utjecala na (još veću) popularnost ovog turnira u SAD-u. Dapače, Serena u tom smislu svakako stane u istu rečenicu sa spomenutima te i sama spada u tu šačicu koja je u zadnjih 10-15 godina tenis učinila znatno popularnijim.
Općenito je onda razlika u popularnosti između muškog i ženskog tenisa manja nego razlike u popularnosti u drugim sportovima i zapravo je teško napraviti bilo kakvu temeljitu ili poštenu distinkciju u raspodjeli prize moneyja. Što ako je žensko finale Grand Slama gledanije od muškog? A u SAD-u je to, primjerice, bilo finale US Opena iz 2018. između Serene i Naomi Osake, koja je također postala globalni magnet — njega je gledalo milijun ljudi više nego muško finale između Đokovića i Juana Martina del Potra. I nije to jedini primjer. Bi li onda finalistice trebale dobiti veći prize money od finalista?
Kad je ova tema u pitanju, možemo pričati i o svojevrsnoj moralnoj obvezi i društvenoj odgovornosti, a ne se voditi nečime što bi se u suštini moglo okarakterizirati kao darvinističke principe. Ne manje važno, ako već komponenta popularnosti treba određivati tko će dobivati koliko novca, onda se to svakako događa kroz izdašne sponzorske ugovore koje imaju oni najbolji i koji su za njih često glavni izvor zarade. Oni su, dakle, zapravo već debelo nagrađeni, a prize money bi naprosto trebao biti odraz onoga što si rezultatski postigao u svojoj konkurenciji.
Cijena nezadovoljstva
Naravno, ne možemo ne spomenuti onu dobro poznatu tezu po kojoj djevojke ne zaslužuju iste novčane nagrade jer na Grand Slamovima ne igraju na tri dobivena seta.
Prije svega, zanimljivo je primijetiti kako nemali broj onih koji se pozivaju na to — nešto mi daje naslutiti da su većina njih prosječno seksualno isfrustrirani mužjaci – obično budu prvi kad treba omalovažavati ženski tenis, često naglašavajući koliko su tenisačice emocionalno nestabilne, a da ne pričamo o tome koliko su zbog svoje fizičke inferiornosti daleko od kvalitete muškog tenisa. Ako je već tako, odnosno ako već postoji um koji tako rezonira, onda je čudno da istovremeno insistira na tome da bi samo zbog toga trebale biti manje plaćene ili da bi u konačnici trebale igrati na tri dobivena seta.
To je prva stvar; druga je ona — i to je neosporna činjenica — da zapravo uopće ne znamo kako bi tenisačice reagirale kad bi na Grand Slamu kroz dva tjedna igrale mečeve na tri dobivena. Lako je moguće da je to stvar čiste prilagodbe na nove uvjete — kako u mentalnom, tako i u fizičkom smislu. U svakom slučaju, to je odluka koju ne smije donositi nitko umjesto njih, a onda i odluka koja nikad ne bi smjela ići u smjeru nekakvog dokazivanja.
U cijeloj priči, međutim, postoji jedan drugi problem. To je onaj da je WTA samostalna organizacija i da je raspodjela prize moneyja u neku ruku i pravi odraz stanja na tržištu.
WTA organizira — točnije, dijeli licence za turnire — ali svakako i svojim aktivnostima generalno utječe na njihovu atraktivnost i komercijalnu isplativost: ima manji broj turnira i dijeli manje nagradnog novca od ATP Toura. WTA turniri, pogotovo oni iz serije 250, nešto su manje zanimljivi sponzorima od onih s ATP Toura i to je nešto što ta organizacija mora sama riješiti; ohrabrujuće je u tom smislu i da je nedavno dobila novog investitora.
Tu, međutim, dolazimo do još jednog problema o kojem se sramotno malo priča. Organizacija manjeg broja turnira zapravo na svim razinama te manje nagradnog novca — a tu sad u priču ulazi i ITF koji je zadužen za turnire najnižeg profesionalnog ranga, Futurese — predstavlja posebno veliki problem nižerangiranim tenisačicama te onima koje se generalno pokušavaju probiti do točke u kojoj će moći živjeti od tenisa. Jedan je dužnosnik ITF-a prije koju godinu istaknuo da je za jednu sezonu potrebno oko 40.000 dolara te da na nuli uspijeva biti svega 336 tenisača te 253 tenisačica; i to još bez uračunavanja troškova koji odlaze na trenera.
Kad stvari postavite tako, onda je možda pomalo tužno pričati o jednakoj raspodjeli novca, a istovremeno potpuno zanemarivati to da su posljedice rodne nejednakosti zapravo najteže na nižim teniskim razinama. Jer to je ono što se u suštini događa; ne znam, možda se o tome naveliko priča u Vijeću igačica, ali ne sjećam se kad je neka vrhunska tenisačica uopće spomenula ovaj problem.
Zašto se to pak događa? Pa vrlo vjerojatno zato što im je samima prilično dobro. Ne želim podcjenjivati osjećaj manje vrijednosti kad vidiš koliko je novca za isti rezultat dobio Đoković, ali nije ti realno loše ni kad na tekući račun sjedne 332.260 eura. To je onda u neku ruku i zapravo dobro provjereni način na koji te (teniska) vrhuška pacificira i kupuje. Smiješ biti nezadovoljan, ali i to nezadovoljstvo ima svoju granicu. Ili možda cijenu.
Ako hoćete, sve je dobro dok u priču ne ubacite i tu socijalnu komponentu problema. Onu koja u suštini prijeti razotkriti prave razmjere nejednakosti koja postoji.
