U idućih 110 utrka nije pobijedio niti jednom i dohvatio je tek osam postolja. Formulu 1 napustio je 2018., nakon četiri teške godine neostvarenih očekivanja u beznadno nekompetitivnom McLarenu. Vozio je za Renault, Ferrari i McLaren, tri momčadi koje su osvojile sva vozačka i konstruktorska prvenstva između 1998. i 2008., ali nije osvojio niti jednu titulu nakon 2006.

Ne znam kako da to drugačije formuliram, pa ću samo izreći: Alonso nije samo najbolji vozač svoje generacije, on je jedan od najboljih u povijesti Formule 1. Možda i najbolji.

Nitko od povijesnih velikana nije proveo toliko godina vrhunca karijere u bolidima nedostojnim svog monumentalnog talenta

Ali o tome kasnije. Prije toga, postavit ću ključno pitanje: kako je moguće da je Alonso, gdje god da ga rangirali među legendama sporta, vozač sa Schumacherovom razinom talenta, osvojio ‘samo’ dvije titule? Kako je moguće da se jedan od najboljih vozača svih vremena sljedeće godine, na pragu svojih 40, vraća u Formulu 1 jer ima neriješenih računa, barem što se tiče rezultatskog uspjeha?

Da bismo došli do zašto Alonso nešto jest (vozač s neispunjenim potencijalom u rezultatskom smislu), prvo moramo definirati ono što nije. Što zbog njegova beskompromisnog, nemilosrdno kompetitivnog karaktera, što zbog njegovog historijskog rivalstva s pulenom britanskog trkaćeg sporta, Lewisom Hamiltonom, Alonso je kroz godine u medijima stvorio reputaciju vozača s kojim je teško raditi. Njegov prvi angažman u McLarenu završio je tragično do te mjere da je momčad u posljednjem dijelu sezone otvoreno radila protiv njega. Međutim, unatoč tome što je ta reputacija Alonsa kao kvarljivog španjolskog gada s vremenom procurila i u redove ozbiljnije sportske kritike, ona jednostavno ne stoji.

Savršeno logični krivi odabiri

Alonso je, ako ne računamo kaljenje u Minardiju u svojoj prvoj sezoni, tijekom karijere vozio samo za tri momčadi. U dvije od te tri se vraćao; u Renault čak dvaput, 2008. i 2009., te nadolazeće 2021, u McLaren 2015.-2018., i to nakon suza iz 2007.Drugim riječima, ako je zaista riječ o vozaču s kojim je nemoguće raditi i koji pali mostove, kako je moguće da su ga dvije od triju momčadi za koje je vozio ne samo primile natrag raširenih ruku, nego i aktivno vrbovale?

Odgovor se djelomično krije u Alonsovoj eksplozivnoj 2007. s McLarenom (doći ćemo do toga) i nesretnom rastanku s Ferrarijem, ali pretežno, čini mi se, u patološkoj potrebi britanskog F1 tiska da od njega stvori antagonista; stranog mutikašu koji se služi prljavim trikovima na stazi i izvan nje.

Nema sumnje da je Alonso nemilosrdan kao natjecatelj, ali — i ovo vam ne bi trebala biti novost ako ste proveli pet minuta uz utrkivanje — on se po tome ne razlikuje niti od jednog velikog vozača u posljednjih 20-ak godina. Schumacher, Hamilton, Sebastian Vettel, Nico Rosberg, sve su to alfa-vozači koji žele da se momčad gradi oko njih, svi oni s Alonsom dijele nepopustljivu predanost jednom jedinom cilju: pobjeđivanju.

Alonso nije “sam svoj najveći neprijatelj”, nije “toksičan i nemoguć za rad” niti si je “sam upropastio priliku za većim brojem titula”, što su samo neke od ispraznih floskula koje dugo vremena cirkuliraju kada je riječ o Alonsu i nikome drugom, unatoč činjenici da biste ih mirne duše mogli pripisati nekome od njegovih suvremenih ili historijskih rivala; Vettel se s Ferrarijem rastao na još tužniji način, Alain Prost je uništio odnos sa Scuderijom na takav način da je prije kraja sezone 1991. dobio otkaz, a prije toga je, baš poput Alonsa, napustio McLaren jer mu je postalo nemoguće raditi s Ayrtonom Sennom…

Razlog zašto Alonso nije ispunio potencijal i nastavio pobjeđivati kao u periodu do 2007. zapravo je vrlo jednostavan: imao je nevjerojatno loše sreće prilikom odabira momčadi. Za razliku od Hamiltona, koji upravo ruši Schumacherove rekorde jer je svoj monstruozni talent spojio s nevjerojatnim njuhom za odabir pravih momčadi, Alonso je karijeru upropastio birajući tradicionalno jake timove točno u trenutku njihova opadanja.

U Ferrariju se nešto prije 2010. i Alonsova dolaska raspao super-tim inženjera i menadžera koji su vodili Jean Todt, Ross Brawn i Rory Bryne, a McLaren je 2015. u eru turbo hibrida ušao s katastrofalnom odlukom o partnerstvu s Hondom. Red Bull je Alonsu 2008. ponudio dvogodišnji ugovor koji je odbio zbog Ferrarija (što je još jedan dokaz kako je, nasuprot uvriježenom mišljenju da je toksičan, bio itekako poželjan u svim momčadima koje su pucale na vrh); iz današnje perspektive to se čini kao katastrofalna odluka, ali tko je tada mogao znati da će mlada momčad poput Red Bulla stvoriti dominantne bolide između 2010. i 2013.? Alonsovi odabiri su bili savršeno logični u trenucima u kojima ih je donio, ali su kombinacijom puke nesreće i promijenjenih dinamika moći na vrhu sporta bili katastrofalni.

Osobine Senne i Prosta

Alonso je, dakle, sport napustio sa samo 32 pobjede i dvjema titulama zato što je većinu karijere proveo u bolidima nedostojnim svog talenta. No, njegov profil i njegova trkača karijera daju dovoljno argumenata da ga se smatra najboljim ikad.

Formula 1 je specifičan sport; razlika koju bolid radi na stazi veća je od razlike koju radi vozač. Zato je u posljednje dvije sezone jedini Hamiltonov rival Valtteri Bottas, iako je očigledno inferiorniji vozač Maxu Verstappenu ili, recimo, Danielu Ricciardu. Zato je suha statistika — broj postolja, pole positiona, pobjeda i titula — vrlo loš indikator talenta i sposobnosti. Upravo zato, metodologija ovog teksta, kao i svake ozbiljne analize u Formuli 1, u obzir će uzimati samo rezultate između momčadskih kolega, i to u utrkama i kvalifikacijama koje su oba bolida završila bez mehaničkih kvarova.

Jack Brabham i Nelson Piquet osvojili su po tri titule, ali malo tko će ih smatrati boljim vozačima od Jima Clarka ili Sterlinga Mossa. Gotovo sve stručnije analize to uzimaju u obzir i Alonsa uvrštavaju u sam vrh. Statistički model F1metrics, koji pokušava komparativnom analizom između momčadskih kolega usporediti vozače neovisno o kvaliteti bolida, u dva navrata stavlja Alonsa na treće mjesto; modeli Eichenberga i Stadelmanna (2009.) te Bella (2015.) na šesto, dok je prema modelu Fivethirtyeighta, baziranom na ELO rankingu 2018. prvi svih vremena, ispred Schumachera i Hamiltona.

Felipe Massa, koji je u svojoj karijeri bio momčadski kolega četvorici svjetskih prvaka, uključujući i Schumachera, kazao je da je Alonso najkompletniji vozač protiv kojeg je vozio. Rob Smedley je rekao kako “nema sumnje da je riječ o najboljem vozaču svoje generacije”; Hamilton je lani rekao da je Alonso “jedini momčadski kolega od kojega je nešto naučio”. Bob McMurray, koji je radio s obojicom u McLarenu, ustvrdio je da “ako se za itkoga može reći da u sebi spaja najbolje osobine Senne i Prosta, onda je to Alonso.”

Niti za jednog vozača nakon Schumachera ne vrijedi slaganje kolega da je jednostavno bolji od njih, kao što vrijedi za Alonsa.

Astronomske razlike

Potvrdu tih procjena vrlo je lako pronaći u Alonsovu učinku u Formuli 1. Španjolac se od 2001. do 2018. suočio s 12 momčadskih kolega i pomeo pod gotovo sa svakim od njih. Samo jednom u karijeri završio je sezonu s manje bodova od momčadskog kolege — godine 2015. Jenson Button je osvojio 16 bodova u odnosu na 11. Alonsovih, ali u tom slučaju su bodovi loš kriterij zbog očajno nepouzdane McLaren-Honde. Alonso je te sezone bio bolji McLarenov vozač prema svakom kriteriju; 6-4 u utrkama bez mehaničkih kvarova, 7-6 u kvalifikacijama, a razlika bi bila još veća jer je Alonso generalno bio u boljim pozicijama u utrci kada bi bolid otkazao.

Osim 2015., Alonso se relativno namučio protiv Jarna Trullija 2004. (iako je i protiv Talijana bio bolji u ukupnom omjeru) i Hamiltona 2007. U svakoj drugoj sezoni, apsolutno je uništio svog momčadskog kolegu. Alonso je vjerojatno jedini vozač u povijesti F1 koji je osobno dokrajčio karijere dvojice vozača, i to ne bilo koga, nego tada najperspektivnijih juniora: Stoffela Vandoornea i Nelsona Piqueta Juniora. Felipea Massu je pretvorio u svog vodonošu, a što manje je rečeno o sezoni Kimija Räikkönena protiv njega u Ferrariju 2014., to bolje. Brojke su zastrašujuće.

U četiri godine (2010-2013) zajedno u Ferrariju, Alonso je Massu uništio 62-11 u utrkama u kojima niti jedan vozač nije imao mehanički kvar i skupio 1.029 u odnosu na Massinih 496 bodova. Rubens Barrichello je, za usporedbu, osvojio 61 posto Schumacherovih bodova (678-412) tijekom njihovih šest godina u Ferrariju.

Protiv Kimija je Alonso je bio još nemilosrdniji. Ferrari F14 T bio je grozan bolid; motor je bio deficitaran, a upravljanje nikakvo i kao paket pripadao je u sredinu poretka. I zaista, u Räikkönenenovim rukama je ondje i uredno završavao; dok je Kimi završio između šestog i 12. mjesta u svakoj osim jedne utrke, Alonso je završio unutar prvih pet u osam navrata, došao do dva postolja i umalo pobijedio u Mađarskoj.

Fernandov krik i bijes tih posljednjih godina u Ferrariju, ispunjenih groznim bolidima i prekršenim obećanjima, najbolje ilustrira ta njegova legendarna 2014., kada je protiv svog momčadskog kolege svjetskog prvaka imao 16-1 (!) u utrkama, 16-3 u kvalifikacijama i 161-55 u bodovima. U kvalifikacijama je Alonso je bio u prosjeku 0,53 sekunde brži, a u utrkama koje su obojica završili imao je u prosjeku prednost od 33 sekunde. To su astronomske razlike. Štoviše, Alonso je 2014. bio na utrkama brži od Räikkönena u 94,1 posto slučajeva, što je druga najveća razlika u povijesti srazova između momčadskih kolega.

Nije riječ o mediokritetima; Kimi je svjetski prvak, Massa doprvak iz 2008. koji je pobijedio na 11 utrka u karijeri. I jedan i drugi su u istom bolidu kao i Alonso u odnosu na njega djelovali kao amateri.

Protiv Buttona je vozio tijekom svog drugog angažmana u McLarenu i pobijedio ga 22-9 u kvalifikacijama, 14-9 u utrkama i 65-37 u bodovima. Za usporedbu, Button je između 2010. i 2012. pobijedio Hamiltona u McLarenu 657-672 u bodovima.

Pobjede koje su dio F1 folklora

Ovi rezultati su zapanjujući, a posljedica su Alonsova nevjerojatno unikatnog profila. Kao vozač, on je kompletan paket, bez vidljive mane: zasljepljujuće brz u kvalifikacijama, dobar intuitivni taktičar, nevjerojatno konzistentnog racepacea i fenomenalan u direktnim dvobojima na stazi.

Međutim, uz sve to, njegova vjerojatno najjača kvaliteta je ekstremna prilagodljivost.

Alonso je reputaciju (i svoje dvije titule) izgradio na izrazito agresivnom stilu vožnje koji je svojevremeno bio potpuno unikatan, ali je fenomenalno odgovarao tadašnjim Michelinovim gumama i Renaultovim bolidima R25 i R26, koji su imali sjajnu trakciju zbog raspodjele težine pretežito prema stražnjem dijelu. Alonsovo ekstremno agresivno manipuliranje upravljačem prilikom ulaska u zavoj omogućilo mu je da u potpunosti otključa potencijal bolida, što nije uspjelo Giancarlu Fisichelli s njegovim puno klasičnijim, nježnim vozačkim stilom. Agresivna manipulacija bolidom na ulasku u zavoj i oštri slip angle pomogli su mu držati bolid u ravnoteži, a njegove brze ruke refleksno bi korekcijom volana popravljale eventualno iskakanje stražnjeg dijela i oversteer u sporim zavojima.

Kombinacija Renaultova težišta na stražnjem dijelu bolida i Alonsova agresivnog stila omogućila mu je da puno prije u optimalni operativni prozor dovede Michelinove tvrde, izdržljive gume. Godinu kasnije, Alonso se u McLarenu morao naviknuti na Bridgestone gume i nove, Carbon kočnice, a pojavom Pirellijevih puno mekših i osjetljivijih guma radikalno je promijenio svoj vozački stil.

Sezona 2007. je, čini mi se, jedna od najlošijih u Alonsovoj karijeri; Hamilton mu se pridružio kao rookie i odmah pokazao zavidnu brzinu, a priču je dodatno zakomplicirala drama izvan staze koja je započela na Hungaroringu i eksplodirala aferom Spygate, nakon što je Alonso ucjenjivao vlastitu momčad da će FIA-i prijaviti ilegalno posjedovanje Ferrarijevih dizajnerskih podataka.

Unatoč tome, Alonso se od sredine sezone navikao na nove gume, dobio dopuštenje da u bolid instalira Hitco kočnice s kojima je vozio u Renaultu i na kraju pobijedio Hamiltona 10-7 u utrkama i završio jednak s njim na 109 bodova. McLaren je u drugom dijelu sezone otvoreno favorizirao Hamiltona — Ron Dennis je, u sada već legendarnoj anegdoti, nakon Kine izjavio kako se McLaren utrkivao protiv Alonsa, a ne protiv Ferrarija — i titula je za jedan jedini bod pripala Räikkönenu.

Nakon 2007., unatoč tome što je bez pogreške odabirao momčadi koje su u tom trenutku bile u silaznoj putanji (Renault, Ferrari, pa povratak u McLaren), Alonso je vozio vjerojatno najbolje sezone u svojoj karijeri. Alonso je 2009. osvojio sve bodove za Renault; skupio ih je 26 i dograbio postolje u Singapuru dok su Piquet Jr. i Romain Grosjean zajedno osvojili — nula. Između 2010. i 2013. stavljao je Ferrari na mjesta gdje on jednostavno nije pripadao; u sezonama 2010. i 2012. je za nekoliko bodova izgubio titulu od Vettela u dominantnom Red Bullu, što je čudo samo po sebi. Statistički model F1metrics mu dodjeljuje titulu 2005. i 2006. i onda u svakoj sezoni između 2008. i 2015., tijekom kojih je ostvario neke od legendarnih pobjeda koje su postale djelom F1 folklora; Valencia 2012., Japan 2008., Singapur 2010., Barcelona 2013…

Nitko kao on

Uzevši sve to u obzir, primjerenim mi se čini preispitati Alonsovo mjesto među velikanima ne samo posljednja dva desetljeća nego svih vremena. U jednu stvar sam siguran: nitko u post-Schumacher eri nije vozio tako konzistentno i tako dobro kao Alonso između 2008. i 2014. i nitko do danas nije na tako uvjerljiv način u potpunosti porazio niz visoko cijenjenih momčadskih kolega poput njega.

Usporedbe vozača kroz različite ere sporta u načelu su poprilično spekulativne, možda čak i neosnovane. Iako mi se čini da su današnji vozači sistematično i kolektivno nadmašili vozače iz bilo koje ere prije njih, ne možemo znati koliko je to rezultat inherentno većeg talenta, a koliko pristupa modernim trening metodama i sofisticirane telemetrije. Međutim, s obzirom na Alonsov pedigre, gotovo savršen profil vještina, konzistentnost na najvišoj razini i nemilosrdno pobjeđivanje momčadskih kolega, ne čini mi se pretjerano zaključiti, na tragu Andrewa Phillipsa, Neila Painea i ostalih analitičara, da je Alonso možda čak i najbolji vozač svih vremena.

Takve stvari se rijetko kada mogu tvrditi s apsolutnom sigurnošću i nema sumnje da postoje jednako validni argumenti da se najboljim ikada proglasi bilo tko iz družine Juana Manuela Fangija (kao što je, uostalom, sjajno argumentirao kolega Dino Milić-Jakovlić, koji Formulu 1 prati nemjerljivo duže i o njoj zna neupitno više od mene), Jackieja Stewarta, Jima Clarka, Michaela Schumachera i Lewisa Hamiltona. Poput Alonsa, spomenuta šestorica pripadaju samom vrhu.

Nevjerojatno kompetitivni grid za 2021. i Alonsov prirodni pad vještina u 40. godini života u pitanje dovode njegove potencijalne podvige kada se sljedeće sezone vrati u Formulu 1. Koliko će na njega utjecati dvogodišnja pauza, koliko su refleksi izgubili napon, nisam siguran…

U jedno jesam siguran. Nitko u povijesti sporta nije tako dugo prkosio statusu quo poput Alonsa; niti jedan od spomenutih povijesnih velikana nije proveo toliko godina vrhunca karijere u bolidima nedostojnim svog monumentalnog talenta i nitko, čak niti Schumacher, nije u fundamentalno inferiornijim bolidima došao na korak do nemoguće titule — ne jednom, nego dvaput.

Upravo zato, kada sljedeće godine upalite TV i ugledate Alonsa nazad u kokpitu u kojem je sve počelo — iako će se Renault zvati Alpine F1 — ne očekujte ništa drugo nego isti onaj fokusirani nemilosrdni pogled, stisnute zube koji kao da se naziru i iza kacige.

Ne očekujte da će Alonso, čak i u 40. godini života, otići tiho u tu blagu noć. Očekujte jedino njegov krik i bijes, bijes protiv umiranja svjetla.