Jedina hrvatska nogometna medalja u omladinskim kategorijama bila je ona iz Engleske 2001. kada je izbornik Martin Novoselac s kadetskom reprezentacijom osvojio treće mjesto i prolaz na Svjetsko prvenstvo u Trinidadu i Tobagu. Od svih igrača koje je Novoselac vodio na Euro, za A reprezentaciju su na kraju nastupili samo Niko Kranjčar, koji je skupio 81 seniorsku kapicu, Hrvoje Čale s pet nastupa te Dario Krešić, koji je za seniorsku selekciju nastupio samo jednom, u vrijeme Igora Štimca kada su on i Antonijo Ježina dobili priliku upisati debitantske nastupe u prijateljskoj utakmici protiv Južne Koreje.
Za usporedbu, Luka Modrić je skupio 136 nastupa za A reprezentaciju, a nije bio u Engleskoj 2001. iako je rođen 1985. baš kao i Čale, Mario Grgurović, Adnan Hodžić ili Silvio Cavrić koji su bili dio Novoselčeve ekspedicije. Ekspedicije koja je, rezultatski gledano, najuspješnija omladinska selekcija u povijesti hrvatskog nogometa.
Pitanje koje se iz ovoga mora postaviti je: koliko taj uspjeh zapravo vrijedi?
Ili, da stvari maksimalno pojednostavimo, je li hrvatskom nogometu više donijela cijela ta generacija zajedno s brončanom medaljom ili Modrić koji nije bio dio selekcije? Iako se odgovor nameće sam od sebe, on je u suštini nebitan i služi samo da iscrta slika onoga što je zbilja važno.
Bišćan je ponovo stvari postavio rigidno. Ta odluka se može nekome sviđati i ili ne, ali ona je bila samo njegova. Stvar je u tome što ne bi trebala biti
Poanta nije u tome da netko nije prepoznao Modrića jer upravo mu je taj isti Novoselac dao priliku u U-21 reprezentaciji kada je Modriću bilo 18 i pol godina, mjesec dana više nego Stipi Biuku na njegovu debiju pod Igorom Bišćanom. Poanta je u tome da je suludo gledati mlade reprezentacije kroz rezultatsku prizmu. Rezultat je konačan i strogo određen, a ti igrači su još uvijek daleko od definiranih i onda je stvarno lako moguće da je buduća Zlatna lopta sa 16 godina još uvijek kržljavi klinac od kojeg u tom trenutku zbilja ima 15 boljih. Kvragu, ljudi koji su radili s obojicom se kunu da je Marko Janjetović tih godina toliko dominirao da su svi bili sigurni kako je riječ o budućem kapetanu reprezentacije.
Poanta je u tome da je taj rezultat tu, ostao je zauvijek zapisan kao najbolji u povijesti svih hrvatskih omladinskih selekcija, a igrači su se — i oni koje je Novoselac vodio u Englesku i one koje nije — nastavili razvijati još godinama nakon toga prije nego što se mogla podvući crta i ocijeniti koliko točno vrijedi taj uspjeh.
Svoj neki obol
U tom je kontekstu poraz koji je hrvatska U-21 reprezentacija doživjela u četvrtfinalu Europskog prvenstva protiv Španjolske sasvim sporedan.
Na pitanje je li četvrtfinalom u Sloveniji ostvaren uspjeh ili nije nema odgovora, jer za to još uvijek nemamo parametre. Rezultat je gotova priča i taj dio jednadžbe znamo, ali poraz se u perspektivi može pokazati nebitnim — baš kao što bi bila nebitna eventualna pobjeda, pa čak i osvajanje naslova — jer od njega je puno važniji razvoj koji se treba dogoditi prije nego što budemo znali koliko je dobro ovo što se dogodilo. Ukratko, u konačnom sudu će biti najbitniji zbroj nastupa za A reprezentaciju.
Naravno, tu je velika razlika između selekcije Igora Bišćana i one Novoselčeve, koja služi samo kao skica za uvod u ono bitno. Nikola Moro već je navršio 23 godine, a Domagoj Skeja je u Engleskoj bio star niti 17. Moro iza sebe već ima pet punih seniorskih sezona i 18 odigranih europskih utakmica u seniorskoj konkurenciji te je puno bliži vrhuncu svoje karijere, dok je Skeja u 23. godini već odustao od nogometa s obzirom na to da je ubrzo nakon prvenstva otpisan u NK Zagrebu. Bišćanu je puno teže pogriješiti nego treneru u nekoj kadetskoj selekciji.
Međutim, čak niti takav Moro nije gotov igrač, a pogotovo to nisu Biuk, Mario Vušković ili Joško Gvardiol, koji su toliko mladi da će imati pravo nastupa i u onom idućem ciklusu U-21 reprezentacije. Griješili su, ali pogledajte golove koje je primila Francuska — njoj stopere igraju likovi koje su Bayern i Liverpool zajedno platili preko 80 milijuna eura. Međutim, upravo to je poanta ovih selekcija — da omoguće platformu na kojoj mogu griješiti kako bi se razvijali i kroz proces odrastanja došli do seniora, gdje više nemaju luksuz pogreške jer tamo je rezultat stvarno važan.
I zato je bitan sustav.
“Trenerski i izbornički posao su potpuna razlika, tu je puno teže utjecati na bitne stvari, dati svoj neki obol i pečat igri”, rekao je Bišćan u intervjuu Hrvoju Tironiju za 24 sata nakon što je Hrvatska izgubila od Češke u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. “Osjećao sam potrebu već drugi dan biti na terenu, raditi na tim stvarima, ispravljati pogreške. I sve iz sebe izbaciti radom. A mi ćemo se sada vidjeti za nekoliko mjeseci, tada više nema koristi ako se vraćamo na utakmicu s Češkom, proći će previše vremena. I to je frustrirajuće.”
Bišćanov izbor
Bišćan je Nakon grupne faze imao dvojbu. S jedne strane, imalo je smisla postaviti rigidni sustav u kojem je Hrvatska igrala vrlo defenzivno jer izbornik je znao je da će suparnici na trenutke igrati juniorski nogomet i griješiti na nevjerojatno glupe načine, zato je u grupnoj fazi odlučio postaviti sustav koji je što je više moguće bio koncentriran na seniorske principe, čekanje i maksimalnu disciplinu, sve kako bi eliminirao ležernost i nonšalantne odluke. S druge strane, Hrvatska je rezultat protiv Švicarske i Engleske ostvarila isključivo u onim razdobljima kada je Bišćan dopustio igračima da budu ono što jesu i da igraju napadački nogomet.
Dvojbu je riješio tako što je ponovo stvari postavio rigidno. Ispred dvojice stopera je parkirao dvojicu klasičnih zadnjih veznih koji zonski brane prostor, Moru je podigao iznad njih, a na krila je stavio Luku Ivanušeca i Lovru Majera. U suštini, Hrvatska je igrala s tri zadnja vezna i dva kreativna vezna, a to je važno jer čak niti u kontri nije mogla biti dovoljno opasna s obzirom na to da nije imala krila koja bi te kontre mogla vući.
Bišćan je donio legitimnu odluku. Za početak, riječ je o boljem treneru nego što su bili njegovi prethodnici. Procijenio je što ima, što se može napraviti i izabrao ono za što je mislio da će dati najbolji rezultat, jer izbornički utjecaj je puno manji nego trenerski i konzervativni pristup je način na koji trener može dati pečat onome što se događa na travnjaku. Ta odluka se može nekome sviđati i ili ne, ali ona je bila samo njegova.
Stvar je u tome što ne bi trebala biti.
U idealnim uvjetima, trebao bi biti netko iznad Bišćana, ali i iznad Zlatka Dalića. Netko tko će odrediti strategiju i tko će dati okvire unutar kojih izbornici traže rješenja kako bi razvoj igrača išao u istom smjeru u svim generacijama.
Svatko tko je pratio Bišćanovu karijeru — pogotovo u Rudešu i Olimpiji, Rijeka je bila nešto drugačija priča — mogao je pretpostaviti što će biti njegov odgovor na dvojbu koju je imao pred sobom. To je nešto što će svaki trener napraviti — kad u pitanje dođe rezultat, uvijek će se okrenuti svojoj zoni ugode i napravit će nešto što je već viđeno. To je naprosto psihologija koju treneri dijele s vojskovođama. Međutim, tu bi do izražaja trebao doći taj koji je iznad, tehnički direktor ili kako ga god želite nazvati.
Netko tko će reći da se protiv Španjolske ne može igrati s trojicom zadnjih veznih jer to nije u dugoročnom interesu hrvatskog nogometa, pa čak i ako to momčad približava ostvarivanju rezultata — iako je to upitno, jer opet je ispalo da je Hrvatska postala konkurentnija kada je Bišćan uveo Biuka i Darija Špikića na krila te počeo igrati otvorenije, bez obzira na to što je ostao bez More i Majera kao glavnih poluga svoje momčadi…
Taj rezultat ionako nije bitan. Bitan je razvoj igrača i konačna vrijednost koju će ova generacija U-21 reprezentacije donijeti na kraju priče, a već sada daje trojicu koja će ići na seniorski Euro. Možda nije osvojila medalju kao Novoselčevi dečki u Engleskoj, ali to ionako nije faktor kojim se mjeri uspjeh mladih selekcija.
