Često se stvari bolje vide iz daleka. Zato je možda idealnu početnu točku s koje možemo ući u analizu onoga što se dogodilo Hrvatskoj protiv Maroka dao danski izbornik Kasper Hjulmand koji je analizirao jučerašnju utakmicu svoje reprezentacije; ona je remizirala protiv Tunisa u susretu bez pogodaka i bez velikih šansi.
“Nije bio naš dan i nismo zabili šanse koje smo imali, ali namjerno smo ušli oprezno”, izjavio je Hjulmand nakon zadnjeg sučeva zvižduka, komentirajući opaske novinara da je to bila jedna od najlošijih utakmica Danske u zadnje dvije godine. “Mi smo u Katar došli s očekivanjima javnosti koja su drugačija od onih s kojima smo išli na Euro. Slažem se da nismo bili na najvišoj razini i ne bježim od odgovornosti, ali moramo biti svjesni da se sada naši rezultati gledaju drugačijim očima. Ne bježimo od uloge favorita, ali znamo da nas tako gledaju i suparnici, a to znači da nekad moramo biti oprezni i da ne možemo toliko riskirati, jer malo je prilika za ispraviti pogrešku koja je posebno skupa jer ulazimo s očekivanjima. To je osnova psihologije u nogometu, očekivanja mijenjaju pristup.”
Hjulmand je izašao s trojicom stopera, a napade je otvarao s nisko postavljenim zadnjim veznim igračima. Od petorice na svojoj polovici nije odustajao niti kad je shvatio da Tunis taj segment igre brani samo s dvojicom igrača, baš kao što nije uvodio bočne stopere u igru. To je radio protiv Francuske u Ligi nacija i protiv Engleske u polufinalu Europskog prvenstva, ali nije na otvaranju grupne faze Svjetskog prvenstva protiv Tunisa.
Prva stvar koju je Zlatko Dalić spomenuo kada je stao pred HRT-ovu kameru nakon što je Hrvatska remizirala protiv Maroka bila je to da su igrači imali podignutu kočnicu.
Ako Hrvatska koristi petorocu igrača da bi riješila jednog Marokanca na svojoj polovici, onda preostalih pet na drugoj polovici igra protiv devetorice suparničkih
“Bila je to vrlo teška utakmica, kao što smo i očekivali. Maroko vrlo kompaktan suparnik, koji se pripremao za nas i koji je stajao u gustom bloku”, krenuo je Dalić u analizu utakmice. “Mi kao da smo imali ručnu kočnicu, bojali smo se greške i riskantnijeg pasa. Bilo je premalo dubine i dugih lopti. Nismo realizirali šanse koje smo stvorili, iako smo igrali s puno posjeda i kontrole, nedostajalo je malo više odlučnosti i hrabrosti. Nemam nekih zamjerki svojim igračima. Jedino što nije bilo te odličnosti, okomitosti i hrabrosti, ali drugačija je sada situacija nego prije četiri godine.”
Dalić i Hjulmand su rekli vrlo sličnu stvar. Možda je Hjulmand bio malo precizniji i možda je preuzeo malo više odgovornosti na sebe jer se u Danskoj reprezentacija analizira u malo drugačijem diskursu nego kod nas, ali suština njihovih analiza je ista. Hrvatska i Danska igrale su protiv Maroka i Tunisa svjesne da su im to najveći konkurenti za drugo mjesto i da je najvažniji zadatak ne izgubiti, a to su odlučile postići eliminacijom nepotrebnog rizika. Podigle su ručnu i odigrale ziheraški.
Zašto Hrvatska nije stvarala šanse?
Taktički se ta priča o podignutim kočnicama najbolje očituje u pozicijama na kojima su bili Luka Modrić, Mateo Kovačić i Marcelo Brozović. Slično kao i Danska, Hrvatska je napade otvarala s najmanje petoricom igrača.
Dobrim dijelom se to nastavlja na odluku da postavi Dejana Lovrena kao startnog stopera. S njim je dobio iskusnog igrača koji će odraditi posao u obrani, ali neće pokušavati provući loptu prema veznom redu onda kad ga Marokanci pritisnu. Neće izgubiti loptu u zoni iz koje Maroko može ući u šansu jer će vratiti Dominiku Livakoviću ili će je napucati naprijed, ali neće donijeti progresiju napada kao što to rade Josip Šutalo ili Martin Erlić, a to automatski znači da će se netko od veznih igrača morati spustiti stoperima u krilo kako bi Jošku Gvardiolu pomogao iznijeti loptu.
Problem je bio u tome da su se vezni igrači ipak previše spuštali i to je Hrvatska platila sporim protokom igre, manjkom bilo kakvih konekcija prema završnici napada i jalovom igrom.
Nevjerojatno je da Hrvatska ne može otvoriti napad protiv samo jednog suparničkog igrača na svojoj polovici. Ali ne samo da se spušta Brozović, u ovoj situaciji se spušta i Kovačić. Komunikacija u zadnjoj liniji je neometana; Gvardiol, Lovren i Josip Juranović mogu se međusobno dodavati koliko god žele i Maroko ih ne može pritisnuti, ali prvo se spušta Brozović, a onda njemu u krilo dolazi i Kovačić. Hrvatska u tom trenutku ima petoricu igrača plus vratara na svojoj polovici, sve kako bi riješila pritisak jednog jedinog suparnika.
Zašto je to problem i u čemu je razlika jesu li veznjaci pozicionirani 10 metara gore ili dolje? Zato što, kad lopta dođe do Kovačića, Hrvatska ima petoricu napadački neaktivnih igrača, od kojih se još eventualno samo Juranović može uključiti u nastavak akcije. Brozović i obojica stopera će i dalje ostati neaktivni, a po pitanju progresije lopte je neaktivan i Kovačić; osim ako se eventualno ne odluči na dribling kojim će probiti suparnika i osvojiti prostor. Uostalom, zašto se Kovačić toliko spušta? Modrić (označen strelicom) je predaleko i Kovačić ne može spojiti prema njemu te mu se jedino rješenje — ako ne želi riskirati driblingom, a u ovakvim situacijama to nije pokušavao dribling — svodi na to da vrati loptu stoperima. A to je mogao i Brozović, bez da mu se on spustio.
I onda tu dolazimo do jednostavne matematike koja ima implikacije na to koliko šansi Hrvatska stvara – ako koristi petorocu igrača da bi riješila jednog Marokanca na svojoj polovici, onda preostalih pet na drugoj polovici igra protiv devetorice suparničkih.
Potrošen luksuz
Andrej Kramarić i Nikola Vlašić odigrali su loše utakmice. Ivan Perišić je bio nešto bolji, ali debelo ispod svog nivoa. Dok Dalić nije prešao na 4-2-3-1 i uveo Marka Livaju i Lovru Majera, Hrvatska u zadnjoj trećini nije napravila gotovo ništa.
Međutim, Kramarić, Vlašić i Perišić bili su odsječeni to te mjere da nisu ni mogli odraditi bolje uloge u ovakvoj kolektivnoj predstavi. Lopta nije dolazila gore, ili je dolazila kada su napadači bili u ozbiljnom brojčanom deficitu. Bilo je 60 metara brisanog prostora između prednje trojke te Gvardiola, Lovrena i Brozovića, koji su zajedno imali 334 dodira s loptom i 261 dodavanje od ukupno 551 koliko je Hrvatska napravila, što ih čini središtem igre.
Tih su 60 metara trebali premostiti Kovačić i Modrić, a oni to nisu napravili. Kovačić je 46 od ukupno 68 dodira s loptom imao na svojoj polovici, a Modrić je u poziciji u kojoj ga u situaciji prikazanoj gore možemo vidjeti također bio izoliran, tako da se i on spuštao još niže kako bi primio loptu. Timese igra potpuno prepolovila, do te mjere da ni podizanje bočnih igrača nije donosilo potrebnu dimenziju više, jer sredina terena nije bila protočna i Hrvatska nije mogla kreirati dovoljno.
Hrvatska je ispunila svoj minimalni cilj. Nije primila gol i teško da bi ga primila da su se igrale tri ovakve utakmice. Dalić je u svakoj situaciji imao dovoljno igrača iza lopte, a igrači nisu pokušavali rizične akcije koje su im se mogle odbiti od glavu.
To Hrvatsku zadržava u jako dobroj situaciji. Ostale su dvije utakmice i Hrvatska je — baš kao i Danska s početka priče — još uvijek favorit za prolazak u osminu finala. Ako za prolazak bude odlučivala kroz gol razliku, puno je veća vjerojatnost da će Hrvati i Danci stvoriti razliku na Kanadi i Australiji nego da će to napraviti Maroko i Tunis.
Ali koliko je pristup dignute ručne pametan, najbolje će pokazati drugo kolo. Hrvatska je favorit protiv Kanade i daleko je kvalitetnija momčad kojoj imperativ pobjede u normalnim okvirima vjerojatno neće biti pretežak teret.
Samo što su i Argentina i Njemačka bili kvalitetniji suparnici od Saudijske Arabije i Japana, pa su se stvari zakomplicirale bez obzira na to što su favoriti dominirali prvim poluvremenima i na kraju pucali po 20-ak puta. To je nogomet, takvi rezultati se dogode na način na koji se nikad ne bi dogodili na, primjerice, košarkaškoj utakmici. Stvar je u tome da taj fenomen možete gledati na dva načina. Prvi je taj da Hrvatska ipak nije ostvarila loš rezultat, jer su Argentina i Njemačka izgubile. Drugi je taj da se Hrvatskoj protiv Kanade ništa ne smije zakomplicirati.
To je luksuz koji je potrošen kad je Dalić odlučio dignuti ručnu i spustiti vezne igrače kako bi eliminirao rizik poraza od Maroka.
