Lewis Hamilton je gotov. Nakon što je lani izgubio dvoboj za titulu od Maxa Verstappena, ove se sezone u prvih pet utrka samo jednom uspeo na postolje — u prvoj utrci u Bahreinu, kada su i jedan i drugi Red Bull otkazali na samom kraju — i trenutno se nalazi na šestom mjestu ukupnog poretka Svjetskog prvenstva za vozače, s 23 boda manje od novog momčadskog kolege Georgea Russella. Ostvarilo se ono što su brojni kritičari govorili godinama — čim je Mercedes prestao biti dominantan i dobio mladog, konkurentnog momčadskog kolegu, Hamilton je potonuo poput kamena.
Naravno, ništa od gore navedenog nije istina, ali govori nešto o prvoloptaškom diskursu koji često vlada kuloarskim pričama u sportu.
Hamilton danas nije ništa lošiji vozač nego što je bio lani, kada je slavio osam puta i u posljednjem krugu posljednje utrke izgubio rekordnu osmu titulu. Razliku čini, naravno, bolid. Mercedes je, u svom trenutnom postavu, najdominantnija i gotovo sigurno najbolja momčad u povijesti Formule 1. Osvojio je osam uzastopnih naslova od uvođenja hibridnih V6 turbo motora 2014. U sedam godina između 2014. i 2021., kada je Red Bull sastavio bolid koji se mogao nositi s britansko-njemačkom pobjedničkom mašinom, Mercedes nikad nije osvojio manje od 73 posto svih mogućih bodova u Svjetskom prvenstvu konstruktora. Kombinacija Hamilton — Mercedes dominirala je kao niti jedna prije nje u povijesti, uz eventualnu iznimku ere Michaela Schumachera u Ferrariju.
Međutim, čak i najveća dominacija u povijesti sporta mora kad-tad završiti. Mercedes je za 2022., godinu velike promjene pravila, dizajnirao W13, koji je ubrzo dobio nadimak Zeropod, zbog svog radikalno malih bočnih radijatora. Brixworth je još jednom isporučio jedan od najboljih motora na gridu, ali Mercedesov W13 ima ozbiljnih problema s poskakivanjem, ili porpoisingom, aerodinamičnom nuspojavom s kojom se mnoge momčadi muče i koja je posljedica fokusa na ground effect, fenomen koji stvara visok pritisak između staze i podnice bolida.
Ova je sezona Hamiltonu došla kao hladan tuš nakon godina i godina u kojima je bilo gotovo bogomdano da se u svakoj utrci bori za pobjedu
U Mercedesu su uvjereni da je W13 potencijalno brz bolid, ali priznaju da zasad, nakon pet utrka, nemaju rješenje za njegove probleme. U prvih pet utrka Mercedes nema niti jednu pobjedu i niti jedan pole position, što se nije dogodilo od 2013. Hamilton trenutno zaostaje 68 bodova za vodećim u poretku vozača Charlesom Leclercom i čini se da je borba za osmu titulu završila prije nego što je počela. Čak i ako Mercedesovi inženjeri otključaju potencijal W13 bolida, riječ je zaostatku koji je u praksi nedostižan.
I upravo tu se nalazi srž problema. Hamilton se neće boriti za titulu zato što nema bolid koji bi se mogao mjeriti s Ferrarijem i Red Bullom — a ne zato što je “ostario” ili zaboravio voziti. Riječ je, u suštini, o fenomenu koji ilustrira širi problem u diskursu koji okružuje sport. Oni koji smatraju da je Hamilton ove sezone naglo pao zapravo evaluiraju bolide, a ne vozače.
Napuhane brojke
Riječ je o ustaljenoj navici, pa će tako isti oni koji su smatrali da je Sebastian Vettel daleko najbolji vozač na gridu između 2010. i 2013. reći da je on, četverostruki svjetski prvak, “prevara”; zato jer je 2014. izgubio momčadski okršaj s Danielom Ricciardom u Red Bullu i nije uspio s Ferrarijem konkurirati šampionskoj Mercedesovoj mašineriji u kojoj je Hamilton pomeo konkurenciju nakon 2014. Isto, uostalom, vrijedi i za novog svjetskog prvaka i vozača kojeg trenutno, čini se, svi smatraju najboljim na gridu, Maxa Verstappena. Nizozemac je 2020. bio jednako dobar i konzistentan kao i u svojoj šampionskoj godini; razlika je bila u tome što je Red Bull 2021., za razliku od godine prije toga, napravio bolid koji se može nositi s Mercedesom.
Uostalom, Hamilton je s dobrim razlogom najuspješniji vozač u povijesti sporta.
U redu, njegova je statistika — sedam naslova, 103 pobjede, 103 pole positiona, 183 postolja — napuhana zbog toga što je osam godina proveo u najdominantnijoj momčadi svih vremena, a ni McLaren za koji je vozio prije toga nije baš bio bolid za začelje. Međutim, postoji razlog zašto je Mercedes baš njega zvao kada je drugi puta u mirovinu otišao Schumacher, a postoji i razlog zašto je baš svake sezone, osim kada ga je Nico Rosberg za dlaku pobijedio 2016., bio uvjerljivo bolji od svojih momčadskih kolega.
Jesu li njegove brojke napuhane zbog dominantnog bolida? Da. Je li svejedno riječ o jednom od najboljih vozača svih vremena? Također da. Te dvije stvari nisu međusobno isključive.
Hamilton se u sportu natječe od 2007. i u svojih 15 godina samo triput nije bio bolji od svog momčadskog kolege na kraju sezone — u svojoj debitantskoj sezoni kad je imao isti broj bodova kao tadašnji svjetski prvak Fernando Alonso, 2011., kada je bolji bio Jenson Button i već spomenute 2016.
U ukupnom omjeru s momčadskim kolegama je, zapanjujuće, izgubio samo od Alonsa 2007. (7-10 u utrkama, ali je bio brži u kvalifikacijama, 9-8), unatoč tome što se natjecao s trojicom svjetskih prvaka. Heikkija Kovalainena je pomeo 2008. i 2009. i de facto mu dokrajčio karijeru; protiv Buttona je nakon tri sezone imao 27-20 u utrkama i 44-14 u kvalifikacijama. Rosberga je pobijedio svake godine osim 2016., kada je imao užasne sreće s mehaničkim kvarovima i na kraju imao 37-29 u utrkama, 30-24 u kvalifikacijama i 1334-1195 u bodovima. O njegovoj borbi protiv Valtterija Bottasa ne moramo trošiti riječi.
Mladi lav i nasljednik
Što god mislili o okolnostima koji su Hamiltonu omogućile gotovo cijelo desetljeće u dominantnom bolidu dok su vozači poput Alonsa i Verstappena pobirali mrvice, činjenica ostaje da je Hamilton od 2012. do danas jedan od najkonzistentnijih i najboljih vozača u sportu. Vrlo vjerojatno je najbolji vozač kvalifikacija svih vremena, gdje je pobijedio baš svakog momčadskog kolegu dosad, gotovo pa perfektan u borbi kotač o kotač, nježan s gumama i, šlag na tortu, jedan od najboljih vozača u kišnim uvjetima svih vremena – njegov niz od devet uzastopnih pobjeda na kišnim utrkama između 2014. i 2019. daleko je najbolji u povijesti sporta (drugi je niz Ayrtona Senne od šest pobjeda).
Koji god kriterij uzeli, Hamilton spada u sam vrh sporta — ne samo u trenutnoj eri, nego od početka utrkivanja. Baš kao što je slućaj i s Alonsom i Verstappenom, riječ je o vozačima koji će do kraja iskoristiti potencijal svog bolida i čiji juriši na pobjede i titule ovise isključivo o konkurentnosti mašinerije. Ova je sezona Hamiltonu došla kao hladan tuš nakon godina i godina u kojima je bilo gotovo bogomdano da se u svakoj utrci bori za pobjedu. Međutim, prošao je slične kalvarije 2009. i 2011., čak i 2013., kada Mercedes još nije bio stroj za osvajanje prvenstava i ništa ne upućuje na to da njegovo mjesto, barem prema vještini, nije u samom vrhu.
Zanimljivije će biti vidjeti kako će reagirati na ozbiljan izazov svog mladog momčadskog kolege i čovjeka kojega je Mercedes odabrao za njegova nasljednika. Russell je u prvih pet utrka skupio 23 boda više od sedmerostrukog svjetskog prvaka, ali je i imao sreće u nekoliko utrka. Nema sumnje da je bio brži čitavog vikenda u Saudijskoj Arabiji i u Imoli, ali mu je sretan tajming izlaska sigurnosnog automobila pomogao da pobijedi momčadskog kolegu u Australiji i u Miamiju. Korigiramo li time njihov omjer, Hamilton bi trenutno vodio 3-2, a ne gubio 1-4 u utrkama i vjerojatno bio bodovno puno bliži Russellu. Uostalom, Hamilton je trenutno u prosjeku brži za 0,278 posto kruga u kvalifikacijama, dok u utrkama u prosjeku zaostaje identičnim iznosom. Tablica kaže drugo, ali Mercedesovi vozači su ove sezone bili prilično podjednaki.
Ne slušajte one koji sa svih krovova proglašavaju kraj nekadašnjeg F1 kralja. Glasine o Hamiltonovom padu neopravdano su uveličane.
