Prije nekih godinu i pol dana, usred moje prve atletske sezone zadesila me neugodna ozljeda. Uslijed privikavanja na intenzivne treninge u sprintericama dohvatio me plantarni fascitis — intenzivna bol u području donje strane stopala, poznata i pod nazivom petni trn. Moram vam reći da je trn u peti gadna stvar: ne možeš trčati, ne možeš ni hodati normalno, već šepaš okolo tjednima poput doktora Housea. Od trenutka kada ustaneš iz kreveta pa dok se u njega ne vratiš, čitav dan ti prolazi u suživotu s tom više ili manje oštrom boli. Imaš osjećaj kao da ti je trn ušao ne samo u petu, nego i da je prodro u glavu.
Dobro se sjećam osjećaja koji sam iskusio kada je nakon intenzivne terapije ozljeda sanirana. Trn je nestao, a ja nisam samo ponovo protrčao; ponovo sam prodisao. Tako da zaista mogu razumjeti olakšanje koje su osjetili brojni dušobrižnici kada su se nakon mukotrpnih 11 mjeseci konačno riješili najvećeg trna u peti hrvatske košarke — Vladimira Jovanovića.
Čim je u veljači prošle godine bio zasjeo na Ciboninu klupu, na srpskog stručnjaka obrušila se medijska hajka — zašto, pobogu, tamo neki nepoznati tip iz susjedstva uzima koricu kruha domaćim trenerima? Nisu samo novinari i dežurni kritičari po forumima bili toga stava; njegov dolazak u Draženov dom razljutio je i čelnike Hrvatskog košarkaškog saveza, koji su ljetos na sjednici Upravnog odbora uveli pravilo o licenciranju po kojem hrvatske momčadi ubuduće neće smjeti voditi strani trener koji prethodno u karijeri nije osvojio nijedan trofej. U takvoj se atmosferi svaki Jovanovićev potez motrio pod povećalom, dok je svaki neuspjeh dočekivan na nož.
Stoga mora da je nastupilo opće olakšanje kada se Cibona sporazumno razišla s njim nakon serije loših rezultata. Jovanović je potpisao šest uzastopnih poraza u ABA ligi, a presudio mu je prvenstveni poraz od Zaboka. Na prvu se raskid suradnje čini kao najlogičnija opcija, ali kada se sagledaju svi aspekti, situacija poprima drugačije obrise.
Jovanović nije ostavio nezaboravan trag, ali je napravio mnogo dobrih stvari
Naime, serija abaligaških poraza nije došla kao nešto neočekivano — prvih pet ubilježeno je od objektivno znatno kvalitetnijih momčadi (FMP, Crvena zvezda, Budućnost, Igokea i Cedevita Olimpija), dok je protiv Mornara Cibona na parket istrčala desetkovana na krilnim pozicijama zbog raznih ozljeda/bolesti (bez Roka Prkačina, Nathana Reuversa i Amara Gegića). Protiv Zaboka, doduše, ni ti izostanci ne mogu biti opravdanje, ali realno se u domaćem prvenstvu hrpa kiksova lako prebriše kada krene doigravanje i prebaci se maksimalni fokus na ovo natjecanje.
U međuvremenu je prioritet ABA liga, u kojoj je jedno vrijeme izgledalo da bi se Vukovi mogli ozbiljno potući za doigravanje, što je negativnom serijom kompromitirano. No, doigravanje nije postavljeno kao cilj za ovako složenu momčad, ono je moglo biti samo bonus. Rezultatski se od Jovanovića zahtijevalo da bez previše tegoba osigura ostanak, a nalazio se na dobrom putu da to i napravi.
Plus i minus
Mnogo veći problem bio bi da je Cibona u toj seriji poraza izgledala nedoraslo suparnicima. Međutim, Vukovi su u domaćim susretima imali ozbiljne šanse za pobjedu, dok su na gostujućim terenima pružali sasvim pristojan otpor, čak i protiv euroligaša Zvezde. Neki će zato Jovanoviću zamjeriti veliki broj izgubljenih neizvjesnih završnica, ali na njih je velik utjecaj imalo neiskustvo igračkog kadra. Da, trener je taj koji crta završne akcije, ali igrači ih realiziraju, a Cibonine mladiće u ključnim trenucima znao je pojesti pritisak. U svakom slučaju, neosporno je da je Cibonina igra redovito imala glavu i rep, čime se baš i ne mogu pohvaliti Jovanovićevi prethodnici na klupi.
Postoji još jedan kriterij po kojemu srpski trener nije podbacio: razvoj mladih igrača. Konkretno, Lovre Gnjidića i Danka Brankovića.
Dok je pod Tornjem bio Ivan Velić, Gnjidić je bio u trećem planu, a Brankovića nije bilo ni na karti. Jovanović je u nepunih godinu dana od igrača koji se nisu mogli nametnuti ni u domaćem prvenstvu napravio respektabilne abaligaške adute. Oko Gnjidića, doduše, ima mnogo prijepora zbog njegove nekonzistentnosti i manjka agresivnosti prema obruču, ali bilo je iluzorno očekivati da će u tako kratkom razdoblju trener od posve neiskusnog 20-godišnjaka stvoriti razigravača s double-double prosjekom. Gnjidićevih 7,5 poena i četiri asistencije prosječno u ABA ligi solidan su početak njegova uspona, a još bolji je dojam fluidnosti koji ostavlja momčad kad on organizira napade.
Što se tiče Brankovića, njegov je golemi iskorak bio posve neočekivan, stoga se može reći da je njegova afirmacija veliki plus za Jovanovića. U svakom slučaju, i Gnjidić i Branković postali su hrvatski reprezentativci na koje se izbornik Veljko Mršić uvelike oslanjao na početku kvalifikacija za Mundobasket, a za to prvenstveno može zahvaliti Ciboninu srpskom stručnjaku.
Ipak, nešto mu se može i zamjeriti po pitanju razvoja mladih: slučaj Roka Prkačina.
On se za Velićeva mandata već bio afirmirao kao abaligaški nositelj, stoga se nakon Jovanovićeva dolaska očekivala njegova daljnja eksplozija, odnosno da će u ovoj momčadi biti superzvijezda kao nekoć Dario Šarić u svojem vremenu pod Tornjem. Nije se dogodilo. Prkačinove brojke su u laganom padu u odnosu na prošlu sezonu, a i opći dojam je prilično blijed. Primjerice, naprosto je neshvatljivo da se u po 20 minuta na parketu protiv Studentskog centra i Borca nije uspio upisati u strijelce. Činjenica je da Roko upućuje manje šutova za dva nego prošle sezone (5,5 < 7,2) što se može zamjeriti trenerovoj raspodjeli akcija, ali za znatni pad realizacije s perimetra na sličnom broju pokušaja (32,1% trice na 2,8 pokušaja naspram 40,3% na 2,9 pokušaja), kao i s linije za bacanja (56% < 64,9%) Prkačin je sam kriv.
Jovanović je pred sobom imao zahtjevni zadatak, trebao je temeljiti igru na neiskusnoj četvorci sa sumnjivim vanjskim šutom i u tome se nije najbolje snašao. Cibonin sustav više je u prvi plan gurao Prkačinove mane nego što je isticao njegove kvalitete, stoga se može zaključiti da je Jovanović dobrim dijelom odgovoran za njegovu stagnaciju.
Kada se sve zbroji i oduzme, Jovanović u svom mandatu nije ostavio nezaboravan trag pod Tornjem, ali je napravio mnogo dobrih stvari, svakako podosta više nego skupocjeni Španjolac Sito Alonso svojedobno u Cedeviti (ali tada nikome nije palo na pamet mijenjati pravilnike o strancima, premda ni Alonso nikad nije osvojio trofej). Da nije došlo do promjena u klupskoj strukturi, vjerojatno bi ostao u Ciboni do kraja sezone kada bi se moglo jasnije suditi o obavljenom poslu i tome ima li smisla nastaviti.
Ovako je posao ostao nedovršen i momčad čeka neizvjesnost novog početka. Šteta, jer za razliku od teško gledljivih verzija Vukova iz ranijih godina, ovo je bila Cibona s okusom.
