Nakon debakla hrvatske košarkaške reprezentacije u rujanskom kvalifikacijskom prozoru očekivano je nastao kaos u javnom rezimiranju katastrofe: izbornik je okrivio fizičku pripremljenost igrača i priznao pogrešku u selekciji koju nije htio precizirati; igrači su tezu o nedostatku spreme proglasili potpunom neistinom, a vodstvo Saveza se naljutilo na izbornika zato što nije htio jasno reći tko mu je od izabranika predstavljao problem.
Nadalje, netko je pokrenuo trač o bančenju tijekom priprema, zbog čega je Rok Stipčević osudio medije zbog podgrijavanja negativne atmosfere. Nenadano se iz SAD-a javio i Mario Hezonja s posve zbunjujućim statusom i tvrdnjom da su mu uzeli putovnicu, na što je predsjednik HKS-a odvratio da uopće ne razumije o čemu ovaj priča, a Dino Rađa po tko zna koji put ispalio da stupaju na snagu samo red, rad i disciplina.
Svi ti istupi su proizvod gorkih poraza, potreba pojedinaca da se kaže nešto radikalno u svrhu barem minimalnog opravdanja zbog neuspjeha. Čim prođe izvjesno vrijeme i ohlade se glave, ne sumnjajte da će ponovo zavladati prividni sklad među svima nabrojanima.
Međutim, jedna izjava zvučala je uistinu zabrinjavajuće.
“Praktički propuštamo dva ljeta”, rekao je Bojan Bogdanović za Novu TV te između redaka najavio mogućnost oproštaja od reprezentativnog dresa. “Dug je, jako dug period do tog Europskog prvenstva 2021. i ne znam iskreno tko će ostati tu, a tko neće. Svako ljeto se iznova nadam da možemo nešto preokrenuti. Već sam tu dugi niz godina i svaki put je isto, ali opet se nadam nekom boljitku hrvatske košarke. Iako, iz ove perspektive i nakon novog teškog poraza, teško je vjerovati.“
Upiranje prstom
S jedne strane je to sasvim razumljiv potez. Sljedećeg travnja Bogdanović će navršiti 30, došao je u godine kada mora paziti na svoje tijelo i raubanje po europskim provincijama sljedeće dvije godine je najmanje što mu treba. A kada konačno stigne Eurobasket, već će ozbiljnije zagaziti u veteransko doba, stoga je logično da opciju povlačenja ostavi otvorenom.
No, vjerojatno je od fizičkog zamora veći problem onaj psihološki. Ne samo da se mora nositi s novim rezultatskim razočaranjem, nego se i našao na meti kritika dijela javnosti i struke. Rađina izjava da su nekoć najbolji igrači bili i po pristupu primjer za ostale neizravna je kritika aktualnom kapetanu, a po društvenim mrežama znali su se pronaći komentari da je Bogdanović čisti individualac zainteresiran samo za svoje poene koji zapravo isključuje iz igre ostatak momčadi.
Pa dobro, ako smo došli do toga da se upire prst u Bogdanovića kao razlog hrvatskih neuspjeha, to znači da zaista tumaramo u mraku bez trunke ideje kako išta promijeniti.
Pogledajmo samo što je Babo donio reprezentaciji u devet uzastopnih ljeta: u sedam velikih natjecanja uvijek je bio na dvoznamenkastom prosjeku poena, od čega triput preko 20. Najefikasniji je bio prije dvije godine, postavši najbolji strijelac olimpijskog turnira s 25,3 poena. Jedini put kada se može reći da nije ispunio svoju normu bilo je ljeto 2015., kad se zaustavio na 10,8 poena prvenstveno zato što je razbio glavu na otvaranju Eurobasketa sa Slovenijom.
Da se oprosti ovog časa, nitko mu ne bi smio uputiti krivi pogled jer je zadužio hrvatsku košarku kao nitko drugi u ovom stoljeću
Iz priloženog se vidi da je bio daleko najkonstantniji reprezentativac u tom razdoblju. Pogledajmo kakav je bio u ključnim utakmicama, neovisno o porazu ili pobjedi, počevši od Eurobasketa 2013., kada se definitivno prometnuo u prvo ime momčadi. Tada je u polufinalu Litvi ubacio 15 poena, a Španjolcima u utakmici za broncu 22. Godinu potom Francuskoj u osmini finala Svjetskog prvenstva 27, pa ljeto kasnije Češkoj 12 u istoj fazi Eurobasketa. Italiji je u finalu kvalifikacijskog turnira za Rio stavio 26, a Srbiji u četvrtfinalu Igara 28, isto koliko i Rusiji lani u osmini finala. U aktualnim kvalifikacijama, gdje se može reći da je svaka utakmica bila ključna, Italiji je ubacio 26, Litvi i Poljskoj po 22 poena. Prosječno je to 22,8 poena u presudnim utakmicama, primjetno više od ukupnog prosjeka, što jasno govori da Babo nije jedan od onih koji se stisne kad zagusti — kao što se znalo događati, primjerice, Dariju Šariću.
Prelako se zaboravlja što je donio
Sad, ako nekolicina uzrok u velikom broju poraza u tim utakmicama vidi u tome što Bogdanović nije više razigravao a manje šutirao, onda to nije analitički pristup košarci, već čisto preseravanje. Isto tako, oni što mu iz naftalina vade izbacivanje s priprema 2012. zbog noćnog izlaska te istovremeno povlače usporedbu s Draženom Petrovićem, također mlate praznu slamu.
Prva stvar, Bogdanović je jednostavno takva sorta igrača — izraziti strijelac koji će prije gledati koš nego suigrače. Ljutiti se na njega što ne kreira isto je kao i očekivati od nekog razigravača da skuplja skokove u napadu. Istina, postoje momci koji mogu sve to raditi, ali to su vrlo posebni košarkaši. Treneri u teoriji mogu na njegovoj poziciji preferirati nekog tko ima više vizije, ali malo koji bi se odrekao igrača koji donosi sigurnih 20-ak poena po utakmici, što je Bojanova konstanta ako je prva napadačka opcija.
Što se tiče tobože boemskog života, reklo bi se da se radi o nekom tko zbog strasti prema izlascima nikada nije nadišao okvire regionalne lige, a ne čovjeku koji je starter jedne od boljih NBA momčadi. I veći talenti od njega su zbog sličnih razloga propadali, a ako je on uspio povezati naporne treninge s ludim provodima, onda — svaka čast, majstore!
Naravno, da je u stilu Dražena provodio čitave dane u dvorani nauštrb društvenog života, vjerojatno bi bio osjetno bolji igrač nego što je danas. Ali pitanje je bi li se promijenilo mnogo u rezultatima da je Babo išao svaku večer preko 30, a sve drugo ostalo isto?
Prelako se zaboravlja što je Bojan donio reprezentaciji i mimo svojih poena. Njegovim stupanjem na scenu promijenio se status Hrvatske u očima svijeta — prijašnja razočaranja bila su uglavnom interna jer nitko izvan zemlje nije ništa očekivao od kvalitetom skromnih ekipa, dok je Bogdanovićevim dolaskom Hrvatska konačno dobila čovjeka kojeg se jake reprezentacije pribojavaju, igrača za najbolje petorke velikih turnira (Eurobasket 2013.), gdje nijedan Hrvat poslije Tonija Kukoča nije bio.
Godinama se tražio bek koji će isporučivati poene svaku večer i Babo je tu dimenziju donio praktički od svog debija. On je postao osnova za nešto više, ali to nešto više nikada se nije izgradilo, za što je on najmanje kriv. Mnogo veća odgovornost leži na izbornicima te kvaliteti i karakteru suigrača.
Hrvatska bez Babe
Što se tiče njegova pristupa, devet uzastopnih radnih ljeta dovoljno govori kada uzmete u obzir koliko otkaza se dogodi svake godine iz ovih ili onih razloga. Bogdanović nikada nije pretpostavio klupsku karijeru reprezentaciji niti se osjećao umornim; kada je i 2012. poslan na “odmor”, posuo se pepelom u pismu isprike nakon čega ga je Jasmin Repeša vratio u momčad. Uostalom, ni rezultati nisu toliko crni kakvim ih se sada prikazuje. Eurobasket 2013. (4. mjesto), kao i čitavo ljeto prije dvije godine (službeno peto mjesto), izrazito su uspješni ciklusi u kojima je bio pokretač svega.
Iako brojke govore dosta, još više govori sam dojam. Kao igrač kojeg kroz klubove prati glas da ima poteškoća s motivacijom, za Hrvatsku je uvijek grizao, davao svoje najbolje kad je bilo najpotrebnije. Kada bi osjetio potrebu, podignuo je glas, osudio one koji bi otkazivali nastupe, poručio čelnicima Saveza da je bilo dosta s praksom naturaliziranja Amerikanaca, kao i nedavno izborniku da neće tek tako sve prebaciti preko leđa igrača, odnosno fizičke spreme.
Isto tako je prihvaćao odgovornost za teške poraze, ali bez defetističkog dizanja ruku od svega, nego uz obećanja da će idući put pokušati opet. To obećanje je ovaj put izostalo zbog specifičnih okolnosti. Da se oprosti ovog časa, nitko mu ne bi smio uputiti krivi pogled jer je zadužio hrvatsku košarku kao nitko drugi u ovom stoljeću. Ovako je odlučio pričekati rasplet kvalifikacija, nadajući se da će momci iz drugog plana napraviti čudo. Ali ako se čudo i ne dogodi, vjerujem da ćemo ga ipak još koji put gledati kako se znoji u nacionalnom dresu u veteranskim godinama, jer naboj u njemu naprosto je prejak da bi mogao sve mirno promatrati sa strane. No, jednog dana ipak će morati reći dosta. I što onda? Na što će sličiti reprezentacija?
Tu budućnost smo vidjeli prošle veljače i studenog.
Hrvatska košarka nema razigravača, nema sustav, nema ni viziju. Ali ima Babu, čovjeka koji je jamac da se uz pristojno odigranu obranu i par raspoloženih suigrača mogu pobijediti i najjače reprezentacije. Bez njega, nastat će krater kataklizmičkih razmjera te ćemo se s nostalgijom sjećati i ovih teških vremena.
