Koeficijent s kojim je Villarreal ušao u playoff rundu kvalifikacija za Konferencijsku ligu je 78,000. Koliko je to puno najbolje ilustrira činjenica da je drugi na listi nositelja FC Basel s 55,000, a već AZ Alkmaar na petom mjestu ima koeficijent 28,500. Hajduk je izvukao najjačeg mogućeg suparnika u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu. I to debelo najjačeg, jer Villarreal ima za 42 posto jači koeficijent u odnosu na Basel kao prvog idućeg te triput veći koeficijent u odnosu na AZ Alkmaar, İstanbul Başakşehir ili Maccabi Tel-Aviv koji su u gornjoj polovici od 14 nositelja u ovoj rundi kvalifikacija. Na kraju krajeva, Villarreal je prije tri mjeseca igrao polufinale Lige prvaka protiv Liverpoola nakon što je prije toga izbacio Juventus i Bayern, a sezonu prije toga je osvojio Europa ligu.
Potpuno je jasno da su Hajdukove šanse u susetu s takvim suparnikom minimalne, pogotovo kada se prva utakmica igra u gostima. Kad su šanse minimalne, folklor se obično svodi na to da trener u najavi utakmice priča o potrebi da momčad bude hrabra, da igrači moraju odigrati svoju najbolju utakmicu i da je potrebno zadržati potpunu koncentraciju, a onda naprave sasvim suprotno od hrabrosti koju traže od igrača i taktiku postave tako da se povuku u bunker te pokušavaju preživjeti sa što manjom štetom.
“Sutra moramo igrati hrabro, ne smijemo se skrivati“” rekao je Valdas Dambrauskas u najavi utakmice u Španjolskoj.“Igramo protiv jedne od najboljih ekipa u Europi. Uz maksimalan trud, možemo do pozitivnog rezultata. Pobjeda bi bila najbolja, ali idemo prvo izaći na teren, dati sve od sebe, a onda s dobrom igrom možda dođe i dobar rezultat.”
Dambrauskas je svojom izjavom ispoštovao prvi dio folkora, ali na terenu se vidjelo da nije i drugi: nije postavio grčeviti bunker, nego je odlučio pokušati koliko-toliko igrati protiv Villarreala.
Dambrauskas je protiv Villarreala pokušao s Awaziemom. Naravno da je svjestan da Awaziem u veznom redu nije savršeno rješenje, ali je najbolje od svih ponuđenih
Plan je u većoj mjeri bio standardan, uz dozu opreza koju diktira snaga suparnika. Nakon neuspješnog pokušaja u formaciji s trojicom stopera, Dambrauskas je teren momčad poslao u formaciji 4-2-3-1. Marko Livaja je bio u napadu u svojoj klasičnoj ulozi, Filip Krovinović iza njega, a Emir Sahiti i Stipe Biuk su zauzeli pozicije krila. Jedina stvar koja je odudarala od standardnoga je bila uloga Chidozieja Awaziema. Stoperski par su činili Toni Borevković i Josip Elez, a Nigerijac je sa stopera prebačen na poziciju zadnjeg veznog uz Lukasa Grgića.
Temeljni dio plana je bio da Awaziem bude malo povučeniji i da se u fazi organizacije napada izlazi preko njega. Hajduk je u fazi obrane zadržavao 4-2-3-1 formaciju kako bi kontrolirao prostor između linija, a Awaziem se u posjedu često spuštao kao treći stoper kako bi se zadržala struktura u izlasku.
Prostor za disanje
Međutim, upravo ta jedna stvar koja je odudarala bila je ključna za utakmicu.
Ne znači to da je Awaziem krivac za poraz niti da Dambrauskasova odluka nije imala smisla, jer Villarreal je sjajan upravo u punjenju sredine uvlačenjem krila, tako da vam ondje treba igrač koji će taj prostor braniti zonski, a tu su Valdasu ruke vezane. To nisu ni Grgić ni Josip Vuković koji obranu igraju pritiskom prema lopti, a nije ni Jani Atanasov koji gubi previše duela. Villarreal je pokazao da taj igrač nije ni Awaziem.
Unai Emery je utakmicu postavio tako da je napade otvarao iz asimetričnih 4-4-2. Samuel Chukwueze se vrlo rijetko odvajao od desne aut linije, što je automatski značilo da je Adrián de la Fuente na desnom beku ostajao nisko, a Alfonso Pedraza se na lijevom beku podizao visoko jer se Alejandro Baena (označen strelicom) uvlačio u sredinu kako bi zauzeo poziciju desetke. Istovremeno se u prostor iza Awaziema spuštao i jedan od napadača, najčešće Gerard Moreno.
To je Villarrealu dalo strukturu koja je onemogućila Grgića da iskače prema Francisu Coquelinu i Manuu Morlanesu, koji su baza posjeda. Sve što su domaćini trebali napraviti bilo je kružiti između trojke u zadnjoj liniji i naći kut kojim mogu doći do Morlanesa ili Coquelina iza Livajinih leđa. Kako Grgić nije mogao iskakati, Coquelin i Morlanes su imali dovoljno vremena na lopti da bi izabrali rješenje ispred sebe gdje su imali dvije desetke i dva krila.
Hajduk je primio naivne golove u kojima nije pokazao niti trunku intenziteta potrebnog da se iznenadi jači suparnik. Kod prvog se José Luis Morales šeće kroz kazneni prostor i lopta na putu do gola pogađa Borevkovića, drugi je autogol, kod trećeg Lovre Kalinić treba bolje zatvoriti prvi kut, a četvrti je ilustracija čitave dekoncentracije jer je situacija u kojoj imaš korner u sudačkoj nadoknadi prvog poluvremena pretvorena u primljeni gol.
Međutim, temeljni razlog zbog kojeg se Hajduk toliko patio u fazi obrane nije dekoncentracija ili manjak hrabrosti, nego činjenica da je Villarreal imao dobru strukturu u posjedu zbog koje Hajduk nikako nije mogao staviti pritisak na Coquelina i Morlanesa u strahu od opcija iza Awaziemovih leđa. Kad momčadi poput Villarreala u toj zoni daš prostor za disanje, onda je samo pitanje gdje će puknuti višak — a to je ovaj put bilo na boku, gdje je Villarreal u najgorem slučaju imao situacije jedan-na-jedan.
Kad ponavljate takve situacije, razlika u igračkoj kvaliteti će kad-tad doći do izražaja.
Dakle, Awaziem nije zatvorio rupu u ključnoj zoni i nije oslobodio Grgića za odlaske u pritisak na zadnje vezne, što je bio ključ obrane kad Valdas već nije parkirao autobus. Istovremeno, nije donio ništa posebno niti u fazi izgradnje napada u kojoj se otvarao kao treći stoper. Njegova sirova statistika može zavarati. Imao je 37 točnih od 40 pokušanih dodavanja, od čega su 3/4 uspješne duge lopte, a upravo je to bio temeljni plan napada: prebacivanje težišta igre dijagonalama prema Sahitiju i Biuku. Kad god je Awaziem imao vremena pogledati oko sebe, birao je solidna rješenja.
Hajdukov (veći) problem
Generalno, napadačka igra je imala logike. Kada primiš četiri gola to padne u drugi plan, ali Hajduk je došao u neke šanse, imao je faze utakmice u kojima je parirao posjedom lopte i dolazio je naprijed. Kvragu, imao je pet zaleđa i šest udaraca iz kuta kao dokaz da nije samo ležao na svojoj polovici. Očekivati da će izdominirati Villarreal i da će imati 30 udaraca je nerealno, ali napad je bio sasvim solidan, osim u jednom segmentu: Hajduk je previše labilan kad suparnik izađe u presing.
Awaziem možda nije prodao puno lopti kada mu uzmemo zbroj krivih dodavanja, ali toliko puta je bio de facto krivac za izgubljenu loptu jer nije bio ondje gdje bi zadnji vezni trebao biti i primati loptu. U tim situacijama njegovim suigračima nije preostalo ništa drugo nego nasumično napucati loptu prema naprijed i dopustiti Villarrealu da nastavi raditi pritisak prema Kalinićevim vratima.
Za to nije kriv Valdas. Mogao je, možda, spustiti Krovinovića još malo dublje i pokušati dobiti na stabilnosti, ali sve to ide samo u jednom pravcu koji je toliko puta ponovljen.
Hajduku je potreban zadnji vezni igrač na kojem se može graditi igra. Dambrauskas je protiv Villarreala pokušao s Awaziemom. Naravno da je svjestan da Awaziem u veznom redu nije savršeno rješenje, ali je najbolje od svih ponuđenih.
A to je veći problem od primljenih golova.
Ako se želite nositi s Villarrealom i boriti s Dinamom u HNL-u, onda Awaziem ne može biti najbolje dostupno rješenje za zadnjeg veznog koji zonski čuva prostor, izbjegava presing i gađa dijagonale, čak i ako uzmemo u obzir da Marco Fossati nije spreman. Za tu je razinu potrebno pojačanje, a to već nije pitanje taktičke analize specifične utakmice nego ulazi u teritorij Lukše Jakobušića i Mindaugasa Nikoličiusa.
